Beograd 1976: Polok, Vorhol, Rotko, de Kuning

Kultura 08. jun 202112:32 > 19:37 5 komentara
vorhol
Andy Warhol Foundation | Robert McKeever

Podsećanje na vreme kada su Muzej savremene umetnosti u Beogradu krasila dela velikih američkih slikara. Na izložbama sedamdesetih osim veterana portreta i pejzaža, najavljen je novi talas savremenog slikarstva oličen u delima Poloka, de Kuninga, Rotka, Vorhola, i mnogih drugih.

Tekstovi iz feljtona

Do skoro, tokom kovid-19 pandemije, koji je svet anestezirao izolacijom i strahom, velike izložbe zvučalo su gotovo jeretično, a i pre virusa su u Beogradu predstvljale retkost. Kako su nas velike izložbe inostranih umetnika i velika slikarska imena zaobilazila, po šaku umetnosti putovali smo van Srbije u okolne zemlje, poput Austrije, Beča (Frida Kalo; Vinsent Van Gog, Albertina), a u međuvremenu smo i sami spustili kriterijume, pa je i za grafikama Salvadora Dalija, vladala euforija, kao da su nam pozajmljeni svi impresionisti iz muzeja de L’Orangerie i Marmottan Mone u Parizu ili „Isus“ i „Gola Maja“, Diega Velaskeza i Fransiska Goje.

A nije uvek bilo tako. To najbolje zna Muzej savremene umetnosti u Beogradu, koji je pratio razvoj jugoslovenske i srpske moderne i savremene umetnosti 20. veka, a sve to pod vođstvom njegovog spiritusa movensa, Miodraga B. Protića, slikara, teoretičara, umetničkog kritičara.

Vreme je prilično relativna kategorija, pa ću se drznuti da kažem – ne tako davno u Beogradu su se ponosno šepurila dela Pabla Pikasa (i čuvena Gernika), Huana Miroa, dadaiste Marsela Dišana, Pola Klea. Društvo su im pravili i František Kupka, Robert Smitson, i mnogi drugi slavni umetnici, kao i udruženja, škole, slikarski pravci, od Bauhausa, Plavog jahača, Fluksusa, do engleskog pop arta i Nove američke umetnosti.

Upravo jedan od gore navedenih, Robert Smitson, koji se proslavio „Spiralnim pristaništem“ (1970), izgrađenim na velikom slanom jezeru, predstavlja šlagvort na događaje koji su takođe upućivali koliko je Beograd bio važan na kulturnoj mapi sveta, u nadi da će slična sećanja naš grad na te staze i vratiti Radi se o dve izložbe američkog slikarstva koje su sedamdesetih godina krasile zdanje koja predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja posleratnog graditeljstva, objektom kojim dominira forma od šest zasečenih dvospratnih kubusa sa izjednačenom gornjom linijom krova – Muzeju savremene umetnosti na beogradskom Ušću.

U avgustu 1976. godine, u saradnji sa Baltimorskim muzejom likovnih umetnosti i vlade Sjedinjenih Američkih Država, u Beogradu je prikazana izložba „200 godina američkog slikarstva“. Tadašnji američki predsednik Džerald. R. Ford želeo je da povodom proslave dvestogodišnjice Sjedinjenih Država, ova monumentalna zbirka bude prikazana u Evropi. Beograd je tada na mapi bio nezaobilazna topografija.

Najviše su bili zastupljeni portreti. Odabrane slike Gilberta Stjuarta, Džona Singltona Koplija, Čarlsa Vilsona Pila, Ralfa Erla, kao i kasnije generacije portretista Tomasa Salija, Meri Kasat, Džona Singera, Endi Vorhola.

U drugoj četvrtini 19. veka pejzaž počinje da zauzima sve značajnije mesto, a to novo interesovanje Amerikanaca, najbolje se ogledalo u slici Ašera Djurenta, „Katerskilski klanac“, ali i Tomasa Koula „San o Arkadiji“.

slikarstvo
Denver Art Museum, Thomas Cole | Dream of Arcadia

Mrtva priroda Džejmsa Pila i Vilijema Harneta, romantizam kroz dela Rajdera i Rotka, vodili su posetioce do kulminacije, savremenih stilova – od pop arta do apstraktnog ekspresionizma, čija vrednost kao da je post festum eksponencijalno rasla. Kada bi nam sada neko ponudio da nesmetano istražujemo dela Džeksona Poloka, Endi Vorhola, Mark Rotke, Vilima De Kuninga, Helen Frenkentaler, delovalo bi kao ljupka kognitivna disonanca.

Jedan od najautentičnijih izloženih portreta bilo je ulje na platnu Gilberta Stujarta, odnosno portret Džordža Vašingtona. Najpozatiji američki portretista rodio se u Njuportu, životni put ga je od rudnika uglja, odveo neposredno pred američki rat za nezavisnost u Englesku, gde je radio u ateljeu Bendžamina Vesta punih pet godina.

Kada se vratio u Ameriku, njegov atelje je uvek bio na ivici finansijskog sloma, ali uvek otvorenza mlade slikare kojima je nesebično delio svoje znanje. Vašington je Stjuartu pozirao u tri maha, jedanput 1975, i dva puta 1796, godine kada je on i naslikao tri njegova originalna portreta. Portret prikazan na ovoj izložbi bio je kopija portreta iz američkog Atheneuma, a njena vrednost u Americi nadilazi relikvijski značaj.

Faza pejzaža između ostalih dočarana je u kompoziciji „Rađanje sunca u Josemitskoj dolini“, Alberta Birstata, koji je prvi slikar koji je preneo na platno čudesne prizore Stenovitih planina i kalifornijske Josemitske doline u Sijera Nevadi. Njegova dela izazvala su senzaciju u Americi, ali i u inostranstvu, što je još značajnije, ona su skrenula pažnju na lepotu Amerike, koja je mnogima tada mahom bila strana. Na vrhuncu svoje karijere Birstat je stekao velika priznanja, a strane vlade su mu ukazivale mnoge počasti, pa je imeđu ostalog dobio i orden Legije časti, a njegova dela dostigla su veću cenu od dela ijednog američkog slikara do tada. Svetsko interesovanje za Birstata doživelo je svoj pad pojavom novih, uticajnih slikara iz Francuske 1882.

Taj uticaj će nekih dvadesetak godina kasnije biti presudan za novi ešalon američkih slikara, poput Džona Slouna, učenika profesora Tomasa Anšuca, i velikog prijatelja Roberta Hanraja, velikog poštovaoca Manea i Halsa, Iako nikada nije putovao van Amerike, njegova slika „Šesta avenija i Trideseta ulica“, veoma je bliska kičici i tonovima Hanrajevih pariskih pejzaža.

Smithsonian Art Museum | John Sloan, 6th Avenue and 30th Street

Neposredno posle drugog svetskog rata, američka umetnost osvežena je novim stvaralačkim snagama. Razvila se jedna vrsta slikarstva koja je bila tesno povezana sa ljudskim delima i osećajima. Veliki formati Poloka i de Kuninga izazivali su nevericu i znatiželju jer posmatrač nije mogao da ih obuhvati pogledom. Podstaknuti tim novim impulsima, američki likovni umetnici počinju slobodno da istražuju mnoge oblasti iskustva. Neočekivano koriste obične objekte i rekvizite reklamne imaginacije, u čemu prednjači Vorhol, ali i Robert Raušenberg, Roj Leihenštajn, Tom Veselman.

Ponekad su koriščeni i optički fenomeni, kroz suptilno usklađivanje kolorita međusobno povezanih kvadrata (Džozef Albers). Očigledne su bile tendencije zaokupljenosti minimumom forme.

Polok, Rotko, Vorhol, de Kuning

Ljubimac Pegi Gugenhajm, koga je u istoimenom filmu iz 2000. godine sjajno odglumio Ed Heris, Džekson Polok, u Beogradu je reprezentovan kolažem, sa uljem i sitnim šljunkom na platnu nazvanim „Morska mena“. Iako se smatrao njujorškim slikarom, Polokovi glavni koreni su u pariskoj školi. Divio se Pikasu i Mirou, i brzo je kičicu zamenio prosipanjem boje po platnu, dopuštajući da se akcija i gest stvaraju njegovim specifičnim ritmovima. Jednom prilikom je izjavio: „Moja slika ne dolazi sa štafelaja…Ja se na podu mnogo bolje osećam, jer tako mogu da ghodam oko nje, da radim sa sve četiri strane, i bukvalno rečeno da budem u samoj slici“.

Polok je sa druge strane, postao uzor drugoj generaciji apstraktnih ekspresionista, poput Helen Frenkentaler, koja je polažući nepreparirano platno na pod, postizala da joj slika bude mekša i delikatnija od plahovitog Poloka.

Muzej savremene umetnosti krasila je i slika „Untitled“, Mark Rotka iz 1960. Mirna slika nasuprot njegove prepoznatljive tenzije, i drugačije vrste emocionalnosti od Poloka i de Kuninga, u kojoj pomoću boja i jednostavnih formi ostvaruje dubinu prostora.

San Francisco Museum of Art | Mark Rothko | Untitled 1960

Kako se postavka bližila svome kraju, tako su i boje postajale toplije. De Kuningove „Dve žene“ su asimilovale ženske likove kao na reklamama iz pedesetih godina. De Kuning, predstavnik slikara akcije, proslavio se jednim nizom slika žena koje je stvarao više od jedne decenije.

Endi Vorhol je očarao publiku sa „Srebrnom Liz“, kombinacijom Vorholove fasciniranosti teatralnom izveštaćenošću filmske zvezde Elizabet Tejlor i njegove očaranosti srebrnom bojom. Jedan od osnivača pop arta, uspeo je da svojom napadnošću i drečavim bojama stvori neke od najimpresivnijih i najnezaboravnih slika američkog života šezdesetih godina. Svoj atelje nazvao je fabrikom, a kao što je Džekson Polok za sebe izjavio „ja sam priroda“, Vorhol je za sebe rekao „ja sam mašina“.

pollock
Seattle Art Museum | Jackson Pollock, Sea Change

Druga izložba američkog slikarstva sedamdesetih godina održana je na istom mestu tri godine kasnije. Nacionalni Novi muzej iz Njujorka je u saradnji sa Muzejom savremene umetnosti prikazao dela iz sedamdesetih godina prošlog veka.

Ova faza američkog slikarstva zbog mnoštva stilova, senzibiliteta, izvora, tehnika i stavova uopšte nije mogla da se kategoriše, pa je sloboda kojom je ova izložba disala bila izrazito otrežnjujuća i upečatljiva. Nakon šezdesetih godina takozvane umetnosti glavne struje mainstream, ova decenija obeležena je napuštanjem jednostavnih, primarnih formi u slikarstvu i s tim povezanog osećaja da nema glavne struje ili stila. Individualizmom, idiosinkrizmom, brišu se granice, i ne samo da se onemogućava stvrstavanje umetničkih dela, već se čini i nevažnim.

Do tada se pretpostavljalo da značajna dela moraju da budu velika po svojim dimenzijama, sada je došlo do promene u senzibilitetu ka prihvaatanju slika malog formata, sa naglašenom ličnom notom.

Slikarstvo se tada izmeštalo iz glavnih metropola Njujorka, Čikaga, Los Anđelesa, San Franciska, gde je koncentracija umetnika bila najveća, a ta umetnost se smatrala više ozbiljnom od provincijalne. U to vreme neki od najpoznatijih i najcenjenijih umetnika počinju da stvaraju i žive u malim gradovima saveznih država Teksasa, Luizijane i Ilinoja.

Brojni tadašnji slikari poput Nikolasa Afrikana, Teri Alena, Ron Gorčova, Robert Gordija, Suzan Rotenburg, Džoan Snajder i mnogih drugih, svojom hrabrošću odškrinuli su vrata budućim slikarima, a benefite tih plodova, slobodno možemo reći ubiraju i današnje generacije.

Nemali broj njihovih naslednika, tu slobodu je itekako uspeo i da iskoristi, poput Žan Mišel Baskijata, koji doduše, poput velike većine prkosnih i hrabrih umetnika, svoju slavu za života nije doživeo, već je idealizovan tek post mortem. Poslovica kaže neznanje rađa strah, a da li ga išta jače razlaže od umetnosti, slikarstva? Koliko bi nam dobro došao još jedan američki slikarski karavan, baš danas kada je kultura skrajnuta, a Beograd se grčevito bori da u naletu parohijalizma zadrži svoj nekadašnji kosmopolitski sjaj.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare