Moderna Putujuća pozorišta Šopalović u beogradskim klubovima

Kultura 02. jan 201704:36 > 03. jan 2017 20:18
Jelena Petrović

Gde sve pozorište može da se desi? Između života i pozorišta granica je kao filmska traka. Jer pozorište je život na daskama, i između nas i njega je samo zavesa, a nekad ni ona. Deleći sudbinu onih kojima je namenjeno, čije živote priča i kojima priča, pozorište je sišlo još bliže svojoj publici. I to više nije samo glumački eksperiment.

Poslednjih godina u Beogradu predstave se izvode po klubovima, alternativnim mestima, čak i  stanovima. Taj koncept, u savremenom smislu, stigao je iz velikih svetskih gradova gde takva scena postoji mnogo duže. I tokom cele istorije pozorišta, glumačke trupe nastupale su na različitim mestima, putujući od grada do grada.

Međutim, da li je ta pojava u Srbiji „korak sa svetom“ i praćenje trendova ili je i tu u pitanju ništa drugo do borba za posao i za golu egzistenciju?

Predstava „A gde su kokoške?“, sa preko 100 izvođenja, upravo priča kako se danas prave predstave u našoj zemlji. „Dve glumice koje nemaju stalni aganžaman završe sezonu i misle kako da, kako mi to glumci kažemo, „prezime“ leto… I reše da stave tačku i same naprave predstavu“, priča glumica Tatjana Kecman, koautorka „Kokošaka“.

Navodi da je priča ništa drugo nego prekopirana situacija koja glumce današnjice prati.

„Uvećava se broj privatnih akademija, glumci se štancaju bukvalno… Ne bih uopšte da omalovažim  bilo kog od tih mladih, ali prosto sistem nije dobar“, kaže Kecman.

Sve je više glumaca, pozorišta se ne grade, a državna izdvajanja za kulturu ne služe na čast nijednoj  garnituri vlasti poslednjih decenija. S tim u vezi, produkcija je sve manje i manje, a samim tim manja je i verovatnoća da se dobije angažman u „tradicionalnom“ pozorištu.

Zato danas samo mali broj glumaca nije otvorio sopstvenu produkciju.

Tatjana Kecman pionir je takvog poduhvata.  Završila je Akademiju 1995. godine, u klasi profesora Vlade Jeftovića, i odmah, među prvima, „zagrizla“ i počela da gradi karijeru sopstvenim snagama i kapacitetima. „Kad sam počinjala bila sam jedna od retkih, a danas bilo zaposleni ili nezaposleni – jer od plate se ne može živeti – svi su se organizovali, svaki glumac ima svoju agenciju…  Lakše mi je da nabrojim one koji nemaju“, priča Tanja Kecman.

Kaže da ju je na početku plašila ta neizvesnost, to što mesec proleti, i svakog narednog sam moraš da se boriš za nastupe kako bi nešto zaradio: „Ja sam ta generacija, gerila generacija devedesetih koja se morala snalaziti… Prvih pet godina mi je bilo strašno svakog prvog u mesecu –  taman sve završiš, ugovoriš sve predstave, i eto ga opet novi mesec… Sada nemam taj strah, biće – uvek bude“.

N1

Kaže da ona ne zna za drugi model: „Ja kada bih radila u pozorištu, radila bih nešto i što mi se radi i što mi se ne radi, i čekala bih da opet nešto radim van pozorišta… Ali bih, s druge strane, imala neku vrstu sigurnosti“.

Glumica Bojana Tušup od svojih 14 godina karijere, polovinu vremena je „privatnik“.

„Krajem 2008. godine sam završila snimanje serije „Ljubav i mržnja“ i u isto vreme su polako počele da mi se skidaju predstave sa repertoara raznih pozorišta u kojima sam u tom trenutku igrala. U tom periodu je bilo veoma malo posla. Svi su mi govorili da je to normalno u glumačkom poslu. Međutim, ja nisam mogla da sedim kod kuće i da čekam da prođe neko vreme kako bih opet dobila ulogu, jer mi je bio potreban novac. Tako sam 2009. stvorila svoju produkciju i počela da radim i prestala da zavisim od bilo koga. Danas imam predstave u sopstvenoj produkciji, ali isto tako radim i na poziv u drugim pozorištima“, priča.

A stvoriti predstavu nije lako. Navode da je potrebno u proseku dva meseca, a tu je i najveća briga – finansijski deo. Brinu o svemu – od traženja saradnika, preko ugovaranja nastupa i promocije, do raspodele novca, plaćanja poreza i doprinosa.

Tatjana Kecman u svojoj produkciji ima 12 predstava. Nekoliko je sama napisala. Kaže da, kad nabaca potku teksta na papir, odmah počne da razmišlja o najsitnijim detaljima. I izbor teme mora da bude prilagođen trenutku i publici.

„Kad nisi dotiran i niko te ne podržava, moraš da vodiš brigu da svako može „pročitati“ predstavu. Predstava mora da bude aktuelna, pisac ne sme da bude živ, jer onda moraš da platiš autorska prava, ne sme da bude stranac, jer nemaš za prevod… Ne sme da bude puno scenografije, moraš da imaš male rekvizite –  jednostavno, da sve stane u auto“, naglašava Kecman.

Dodaje da publika često ne zna šta je loše, ali zna šta je dobro: „Njima se ne može desiti da posle dobre predstave kažu – da, to je loše…“

Scenario mora da bude takav „da se predstava“ lako preveze, raspakuje, rasklopi, spakuje.

Pored pojedinih institucija koje ustupaju prostor nezavisnim projektima, kao što su Dom omladine, Dom sindikata, Parobrod, Akademija 28, poslednjih godina predstave se igraju u specijalnim multimedijalnim prostorima kao što su BIGZ, Mikser, Ciglana, Dorćol Platz, pojedini klubovi u Cetinjskoj 15…

Takvi nastupi nose svoje specifičnosti. „Ima puno improvizacije, na primer – nemaš „Garderobu“, šminkamo se usput, na retrovizorima, ali to su neke stvari koji su zabavne“, priča Tanja Kecman. S druge strane, publika je, kaže, ista.

„To je pozorišna publika, koja i inače dolazi da gleda naše predstave. Ista je publika, možda nešto mlađa populacija dolazi, a u neku ruku je sve opuštenije… To je super, fenomenalno… Dolazi civilizovana publika, koja ne zvecka čašama, ne naručuje, i ponaša se kao u pozorištu, odlična publika“, prenosi nam svoje utiske.

Nedavno je jedan takav nastup imala s predstavom „Sirena i Viktorija“ koju igra sa Radoslavom Milenkovićem i Milenom Pavlović Čučilović.

Kecman kaže da jedan njen kolega nastupa redovno u jednom hotelu u Beogradu i naglašava da je to na Zapadu normalno.

„Gde god se spoje glumac i publika nastaje pozorište. Podržavam svaki oblik pozorišta, pa i „klupski“. Ja do sada nisam nastupala po klubovima, ali jesam uživala u tuđim nastupima“, kaže Bojana Tušup.

Naglašava da su glumci koji se na taj način bave pozorištem veoma hrabri, jer ih ne štiti institucija: „Ljudi se, uglavnom, dobro provedu na ovakvim mestima, raspoloženi su i opušteniji, jer uz poneko piće gledaju nastup nekog glumca koji takođe može da ima kritički stav prema društvu, da postavi važna pitanja, da da temu za razmišljanje što je i cilj klasične pozorišne predstave, tako da u tom smislu i nema neke razlike“.

Glumcima koji su poznatiji je lakše da ugovore nastupe. „Kad ugovaraš gostovanja, oni te pitaju ko igra – ljudi gledaju TV i ako te nema u seriji teže je, čak ne zvezde iz filma, to mora biti serija“, kaže Kecman.

Obe glumice saglasne su da nije lako, ali da može da se uspe, uz predan i svakodnevan rad.

Osvrćući se na posetu pozorištima, Tatjana Kecman kaže da publika mora da se neguje, kao i da cena karte mora da bude pristupačna: „Šta, profesori ne mogu u pozorište jer nemaju novac, klinci koji nemaju pare, ne mogu u pozorište? Ne sme tako da bude…Pobrkani su aršini, jer nismo podržani, zato se dosta loših predstava radi… Čim razmišljaš i kalkulišeš koliko ćeš karata prodati – tu prestaje umetnost… Ako dođe 100 ljudi – prvo, predstava će biti mnogo lepša, drugo, oni će o njoj pričati njima trista“.

N1

Kako kaže, onaj ko kreira ne sme da bude opterećen prodajom, i ne sme da bude trgovine u pozorištu, a to se dešava. „Ogroman broj predstava se pravi na brzaka, sa sitnim forama… Mi u „Kokoškama“ kritikujemo takav način rada“, dodaje.

Zbog sve manje posla za glumce koji nisu deo nekog ansambla, „klupski“ nastupi će biti rešenje, pojedinima i, nažalost, jedino. Čini se da davno nije bila istinitija ona Šekspirova: „Pozorište je ogledalo društva“.

Ali, možda je to i dobro za glumce, jer na alternativnoj sceni mogu da se dokažu na poljima u kojima u tradicionalnim pozorištima nema mesta, ili jednostavno – za njih nema mesta.

Dim cigareta zameniće omamljujući miris prašine i somota iz pozorišnih sala, ali lepo je zaključila Tatjana Kecman: „Pozorište čine ljudi, a ne kulise, pa čak ni daske koje ja toliko volim“.

„Glumci podižu kofere i polako odlaze u daljinu, prema sivom nebu, iza scene. Iza njih se spušta providna zavesa Putujućeg pozorišta „Šopalović“. (Kraj)“

                                                                                                     Ljubomir Simović