Samouki samoatentatori

N1

Nekad naprednjaku moraš da nacrtaš da bi mu objasnio.

-Je l’ moram da ti nacrtam? – vikneš ti na njega besan, a on kaže: „Ajd, nacrtaj!“

Tek tada nastaje belaj.

-Šta si ovo nacrtao, jesi normalan!? Ko te plaća? – krikne naprednjak, zgranut nad crtežom.

-Vi hoćete da ubijete predsednika! – vikne drugi naprednjak, totalno karikaturalno rastrojen.

-Ma jok! Je l’ moram da ti nacrtam da nećemo da ubijemo predsednika!? – nađeš se u neugodnoj situaciji, pa mu, dakle, iznova nacrtaš da nećeš da ubiješ predsednika, već bi predsednik da izvrši „samoatentat“, vrstu atentata koja se pojavila na ovim prostorima 2012. godine, dolaskom na vlast najtalentovanijih svetskih samoukih samoatentatora.

KOLUMNE DRAŽE PETROVIĆA:

Samoatentat je vrsta atentata u kome je podela uloga malko čudnovata. Naime, i atentator i meta su isti čovek!

Samoatentate je najteže unapred razotkriti, kažu stručnjaci, jerbo uvek postoji tajni dogovor između samoatentatora i samoatentatora, između jedne te iste osobe, takozvani unutrašnji atentatorski dijalog ili unutrašnja zavera protiv samog sebe.

Za razliku od onih koji izađu na terasu namerni da skoče, pa pola dana stoje na terasi dok ih svi ubeđuju da odustanu, te na kraju i odustanu, samoatentator angažuje razne osobe, od Milenka J. do Vladimira Đ, koji ne ubeđuju samoatentatora da odustane, već ubeđuju one koji nemaju pojma da su baš oni atentatori da odustanu od namere koju nisu ni imali.

Samoatentat traje u proseku tri dana na svim nacionalnim frekvencijama i najoposniji je za one koji nisu ni znali da su atentatori, a uopšte nije opasan za samoatentatora, kome na kraju ne fali ni dlaka s glave, ali odaje utisak da mu fali neka daska.

„Ubijanje Vučića“, „MI6 sprema napad na Vučićevu porodicu“, „Osam ubica čekalo Vučića“, „Meta bio Vučićev auto“… – samo su neki iz kolekcije najlepših samoatentatorskih naslova u praktičnom priručniku: „Kako izvršiti samoatentat“.

Antologija najlepših svetskih samoatentatorskih basni & samoatentatorskih bajki, takođe, sadrži onu Ezopovu gde dečak čuva ovce, ali mu je dosadno, pa jednog dana počne da viče: „Vuk, vuk, vuk!“

Svi iz sela dotrče da mu pomognu, ali od vuka ni traga ni glasa. I drugi put mu beše dosadno, pa opet počne da viče: „Vuk, vuk, vuk!“, celo selo opet dotrči, ali nema vuka.

Dve nedelje kasnije, kada su u selu treći put čuli „Vuk, vuk, vuk!“, svi seljani su samo pojačali televizor do daske da ne slušaju onog klinca kako se dernja, jer su znali da nema ništa od vuka, ali se vuk stvarno pojavio. I pojeo sve ovce.

„Dečak koji je vikao: Vuk!“ jeste basna koja ima svoju savremenu srpsku verziju u bajci „Tabloid koji je vikao: Ubiše Vučića!“, i prema njoj, bila jednom grupa seljaka koja je svaki dan vikala „Vučić, Vučić, Vučić, atentat, atentat, atentat!“.

Ovce koje su pasle na obodima sela su svaki put trčale da im pomognu, noseći transparente „Stop krvavom scenariju“, ali 185. put, ovce su samo pojačale televizor i nastavile da gledaju „Zadrugu“, „Parove“ i Lavove, jer ko će, bre, da izlazi na ovu zimoću, kad se sve uvek završi isto – samoatentatorovim pozivom da nema potrebe za masovnim izlaskom na ulice, jer je samopasnost od samoatentata samoprošla.