Nonument – priče o zaboravljenom arhitektonskom nasleđu 20. veka

Kultura 02. feb 202123:39 > 05. feb 2021 15:34 0 komentara

Nonument – novi termin koji ne znači ništa, ali krije veliki potencijal u različitim tumačenjima, kažu autori knjige istoimenog naziva. A šta je zapravo Nonument? Nakon trogodišnjeg istraživanja u kojem su učestvovali stručnjaci u oblasti arhitekture iz Srbije, regiona i Evrope, objavljena je knjiga koja se bavi temom zapostavljenih i zaboravljenih spomenika i arhitektonskog nasleđa 20. veka.

Program „Nonument“ je nastao pre tri godine, na ideju organizacije u Ljubljani koja se bavila umetničkim i istraživačkim radom analizirajući odnos savremenog konteksta prema arhitektonskom nasleđu 20. veka, a došlo se do zaključka da je veliki broj građevina tog perioda nedovoljno vrednovan tj, da građani nemaju osećaj u čemu je njihov značaj, navode autori knjige. Više organizacija iz regiona koje se bave ovom temom, u saradnji sa stručnjacima, napravilie su mapu i bazu te vrste nasleđa.

„Bilo je zanimljivo ispitivati naš lični intimni odnos prema nečemu što je značajno nasleđe koje je nedovoljno iskorišćeno i danas nedovoljno vrednovano. Knjiga se bavi ovom temom sa jedne strane teorijski, istraživačkim radom, a s druge umetnički deo projekta se bavi time na koji način danas posmatramo ove objekte u okruženju i kako možemo da ih predstavimo na neki drugi način i za buduće generacije“, navodi Virdžinija Đeković Miketić, iz organizacije Tačka komunikacije, i jedna od učesnica projekta.

Vladimir Dulović / MAPS

„Kada razmišljamo o terminu nonument shvatamo koliko je arhitektura kompleksna stvar i koliko iz nje možemo da naučimo. Ne samo da naučimo iz prošlosti, nego iz toga učimo kako se stvara prostor, u čemu treba i da učestvujemo, tako da možemo da izađemo pametniji kako da učestvujemo u stvaranju nekog boljeg prostora iza nas, nekog boljeg prostora u kojem želimo da živimo“, kaže Ljubica Slavković, arhitekta i učesnica projekta.

U knjizi je obrađen veliki broj tema i slučajeva, ali, kako kaže Slavković, svi prostori i izgrađeni objekti koji su obrađeni, nose konflikt u sećanju, u reprezentaciji, o tome šta otkrivaju, a šta kriju, i upravo u promišljanju toga kako možemo da saznamo o vrednostima našeg društva, o tome kako ga stvaramo i koju ulogu ima stvaranje prostora u našim životima.

„Jedna od fokusa Nonumenta i ove knjige jeste spomeničko nasleđe. Upravo zbog promene u značenju, jer je građeno na osnovu nekih ideja i vrednosti koje danas kao društvo ne negujemo, spomenici NOB u okruženju su toliko zanimljivi jer se danas dekontekstualizuju, izvače se iz vrednosnog sistema u kome su nastali. Stavljanjem u kontekst nonumenta, mi promišljamo njihova značenja i vrednosti na kojima su nastajale, što je važno ne samo za spomenike nego i za naše nasleđe kao društvo“, dodaje ona.

Iskustva iz intervjua sa različitim ljudima, što iz struke, što sa povremenim ili stalnim korisnicima objekata, što ljudima koji samo svakodnevno ili tek ponekad prolaze pored tih spomenika, pokazuju da nemamo nikakav odnos prema tome, dodaju sagovornice N1.

„U Ilirskoj Bistrici se na primer nalazi jedan atraktivan spomenik ali zanemaren, i ljudi to uopšte ne znaju, misle da je to ogromna betonska kocka… više im je to neko igralište za decu.. ne znaju čemu je posvećen.. Ta arhitektura 20. veka jeste bila u mnogome progresivna, ali očigledno nedovoljno kominikativna sa širom zajednicom, možda i jeste u tom trenutku, tj ali poruke i ono što je trebalo da ostavi iza sebe, jeste da građani danas nemaju svest o važnosti te vrste nasleđa, to je naš zaljučak“, navodi Đeković Miketić.

Vladimir Dulović / MAPS

Govoreći o problemu, dodaje ona, to nije samo problem Srbije, Jugoslavije, već je mnogo šire. „Često i nasleđe koje nam je najbliskije vremenski, nemamo još tu vrstu distance da ga dovoljno vrednujemo već mora da prođe period devalorizacije da bismo stekli utisak zašto je to važno i da jeste važno“, dodaje.

„Problem našeg odnosa prema spomeničkom nasleđu, u ovom slučaju NOB-a, to je pre svega problem vladajućih politika, tj ponovnog kreiranja istorije, to nije samo u Srbiji prisutno, već i u regionu, i šire, naročito u zemljama Istočne Evrope, gde imamo taj odnos prema antifastičkom nasleđu i na neki način trudimo se da ga malo gurnemo pod tepih“, navodi Slavković.

Mapiranje i smeštanje u širi kontekst je izuzetno značajno i za naše razumevanje samih sebe, a promišljanjem prošlosti i objekata mahom izgrađenih u prošlosti se aktuelizuje i njihova budućnost i način kako možemo da ih koristimo u budućnosti i kako oni mogu ponovo da zažive, ponovo da se doživljavaju, čitaju, postanu važna mesta kako u lokalnim, tako i širim zajednicama, koja neće biti zaboravljana, uništena, prepuštena raspadanju i sećanju već će postati aktivne strukture u našoj svakodnevici i našoj budućnosti i doprineti joj, zaključuje Slavković.

Važnost projekta Nonument, navodi Đeković, jeste da edukuje ljude, da ukaže na specifične spomenike i objekte i stvori sliku o tome da se svakodnevno krećemo kroz bogato nasleđe, a da često toga nismo ni svesni.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!