
Sudbina, ako tako nečega ima, ume da se poigra sa stvorovima koji su krajnje glupim sticajem okolnosti dostigli veliku moć. Njih nije lako uveriti u ono što se vidi, iako se presto klati i sve teže na sebi drži otežalu guzicu, jedino važno što je od vladara ostalo. Vreme i trošnost najgore građe učinili su od njega podbulog, pakosnog klovna, i on bi kao takav bio urnebesno smešan u lutanju po svojim raspršenim fantazijama, da se iz tako nepodnošljivih prizora ne naslućuje dolazak velike nesreće.
Ovo neće biti tekst o estetici, ako je nekome do uživanju u lepoti i ružnoći, preporučujem mu dve knjige bliznakinje Umberta Eka: Istorija lepote i Istorija ružnoće. I jedna i druga su impresivna svedočenja o tome kako ljudi, slabašna i krajnje nedorađena bića, vide sebe i druge u lepoti koja nestaje i ružnoći koja je krajnje zavodljiva. Dakako da je ovde reč samo o čovekolikim bićima, kratkovekim dvonošcima koji su se nekim čudom našli na vrhu evolucije.
Eko bi makar malo mogao da pomogne u razlučivanju ta dva estetska esktrema u našim zadatim životima. Onaj pajac sa početka ove neprijatne priče ne izlazi iz vidnog polja i uporno prolazi kroz sva čula želeći da nas zadivi, uplaši, opčini, zagadi sve oko nas i u nama.
Izgleda da se nešto promenilo, pa taj nastrani organizam režima više nije tako strašan. Uz pomoć onih koji vide dalje od nas obnevidelih, dokučilo se da taj nije dostojan ničega: čak ni straha. Nije nadležan da širi užas, osim zbog uvida u drugu knjigu Umberta Eka. Ali je, makar na simboličkoj ravni svakako skrajnut i malo ko računa na njega.
To što još ima upornih ulizica, ne menja na stvari. On je gotov, ma kako mu se činilo, a kako će se gotovljenje odigrati, to je već pitanje kreativnosti njegovih rušilaca. Biće takvih sve više, trula dereglija je puna rupa i glodari će pobeći gde se može. Samo oni koji su prinuđeni da ostanu sa neuračunljivim kapetanom do kraja, ionako ne smeju da misle šta ih na kraju čeka.
Sve ovo ne znači da je on takav kakav svi vide da jeste postao bezopasan. I te kako može da napravi nove štete i razaranja, u misaonoj ideji takvih tipova sve oko njih je nevažno ako su oni najvažniji. Ionako bez njih ništa nije vredno. Ovo društvo nije umelo da mu oduzme komandnu moć nad oružanim snagama zemlje, a sabira oko sebe i crnokošuljaše lojaliste. Iz svog specijalnog uma on negde vidi obojenu revoluciju koja se podiže po tuđim receptima, ne pamteći iz istorije nijedan od tipičnih srpskih raspleta.
Užasavaju ga studenti, njihov britki um kome nije ni do članaka, njihov duh koji takvog tutumraka bez smisla za humor ostavlja na daleku marginu. Ne može im baš ništa iako je izumeo atentate automobilima a slaboumnim plakatima se opire duhovnoj smrti i neizbežnom rasulu neprijateljske klike koju predvodi.
A onda je zapretio zločinom u najavi: trpeće još dok može a ne može još mnogo, pa će protiv obojenih revolulucionara, to jest studenata beogradskog i novosadskog univerziteta preduzeti mere državne prinude.
Mere državne prinude to bi u prvoj fazi značilo upotebu policije u razbijanju protesta. Ali ako stoji ocena o revoluciji, oboleli vrhovni bi mogao da se uhvati i vojske. Čaršijski analitičari su skloni sumornoj duhovitosti u kojoj su dva različita raspleta moguća iz istog razloga: neće to uraditi, jer je kukavica. Možda će da pokuša, jer je kukavica.
Kako bi to izgledalo. Izmoždeni klovn, očajan zbog ignorisanja njegove zablude o moći, želi da svima dokaže kako je još sve u njegovim rukama. On bi tukao bez milosti i možda ubijao u ime države i naroda, mada ga niko nije ovlastio za takve akcije niti njegov narod postoji. Ima oko sebe crve koji bi poslušali. Ali, ima i mnogo ljudi iz vojske i policije kojima je dokurčio i ne mogu da ga vide.
Studenti imaju očeve, stričeve, dede, babe, ujake teče komšije. Imaju građane oko sebe. Pajac je već pretio upotrebom Kobri i njihovom akcijom „od sedam sekundi“. Vodeći general koji godinama drži glavu među jajima, nije smeo da kaže ono što je morao: ta jedinica ne napada ono najbolje što imamo. Neću to dozvoliti!
Sila bez razuma nije legitimna. Legitimna je odbrana od nje. Napad na studente ako razapnu šatore da taboruju na Autokomandi (kao replika Majdana), za njega je poslednji čas. Srbija nema Majdan, Beograd, na primer, ima Slaviju. Stvor kome preti opasnost da precrkne zbog toga što ga svi ignorišu a postaje predmet sprdnje i zajebancije, možda želi da pokaže svirepu ozbiljnost.
Siguran je spontani i tragični raspad njegove oružane sile ako bi je poveo u napad na beogradske i novosadske studente uz sasluženje brata Andreja, vlasnika Vojvodine.
Pobunjeni studenti i građani koji ne žele, ne mogu niti imaju gde da uzmaknu, strepe od tragedije. Glava koja još može da donese strašne odluke u konačnom je rasulu. Nije poznato šta je u glavama onih koji ga slede i slušaju.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare