Premijera nešto boli

Ilustracija: Miljan Ristić

Citirajući srpskog pesnika - njemu nepoznatog - učeni premijer Miloš Vučević je skoro zajaukao: "Mene sve rane moga roda bole".

Nekoliko godina ranije, posle vinskog uživanja u dvoje u Jajincima, pantokrator srpski je konačno oblikovao Anu Brnabić. Počela je da liči na njega, govori kao on, misli nekako slično i zaurlava za nekoliko oktava više. Ona je njegov ekscentrični klon, čak neka čaršijska spadala misle da oboje nose istu stvar, samo ostaje tajna o kojoj se stvari radi.

Ana je sigurno već dovršena, nema mehaničara za AI koji bi tamo mogao bilo šta da popravi ili instalira. Od onoga što je od te osobe nastalo, može se gore ali ne može dalje.

Tvorac čitave kolonije poniznika u jednom trenutku je pokušao da napravi nešto savršenije i još besmislenije. Pri postojanju gđe Brnabić, takav naum je možda bio neostvariv. U svojoj sorti ona je već savršenstvo, strašna naprava koja radi i ne odlazi nigde. Govori, preti, kune, zaklinje se i gubi glas u ekstazi vernosti. Izaziva čuđenje i potrebu za novim dokazima: zar je uopšte moguće da takvo nešto postoji?

Postoji i uči nas životu, zato smo ovakvi. Ali, malo je jedan takav sledbenik Velikog Učitelja. U jednom času je izgledalo da će novi ljubimac na kratkom konopcu postati Bata Gašić, za prijatelje Santos, idealan model za višekratno korišćenje.

Radi šta mu se kaže. Može da bude policajac, general, šef tajne službe, ikona na zidu crkve sv. Jovana. Zanatlija za sve kućne i baštenske poslove, trgovac kafom i ostalom kvantaškom robom, vlasnik firmi i glava porodice u kojoj svako ima nekoliko preduzeća. Ima para, daruje slepce na vrhu bande.

Ume da se zanese, neuk u govoru a željan da bude demosten partije, zna da prospe sve što su mu udelili. Ali ga dobri bog koji pazi na njega vraća na pravi put. Uveren je bio da mu voljeni sprema fotelju prvog ministra. Strašno je patio kad mu je to izmaklo. Ostao je samo „obični“ ministar odbrane, a tamo na sam vrh vlade je zaseo Miloš Vučević, sasvim bezlični službenik iz Novog Sada. Odakle sad on? Bata je počeo da olajava vrh, čak je bio viđen za progon. Ipak su ga smirili, studenti su napali državu, valjao je svaki direk, pa i Bata. On je izgovorio nekoliko majstorskih oda za šefa i ostao je da brine o odbrani zemlje.

Kolumne Ljubodraga Stojadinovića

Uz Dačića i brata Andreja komandira, to je javni štab tajnih lojalista koji planira i izvodi napade na studente. Zakleli su se na krv u maloj crkvi. Ali u ovoj priči, premijer je lik koji ni iz čega postaje maskota podanika i mali mozak operacija.

Tajna Miloša Vučevića je u odsustvu ličnosti i bledilu koje prostire oko sebe. Supstanca koja izmiče, bez jasnoće o tome šta ume i čime se bavi. Ali je imao neke daleke senzore koji su mu ukazali na puteve prividnog uspona. Uradio je ono što je bilo nemoguće ali jednostavno.

Obožio je despota koji ga izlaže podsmehu gde god ga sretne. Ipak je pored svih uznesenja pred njim, M.V. govorio kako njihov šef podseća na Mesija, dribla i zabija golove. Čarobnjak je, to se vidi kad krene, niko mu ništa ne može. Smatra ga lokomotivom parnjačom koja se usput pretvara u čudovište na brzoj pruzi, a on sa celom strankom sedi u prvom vagonu, kliče lokomotivi i tako svi jure u srpski svet sa bojom krvi. Govori da to što prorok radi – normalan čovek ne može. Dug je put pred istorijom, ali na njenom čelu je zauvek A.V.

Svoj tajni adut Vučević je otkrio u bati Andreju, stvarnom vlasniku Vojvodine i komandosu koga je proizveo vrhovni bata. Za njega je Vučević izmislio nebrojene pohvale i paževsku apologiju, trudeći se da u tim praznim odama ne nadmaši one koje su namenjene feudalcu.

Tako je stekao fratelijansku naklonost, a to je kapital koji je za većinu podanika nedostižan. Miloš Vučević je postao lutka o koncu složne braće, igračka za opasna vremena. Premijer koga niko ni za šta nije pitao, ostao je sirak skromne pameti i znanja u velikoj nesreći, koju je prirodno činio još većom. Izgovarao je sramne budalaštine i za svaki ljudski um uvredljive tvrdnje.

Pokazao se kao veliki protivnik studenata i učenika, smatrajući pobedu nad njima svojim životnim ciljem. Preti njima i njihovim nastavnicima, uz sasluženje bizarne ministarke Đukić Dejanović. Oboje su se junačili nad klincima pozivajući u pomoć tajnu snagu trule države. Na sednicu vlade mu je kao kobac banuo despot, nepozvan, nerazuman, mahnit i nepotreban, i svima održao čas o tome gde je centar vlasti, dok su iz bednih ministarskih prilika curili poslednji ostaci samopoštovanja.

Vučević je nastavio svoj rat protiv dece, jedino ga je tu držala zabluda o moći. Ali oni su postali snaga kojoj se ne može odupreti.

Svoje slabašno obrazovanje Miloš Vučević ne ume da sakrije, a ne bi mogao čak ni da ume.

Na proslavi Dana RS citirao je stihove Alekse Šantića iz pesme Moja Otadžbina, a pripisao ih Đuri Jakšiću. Zavapio je nad svim ranama roda koje i njega bole.

Zabole Vučevića za rod, broj i padež, pa i sopstveno neznanje koje je mogao da proveri jednim klikom na Guglu. I tako sazna šta je sve napisao njegov omiljeni pesnik Đura Šantić.

Kolumne Ljubodraga Stojadinovića

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare