Dok je policija u međuratnoj Jugoslaviji jurila ruske emigrante za koje je sumnjala da su sovjetski agenti, glavni čovek koji je osnovao sovjetsku obaveštajnu mrežu u prestonici bio je zvezda beogradske čaršije. „Nulti pacijent“ je došao u Beograd predstavljajući se kao francuski hotelijer, otvorio je luksuzni restoran „Mali Pariz“, rasipao se bogatstvom i molio policiju da ga zaštiti od „komunističke agenture“.
Delovanje sovjetske obaveštajne službe (INO NKVD) u Kraljevini Jugoslaviji do danas nije dovoljno rasvetljeno.
Istoričar Aleksej Timofejev sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, koji je istraživao ovu temu u domaćim i stranim arhivima, navodi da je sovjetska špijunska mreža pokrenuta početkom tridesetih godina prošlog veka, u ušuškanoj beogradskoj kafani u Birčaninovoj 17, koja i danas radi.
Začetak sovjetske špijunaže u Kraljevini Jugoslaviji godinama se pogrešno vezivao za dvojicu ljudi u redovima ruskih emigranata, za koje je već u to vreme bilo dokazano da su radili za NKVD.
Prvi, Leonid Linicki, imao je privatnu lekarsku praksu u Beogradu i bio je lični lekar kralja Aleksandra Karađorđevića.
Uhapšen je 1935. kada je u njegovu grupu agenata ubačen policijski doušnik. Posle izdržavanja dvogodišnje zatvorske kazne, pobegao je privatnim avionom u Sovjetski Savez.
Drugi „dokazani špijun“ zvao se Fjodor Mahin i tokom Drugog svetskog rata radio je u propagandnom odeljenju Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Zbog svojih zasluga dva puta je unapređen. Bio je prvi načelnik Istorijskog odeljenja Generalštaba Jugoslovenske armije i umro je u Beogradu, piše magazin Biznis i finansije u specijalnoj ediciji Finansije top 2023/2024.
Treći čovek
Ali nijedan od njih dvojice nije bio „nulti pacijent“, koji je osnovao sovjetsku obaveštajnu mrežu u međuratnom Beogradu, tvrdi Timofejev.
Leonidu Linickom, kada je pobegao u Sovjetski Savez nije zafalila dlaka s glave iako je „pao“ u Beogradu, upravo zato što nije otkrio tog ključnog čoveka. Da to nije bio ni Fjodor Mahin, svedoči prepiska iz 1942. godine, u vreme kada je ovaj Rus iz ilegale došao u Vrhovni štab. Tito je tada tražio da mu NKVD dostavi mišljenje o Mahinu.
Moskva je potvrdila da se drugu Mahinu može verovati, a depešu je potpisao drug Pravdin.
Ko je bio drug Pravdin?
Treći čovek, onaj pravi, na koga je beogradska predratna policija posumnjala prekasno, tek kada je nečujno nestao iz prestonice.
Drug Pravdin se u stvari zvao Rolan Abia (1905–1970). Rođen je u Sankt Peterburgu, otac mu je bio Francuz, a majka Ruskinja. Rolan je pre Prvog svetskog rata sa roditeljima otišao u Francusku, a u Rusiji je ostala njegova sestra Mirej, udata za jednog ruskog pilota.
Rolan je nakon završetka školovanja menjao i zemlje i zanimanja. Bio je poljoprivrednik u Engleskoj, konobar, blagajnik i računovođa u različitim hotelima u Monte Karlu i Marseju, a 1926. zaputio se „preko bare“ i radio je kao konobar u hotelu „Valdorf Astorija“ u Njujorku. Izgubivši posao za vreme Velike depresije, Rolan se vratio u Francusku 1929. i zaposlio se kao administrator u hotelu „Alhambra“ u Nici.
Tamo je 1932. sreo svoju sestru Mirej, koju nije video od odlaska iz Rusije.
Ona je bila agent sovjetske obaveštajne službe u Francuskoj i zavrbovala je svog brata da radi za NKVD. Rolan je pod pseudonimom „Pilot“ dobio zadatak da „pilotira“ sovjetsku špijunsku mrežu u Jugoslaviji.
Kad komunista moli policiju da ga zaštiti od komunista
Rolan Abia je stigao u Beograd u maju 1933. godine, u pratnji mlade ljubavnice koja se predstavljala kao švedska baronica Brigita Dekolas. Sam Abia je beogradskoj čaršiji prodao priču da je imao hotel na Francuskoj rivijeri, ali je po isteku ugovora odlučio da oproba sreću na Balkanu. Par je došao u skupom ševroletu i smestio se u „Srpskom kralju“, tadašnjem najluksuznijem hotelu u Beogradu.
Abia je za svoj poslovni plan da otvori restoran svetske klase sa „francuskim duhom“ pridobio Švajcarca Ermana Bahmana, zastupnika italijanske firme „Vermouth di Torino“ u Beogradu.
On je bio poslovni čovek sa reputacijom, ali sklon vratolomnim špekulacijama koje mu baš nisu išle od ruke. Na preporuku Bahmana, Abia je uzeo pod zakup beogradsku kafanu „Drina“, sa mesečnom kirijom od 5.000 dinara. Restoran se nalazio u blizini nekoliko stranih ambasada, Generalštaba i masonske Velike lože „Jugoslavija“.
Lokal je i prethodno imao probranu klijentelu, ali novi zakupac nije štedeo na luksuzu od poda do plafona, uključujući i više skupoceno opremljenih separea u kojima su najelitniji gosti mogli da vode poverljive razgovore.
Vrhunski cinizam predstavljala je njegova nesvakidašnja molba beogradskoj policiji da mu pomogne oko pronalaženja osoblja, „jer se boji komunističke agenture“. Tražio je radnike koji govore evropske jezike i imaju evropske manire, a da budu jeftini. Zato ne čudi da su među njima dominirali obrazovani ali osiromašeni ruski emigranti, koje je Abia mogao da ucenjuje i iskoristi za svoje prave ciljeve.
„Mali Pariz“
Tako je nastao restoran „Mali Pariz“, iznad kojeg je Abia zakupio i stan i u njemu otvorio elitni pokeraški klub, a sa svojom privlačnom plavokosom ljubavnicom živeo je u luksuznom apartmanu u Dečanskoj 33.
Po dolasku, na svojim računima u Union banci i Frankosrpskoj banci imao je 400.000 dinara, od kojih je 250.000 potrošio već prve godine na ime investicija.
Abia je vlasništvo nad restoranom prebacio na svog partnera Bahmana, dok je za sebe zadržao pravo da njime rukovodi i uzima deo zarade. Dok je Abia upravljao restoranom od 1933. do 1937. godine, „Mali Pariz“ nije donosio prihod, ali je uvek bio pun otmene gospode, privučene evropskim sjajem i brojnim popustima za stalne goste.
Umesto gomilanja zarade, u restoranu su se „šakom i kapom“ rasipale informacije.
Gde nestade onaj velikodušni Francuz?
Rolan i njegova ljubavnica postali su zvezde beogradske čaršije, pozivali su ih na svadbe, slave i krštenja, a njih dvoje su nastavili da obilato troše novac. Abia je stekao oreol dobrodušnog čoveka koji brojnim mladim oficirima, diplomatama i činovnicima „koji su imali ambiciju i perspektivu“, velikodušno pozajmljuje novac bez kamate. Dužnike nije požurivao da vrate novac, već je postavljao neobavezna pitanja, „da bude bolje obavešten za vođenje hotelijerskog posla“.
Ali investicije su počele polako da se tope, a kada je iz Beograda iznenada i netragom nestala „švedska baronica“ i Abia ostao sam, selio se u sve jeftinije sobe.
„Mali Pariz“ je zapao u ogromne dugove, poverioci su sve duže čekali da naplate svoj novac, pa je Bahman morao da povećava svoj ulog u restoranu i da podmiruje dospele obaveze. Abia se postepeno povlačio i iz javnog života, da bi tiho i neprimetno nestao iz prestonice 1937. godine, pod izgovorom da u potrazi za duhovnim iskustvima odlazi u Indiju.
Tek kada je iščezao, klupko je počelo da se odmotava.
Od onolikog novca kojim se rasipao, iza sebe je ostavio očajnog Bahmana i restoran čija imovina je rasprodata budzašto. Da su nerazumni izdaci za „Mali Pariz“ bili samo paravan, postalo je jasno kada su novi vlasnici otkupili kompletan inventar za 22.000 dinara, a za još 10.000 renovirali lokal, dokupili novi nameštaj i staklariju, ugovorivši sa gazdom znatno manju cenu zakupa od prethodnika. Već u februaru 1938. novi investitori su počeli da traže kupce za svoj lokal, jer su shvatili da čak i kupljen ispod cene, luksuzni restoran ne može da bude isplativ.
Iste godine, beogradska policija je izdala poternicu za Abiom zbog sumnji da je francuski hotelijer zapravo bio sovjetski agent i da se pored špijunaže bavio i likvidacijom „trockista“ koji su pobegli pred Staljinovim čistkama. Čaršijom su počele da kolaju mnoge priče, među njima i ona da je bio umešan u organizaciju atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseju.
Rolan Abia se u međuvremenu bezbedno vratio u Moskvu, gde je odlikovan „Ordenom crvene zastave“. Dobio je sovjetsko državljanstvo i novo ime – Vladimir Sergejevič Pravdin, pod kojim je tokom Drugog svetskog rata otišao u SAD, kao novinar ruske novinske agencije TASS. Njegova kasnija špijunska karijera je pokazala da mu je Jugoslavija bila samo – poligon za obuku.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare