Savršeni par

N1/Ilustracija, Lazar Lazić

Takav dvojac nema niko, par koji vlada Srbijom njena je slika pred svetom, ikona nad oltarom i odraz lica otadžbine koja umire. Voštanica u tami, strah i gađenje u tišini i smernost pred surovim stvoriteljem svega, ako takvog neimara ima.

Vladar i njegova nežna verzija razgrću otrovne oblake, i govore nam ko smo to mi, gde idemo i šta nas čeka na samom njihovom kraju. Jednoga dana kraj mora da dođe, ma koliko mu se opirali, odlažući da vide bilo šta od ustajale supstance koja ih čini.

Bez premijerke pronađene u lošoj poenti basne, Vladar bi bio nedovršen i lišen bar jedne nastrane dimenzije koja ga čini potpunim. Bio bi usamljeni jahač na izrabljenoj bedeviji i lutao po tajnama svog zaumlja bez gospođice Brnabić. Ona je njegova politička višnja na kolaču, lepota neopisivih poroka i slatki greh, orijentir za najbolje promašaje u zajedničkom pohodu ka utopiji. Licidersko srce na kredencu.

Pročitajte još kolumni:

Kako su se sreli? To je trivijalna replika za sve uboge parove u traganju za romansom tamo gde je nema. To se naprosto dogodilo, neodoljivi magnetizam na prvi pogled, ideja o dvoje nesrećnika koji jedino u simbiozi mogu da uspokoje jedno drugog. U oblikovanju prostora, njih dvoje zajedno ili posebno čine prizore originalne političke lepote, šireći srećnim srpskim svetom svoj neopisivi šarm.

Nastupi Vladara su energični, svakodnevni, više puta po više puta. Ekstatični, eksplozivni, sumanuti, bezvezni, prezrivi, samoljubivi, dakle prazni. Ta praznina ispunjava sve oko njega. Tek ponekad, kao u subotu u Nedeljicama, on pokaže krotkost, strah od nepoznatog, užas od pada. U takvim trenucima spreman je da bude pristojan, ali je to samo privid. Tako se ublažava užas pred iščekivanjem nepoznatog. Ume da laže do beskraja, da laže da nikada nije ni lagao. Da obeća više no što mu traže, čak i više od toga, uveren u veštinu prenemaganja i vrdanja, u čuvanju vremena koje mu je preostalo.

Suviše malo je ljudi bilo na protestima, suviše malo za njega, tridesetak hiljada u celoj Srbiji. Šta je to? Ništa! Toliko hiljada a i više umre od kovida za godinu, a on ni da trepne. Toliko mobilisanih statista ostane ispred arene u kojoj se slavi njegov um dovoljan da se raspodeli svima.

Na drugom polu njegove dembelije stražari Ana, čudesno izvajani, savršeni maneken ovdašnjeg defilea čudaka. U stalnom je naporu da sebi objasni šta je to oko nje, koji se demoni bore u njenom misaonom sklopu da bi je dodatno odvojili od smisla. Naslućuje da nešto ili čak mnogo toga negde nije kako treba. I to je sve što ume. Naravno da ne odustaje, pokušavajući da drugima objasni sve ono što je njoj mutno, onu silu namernu da ruši njen patetični raj.

Za nju je protest skup terorista i fašista, onaj bagerista je išao svojim putem dva na sat, mada bager može da juri i 80, pa je došao Đilasov nasilnik koji je povredio mirnog prolaznika, koga su morali da brane motkaši i čekićari.

Čekići su bili gumeni! – kaže Vladar

Da, bili su gumeni! – kaže Ana.

To nisu ekološki procesi, nego politički! Tako kaže Ana, kaskader Vladara u glupim scenama. Osoba u sobi za premijere koja ne zna šta je politika. Za nju je politika put za smenjivanje vlasti, i tu je sasvim slučajno u pravu. Je li ona vlast? Ona se boji politike koja je nešto drugo od onoga što je njoj poznato. Politika kao veština nemogućeg, u tome se našla bez moći da tamo uđe i odatle izađe sama.

Posle prve subote, vidno gnevan, rastrojen i nesrećan, Vladar je poručio: ko ste vi da blokirate puteve?! Ko ste vi koji ne znate ko sam ja, znate li da su svi putevi moji, pa i oni koji ne vode nikuda.

Mi smo ljudi, kažu ljudi. Slobodni ljudi.

Kako to odjednom? Odakle su se ovde u mojoj Srbiji pojavili slobodni ljudi?

Ana je ponovila nešto slično, ali je njena nadmenost bila manje ubedljiva. Njeno samoljublje je drugačije od „šefovog“. Ona se ljuti na zamišljene protivnike svoje vladarske idile, rušioce kule od kamena i stakla i darovanog zamka. Pepeljuga u tuđoj kući brani sve njihove tuđe kuće poslednjim snagama svoga tvorca. On ju je stvorio iz ničega, kao i sebe. Sve su to napravili ostvarujući bajku o sirotici koja nalazi ružnog princa i konačno vidi u njemu svoj savršeni ženski odraz.

Par nam ukazuje da su tragedije najbolje što mogu da učine za nas. Glasovi u tami, kristalne noći, kapuljače umesto glava. Voštanice nad vodom, sećanje na travu, nezasita groblja. Spomenik drvetu, opelo za mrtvu prirodu.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare