Oda žalosti i minuta radosti

Boris Dežulović 28. feb 202207:58 > 01. mar 2022 09:2322 komentara
Izvor: N1

„Jučer smo imali veoma sumornu probu. Imamo nekoliko kolega iz Ukrajine koji su bili jako potreseni, ali svi smo se loše osjećali. U teškim trenucima humanost i zahvalnost postaju imperativi.“ Tim riječima ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch obrazložio je zašto su nakon ruske invazije na Ukrajinu iz programa koncerta najavljenog za petak izbačeni Talijanski capriccio i Četvrta simfonija u f-molu velikog ruskog kompozitora Petra Iljiča Čajkovskog.

Iz programa koncerta u dvorani Vatroslav Lisinski, koji je trebao biti sastavljen od tri kompozicije Petra Iljiča, ostao je tako samo njegov Koncert za violinu i orkestar u d-duru, a druge dvije zamijenjene su gudačkim Adagiom američkog skladatelja Samuela Barbera i Allegrettom iz Beethovenove Sedme simfonije.

Kad su novine javile da je „Zagrebačka filharmonija zbog Vladimira Putina izbacila Čajkovskog iz programa!“, otamo su dodatno pojasnili svoj potez, s gnušanjem odbijajući aluzije na Iljičevu ruskost. „Vesela djela Čajkovskog zamijenili smo komornijim skladbama, u znak solidarnosti s Ukrajinom. To je uobičajena praksa u svijetu u takvim situacijama.“

Nije dakle stvar u tome da je Petar Iljič Čajkovski Rus, nego su njegove skladbe vesele. Ponavljam, vesele. U redu.

Kao laički ljubitelj imam par glupih pitanja.

Izbačena Iljičeva Četvrta simfonija u A-molu – podsjećam, molu – nama laičkim ljubiteljima poznatija kao „Sudbinska“, napisana je kao kompozitorova refleksija vlastitih unutarnjih turbulencija nakon okončanja nesretne veze s belgijskom sopranisticom Désirée Artôt, „jedine žene koju je ikad volio“, katastrofalnog braka s Antoninom Miljukovom i konačnog osvješćivanja vlastite homoseksualnosti. Sam Čajkovski u pismu svojoj muzi i meceni Nadeždi von Meck uvodne fanfare predstavlja kao „glavnu misao“ cijelog djela i tumači kao „sudbinu“, „kobnu snagu koja stoji na putu sreći i visi nad glavom kao Damoklov mač, nepokolebljivo, neprestano trujući dušu“. “Cijeli život neprekinuto je izmjenjivanje teške stvarnosti s prolaznim snovima“, pojašnjava dalje Čajkovski. „Ne postoji utočište. Plutate tim morem dok vas ne proguta i uvuče u svoje dubine“.

Kako vidimo, veselo u pičku materinu.

Što je, međutim, na repertoaru ostalo umjesto Četvrte simfonije, svijetu poznatije kao Sudbinske, a Hrvatima kao Vesele? Koncert za violinu i orkestar u f-duru – podsjećam, duru – iz razumljivih je razloga nikad formalno potpisana posveta Petrovoj velikoj gay ljubavi, violinistu Josifu Josifoviču Koteku. Umjesto njemu, Čajkovski je koncert na koncu posvetio i ponudio mađarskom virtuozu Leopoldu Aueru, ali ovaj ga je odbio tvrdeći da je zahtjevni komad nemoguće odsvirati onako kako je napisan. Pune tri godine nesretni Petar Iljič tražio je po svijetu violinista koji može izvesti taj furiozni komad, „I’m Going Home“ klasične muzike, prije nego što ga je u Beču konačno ukrotio Adolf Davidovič Brodski.

Kako bi izbjegao svaki nesporazum – pa da netko u budućnosti, ne daj bože, Koncert slučajno označi kao „komorni“ – sam Čajkovski ga je zapisao „veselim“: završna, treća stavka, recimo, jest Allegro vivacissimo. Pojasnimo za laičke neljubitelje: „allegro“ na talijanskom znači upravo „veselo“ – ne „nekomorno“ ili „optimistično“, nego baš „veselo“ – i kao oznaka za tempo kojim se neki komad svira stoji pri samom vrhu ljestvice: jedino je još „presto“ brži i furiozniji. Iljičev Allegro pri tom za nevolju čak i nije obični „allegro“, već razuzdani „allegro vivacissimo“, odnosno „najživlji“ uopće mogući.

Poslušajmo, uostalom, kako je nakon bečke premijere 1881. Iljičevom komadu, noćnoj mori svjetskih violinista – po hrvatskoj muzikološkoj teoriji najsumornijoj i najtužnijoj veseloj skladbi u cjelokupnoj povijesti klasične glazbe – presudio austrijski kritičar Eduard Hanslick, vodeći muzički autoritet onoga vremena, strah i trepet tankoćutnih europskih kompozitora:

„Ruski skladatelj Čajkovski napuhani je talent s genijalnom opsesijom bez ukusa. Takav je i njegov najnoviji, dugi i pretenciozni Violinski koncert. Neko se vrijeme kreće trijezno, glazbeno i ne bez duha, ali vulgarnost ubrzo preuzima prednost. Violina se više ne svira, već kida i trlja. Finale nas prenosi u brutalnu i bijednu radost ruske fešte. Jasno vidimo divlja, vulgarna lica, čuju se psovke, miriše votka. Friedrich Vischer jednom je prilikom, govoreći o opscenim slikama, rekao da su smrad za oči. Ovaj koncert prvi put nam daje užasnu predodžbu da može postojati i glazba koja je smrad za uši.”

Kako vidimo, komorno u pičku materinu.

Izbaciti, eto, „veselu“ molsku Sudbinsku simfoniju i ostaviti „komorni“ durski Koncert za orkestar i violinu, „pijanu rusku feštu“ čiji ekstatični vivacissimo malograđansku publiku tjera na ritmično pljeskanje i diže sa stolica kao Straussov Radetzky marš, može samo netko tko se ili a) zajebava s ukrajinskim narodom, ili je b) na brzinu smislio opravdanje zašto je koncert s tri djela jednog ruskog skladatelja – praktički dakle njegov „solistički“ koncert – kao politički nezgodan osakaćen, pa „kontekstualiziran“ dodavanjem Barberova sjetnog Adagia na početku i Beethovenovog zicera na kraju.

Možemo, uostalom, i o kontekstu.

Nešto o tome već su rekli gnjevni laički ljubitelji na društvenim mrežama, podsjećajući kako je i sam nepoćudni Čajkovski ukrajinskog porijekla, od roda ukrajinskih Kozaka, iz plemena starih Čajka – uzgred, četvrtinom svoje krvi po majci Francuz i Austrijanac – u čijim se čak i „cenzuriranim“ djelima izravno ćuti i ukrajinsko muzičko naslijeđe. Štoviše, Čajkovski u svoje vrijeme nije bio prezren samo od zapadne kritike, već i od domovinske – pardon, otačastvene – zbog svojih neskrivenih zapadnih i vrlo europskih nadahnuća. Recimo talijanskih, poput rečenog „neprimjerenog“ Capriccia kojega je za svaki slučaj još i nazvao Talijanski.

S druge strane, i Iljičeva „zamjena“ – prigodni, podobni i stoljeće mlađi američki kompozitor Samuel Barber – u svoje je vrijeme bio prezren od domovinske kritike, i to, avaj, upravo zbog svojih istočnih i vrlo ruskih nadahnuća. Štoviše, „neameričkim“ karakterom svoje glazbe Samuel Barber nije bio samo prezren, već i vrlo politički suspektan, pa je u vrijeme „lova na vještice“ senatora Josepha McCarthyja zbog neskrivenih simpatija za sovjetsku muziku i sam saslušan pred slavnim Odborom za protuameričke aktivnosti.

Još štovišije, Barber je bio intimni prijatelj zloglasnog ždanova sovjetske muzike Tihona Hrenikova, Staljinova kućnog kompozitora i člana Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a, sve od 1948. do pada Sovjetskog saveza generalnog sekretara Saveza sovjetskih kompozitora, koji se proslavio na Prvom kongresu Saveza, denuncirajući Prokofjeva, Šestakoviča i ostale reakcionarne elemente u sovjetskoj muzici, a na Šestom kongresu presudio sedmorici kompozitora – danas upamćenima kao „Хренниковская семёркa“, Hrenikova sedmorica – zbog nastupa na dekadentnom Zapadu.

Može li još štovišije? Može. Usred Hladnog rata, 1962., Samuel Barber će i otputovati kod u Moskvu, kao prvi američki skladatelj i muzičar u SSSR-u, pa tamo s drugom Hrenikovom galiti svoju dušu na festivalu u Gorkom, nekadašnjem i današnjem Volgogradu, gdje će njegova djela izvoditi i među radnicima i strojevima u pogonima tvornice automobila Volga.

Takav, eto, sovjetski simpatizer i intimus najgoreg ruskog kulturnog satrapa stigao je u dvoranu Vatroslav Lisinski odati počast i slavu ukrajinskom narodu u ratu protiv ruskih agresora, a sve kao zamjena za prozapadnog i proeuropskog kompozitora ukrajinskih korijena.

Dakle, netko se ipak a) zajebava.

Treba li vam, uostalom, još dokaza za a), možemo i o prigodnom, podobnom i stoljeće starijem Ludwigu van Beethovenu i njegovoj Sedmoj simfoniji, kao drugoj „zamjeni“ za Čajkovskog. Nećemo na ovom mjestu čak ni inzistirati na historijskoj činjenici da je tu simfoniju veliki Ludwig pisao pred Napoleonovu agresiju na Rusiju, nadahnut herojstvom engleske vojske u ratu protiv mrskog francuskog agresora. Iz slavne Sedme – sve zamjenjujući „vesele skladbe“ onim „komornijima“ – zagrebački su filharmoničari odabrali, jasno, drugi stavak, Beethovenov veliki hit Allegretto – vidi: „allegro“ – kojega je i sam „veseli“ Petar Iljič Čajkovski vidio kao djelo „puno neobuzdane radosti, blaženstva i životnog zadovoljstva“.

A da ne bi bilo sumnje u to da se netko a) zajebava, na kraju te dostojanstvene komorne večeri Zagrebačka filharmonija nenajavljeno je odsvirala i glasovito finale Beethovenove još slavnije Devete, kultnu Odu radosti.

Ne, shvatili ste, kakvu prigodnu Odu suosjećanju, Odu solidarnosti ili Odu humanosti i zahvalnosti, nego baš Odu radosti.

Odu koja je vjerojatno najradosniji i najeuforičniji notni zapis kojega je ljudska kajdanka ikad vidjela, prema kojemu je čak i Iljičev Allegro vivacissimo žalobni posmrtni marš. Odu, najzad, za koju je stihovima Friedricha Shillera sam Beethoven svojom rukom – točno kao da zajebava Zagrebačku filharmoniju – dopisao početna dva, „O Freunde, nicht diese Töne!/ Sondern laßt uns angenehmere anstimmen, und freudenvollere“, odnosno „O prijatelji, ne ovi tonovi!/ Dajte one ugodnije i radosnije!”

Ili, u slobodnom prijevodu, „O prijatelji, ne komorno/ samo veselo!“.

Kako vidimo, i gluhom Beethovenu potpuno je jasno da nije riječ o tome da je „u znak solidarnosti s ukrajinskim narodom“ program izmijenjen izborom „komornijih umjesto veselih skladbi“, već je riječ o tome da je u isti „znak solidarnosti“ ad hoc izrezana i prekrojena nezgodna „autorska večer“ jednog ruskog skladatelja.

Postoji li kakva mala, prostom uhu nečujna mogućnost da ipak nije riječ ni o a) zajebavanju cijenjenog publikuma, ni b) saslušanju Čajkovskog pred Odborom za antiukrajinske aktivnosti, već da je izbor njegova radosnog Allegra vivacissima, Beethovenove himne životnom veselju i jednog ruskog simpatizera – sve usred ruske invazije na Ukrajinu – nešto sasvim treće? Naravno. U tom slučaju, međutim, strogo matematički ostaje samo c) ruska diverzija usred Zagreba.

Ima stari Petar Iljič i o tome jednu pametnu, koju su i organizatori zagrebačkog koncerta izdvojili u najavi njegove nesuđene Četvrte simfonije, podvlačeći skladateljevu, citiram, „izvanglazbenu inspiraciju“: „Naravno da je moja simfonija programatska“, pisao je Čajkovski, „no taj program ne može se pretočiti u riječi. To bi bilo smiješno.“

Prevedeno na jezik Zagrebačke filharmonije i njihove „izvanglazbene inspiracije“ za izmjene repertoara: „Naravno da su naše izmjene programatske, no taj program ne može se pretočiti u riječi. To bi bilo smiješno.“

A „u teškim trenucima“ u kojima „humanost i zahvalnost postaju imperativi“ nikome s mrvu ljudskog nije do smijeha i veselja.

Komentari

Vaš komentar