„Marš usamljenih“: Vreme koje zvuči poznato

Kultura 01. feb 202311:20 2 komentara
Promo

Svet je u ekonomskoj recesiji, najtežoj od Drugog svetskog rata. Kriza i pobune na istoku poremetile su globalno snabdevanje naftom što je pokrenulo inflaciju, pad ekonomske aktivnosti i rast nezaposlenosti u celom svetu. Moskva je poslala svoje trupe preko granice, zbog čega su joj Sjedinjene američke države uvele sankcije koje uključuju i bojkot sportskih takmičenja, u čemu im se pridružio značajan deo sveta. Zvuči aktuelno? Jok. Što bi rekli u seriji „Svemirska krstarica Galaktika“, verovatno najboljoj SF seriji ikada snimljenoj: „…sve se to već jednom desilo i desiće se opet“.

Ovde se radi o početku osamdesetih godina dvadesetog veka. Sovjetske trupe su u Avganistanu, pa SAD i još šezdesetak zemalja, bojkotuju Olimpijske igre u Moskvi. Na snazi je i zabrana izvoza žita u SSSR (koja traje kratko pošto američki farmeri trpe veliku štetu) i razne zapadne trgovačke barijere čiji je cilj da oslabe ekonomsku i vojnu moć kojom raspolaže Kremlj. Za to vreme, Njujorčani „partijaju“ na žurkama podgrejani kokainom, a u nekom od klubova čovek bi lako mogao da naleti na Dejvida Bouvija. Ivana i Donald Tramp, koji upravo završava izgradnju svoje kule na Menhetnu, vladaju lokalnom društvenom scenom, pet čuvenih mafijaških porodica kontroliše gotovo sve poslovne tokove, a grad je zatrpan smećem zbog sedmodnevnog štrajka komunalnih radnika.

To je scena u kojoj u Njujorku nastaje ruski emigrantski list „Novi Amerikanac“ koji će Sergej Dovlatov uređivati i u njima pisati uvodnike, objedinjene u zbirci „Marš usamljenih“, koji je prošle godine na srpskom objavila izdavačka kuća „Lom“, jednom od ukupno četrnaest naslova sa potpisom sovjetskog (ruskog? jermenskog? jevrejskog? američkog?) pisca, novinara, disidenta i emigranta.

Teofil Pančić, u tekstu „Serjoža u slobodnom svetu“ (Vreme br. 1646), jedinoj recenziji/prikazu/kritici ove zbirke na srpskom jeziku na koju sam naišao (praštajte ako ima još), piše kako se, u vreme kada su se ta izdanja pojavila, u krugu koji on naziva „mi“ blazirano frktalo da su to mahom knjige koje su „svakom ljubitelju“ odavno poznate, pa teši njegovo priznanje da je zbirka o kojoj je ovde reč „sasvim nova stvar“. Jer, za mene je, osim „Kofera“, celokupno Dovlatovljevo delo „sasvim nova stvar“, koju polako otkrivam usput ljubomorno i blazirano frkćući – kada ljudi stignu toliko da čitaju?

Dakle, Njujork u kom (ovaj) Dovlatov stupa na scenu, uzbudljiva je i izazovna pozornica. Piščev krug interesovanja su kulturološke, socijalne i razlike u kulturi življenja en generale, zatim kolege, emigrantska zajednica, u izvesnoj meri politika, unutrašnja & posebno spoljna, otadžbina/domovina, izdavači, finansijeri lista i čitaoci… Čitaoci, taj svet koji stalno nešto prigovara i uvek je nezadovoljan sadržajem „Novog Amerikanca“, što šalje pisma kritike, davi i postavlja pitanja tražeći od uredništva da se odredi politički, ideološki, etnički.

Dovlatov nikako da se otrese te potrebe svoje publike za određenjem, neprestano braneći novinu (namerno pišem u jednini, kako se to nekada govorilo u redakcijama i u inat jezičkim čistuncima) stavom da se radi o „slobodnoj demokratskoj tribini“. Eh… (dubok uzdah – prim. aut.) Kao da je ona, takva, slobodna i demokratska nekome potrebna, baš kao i danas, kada publika traži ono sa čim se unapred slaže i samo su retki zainteresovani da zaključke donose slušajući sve glasove koji dopiru sa te tribine.

Priznaje pisac da mu je u emigraciji proradio nacionalni ponos, posmatrajući svoju decu kako se lako uklapaju u novu sredinu. Zato detaljno prati šta se dešava u otadžbini/domovini i razgovara sa emigrantima koji dolaze iz Sovjetskog saveza; stiče se utisak, sve ga jako zanima. Dovlatov, ipak, odbija da bude „politički komentator“ ali ponekada izbije strast sa kojom prati međunarodnu scenu i posebno odnos američke administracije prema sovjetskom režimu.

„Ovde smo mnogo bliži politici“, piše Dovlatov iako nije glasač; tiču ga se rezultati predsedničkih izbora na kojima Regan pobeđuje Kartera, a pisac navija za republikanca očekujući tvrđi pristup Moskvi, iako je poraženi demokrata bio taj koji je Moskvi zaveo sankcije posle okupacije Avganistana. Međutim, kada Regan pod pritiskom farmera te sankcije ukine, napisaće: „Zapadni izvoz hleba i mesa samo jača totalitarni režim. Čini partijsku vrhušku bogatijom. Oslobađa nova sredstva za pripremu za rat“. Tu prepoznajemo disidenta Dovlatova, koji sebe smatra demokratom koji čeka kraj „jednoglasnosti stada“. I ne čujemo samo Dovlatova, već i aktuelne glasove. „Sovjetima se mogu i moraju diktirati tvrdi uslovi. Posebno zato što oni priznaju samo silu i grubost“, piše on.

Rečenice uvodnika su jasne i jednostavne i gotovo su uvek statement (eng. izjava), stav, što kolumna i treba da bude, da ne preraste u tupljenje čemu, (joj!) odjednom, i ovaj tekst teži, pa da polako završavam… Dakle, ređe su to reportažni zapisi o novoj sredini, iako on primećuje nered grada koji zove svojim novim domom, zanimljivi su mu „crnci koji nose kasetofone“ i čudi se izraženoj potrebi ljudi da budu (pre)poznati i slavni, za šta su spremni da pucaju i na predsednika, poput Džona Haklija, atentatora na Ronalda Regana, koji je time želeo da izađe iz anonimnosti i impresionira glumicu Džodi Foster.

„O Americi je nemoguće pisati. Sve što napišeš delovaće mutno i jadno. Već skoro tri godine živimo ovde i još se čudimo“, piše Dovlatov, koji uporno ne odustaje od potrage za dokazima da se u tom novom svetu ipak ne vrti sve oko novca; svoj novi život neprestano naziva „životom u slobodi“.

„Marš usamljenih“ je zbirka laka za čitanje i „ide brzo“, što bi rekli, iako Dovlatovljeve poruke ponekada traže da se o njima razmisli. Pisac je tu i tamo dvosmislen i ponekada prediskretan, ako može tako da se kaže, kao da stalno nešto prećutkuje… Kao da tu ima još reči… tu su one, ali napisane nevidljivim mastilom.

I taj akademik Saharov koji se iznova i iznova pojavljuje kao autoritet koji svojim kredibilitetom konkuriše autoritetu Komunističke partije… uostalom, da ne prepričam ja ovde baš sve. Stvar je u tome da su Dovlatovljeve kolumne stare četrdesetak godina, u kontekstu vremena u kom živimo, aktuelizovane u iznenađujućoj meri. I u tome je, za mene kao čitaoca, što je kapacitet u kom delim utisak, važnost ove zbirke danas.

Novinar, turistički vodič, emigrant…

Sergej Dovlatov rođen je u septembru 1941. godine u Ufi, a od 1944. ćivi u Lenjingradu. Posle dve godine, udaljen je sa studija na odseku za finski jezik Filološkog fakulteta, služi trogodišnji vojni rok, a po povratku počinje da radi kao novinar. Bio je turistički vodič, bavio se i kojekakvim „poslovima“ na crnom tržištu, a u slobodno vreme pisao je kratke priče koje se štampaju u samizdatu. Zbog toga ga sovjetske vlasti progone i on emigrira, prvo u Beč, a onda u Njujork. Danas važi za jednog od najpopularnijih pisaca sa prostora bivšeg SSSR.

Autor:

Peđa Obradović

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare