Udisaj srodnosti – omaž ženi i ljubavi

Kultura 21. nov 202222:54 1 komentar
N1

Udahnut negde između Maglaja i Sarajeva, preko cele BiH i Zagreba, stigao je u Beograd. "Udisaj srodnosti" - zbirka pesama mladog bosansko-hercegovačkog pesnika i novinara Adija Hodžića, predstavljena je i beogradskoj publici.

Njegove pesme omaž su ženi i ljubavi. Iako piše o svojoj baki, „svetioniku dobra i ljubavi“, majci, ženama s kojima se družio, koje je intervjuisao, a koje su ga ispirisale svojom posebnošću i pre svega toplinom, gotovo svaka žena bi mogla da se pronađe bar u jednoj pesmi Adija Hodžića. Posvećene su i „lutki bez bora“ i „licu u suzama“ i osmehu koji je „kao veseli ringišpil“…

„Ova knjiga je svojevrsna oda ženi, u njoj se nalazi opus od 50 pesama uz pregršt različitih ženskih sudbina koje su dotakle i moj život, a neke su čista fikcija i imaginacija. To su jake žene s ovih naših prostora koje su došle na moj životni put najviše kroz moj novinarski angažman i postale deo mog života. One su ostvarene, mahom umetnice, altruistične i empatične za svet oko sebe što je danas kuriozitet“, navodi za portal N1 Adi Hodžić.

„A kad ode, ode bez riječi
Pokušavam na cedulji da joj pišem
Poput leptira zaglavljenog u zavesi, jedva dišem“

Piše i o lepoti i o izgraviranim ranama, ali pre svega o osobinama ovih posebnih žena „koje su ostale iste uprkos različitim sudbinama“. Ono što ih razlikuje od onoga što se danas nameće kao poželjan, savremen „tip žene“, gotovo agresivno promovisan u masovnim medijima i na društvenim mrežama, jeste, kako kaže Hodžić – prirodnost, dostojanstvo i samopoštovanje. „Živimo u vremenu hiper narcizma – „ja, ja, ja“ nigde ne vidiš „MI“. Na komplimente se ne odgovara, nikad se više nije ulagalo u izgled, u novčaniku se više nose slike simpatije, na ekranima se drže slike automobila, žene se dive samo cipelama. Bahatost i emotivna zatupljenost s niskim koeficijentom emocionalne inteligencije. Čast izuzecima koji su porasli do jednostavnosti“, kaže Hodžić.

Na promociji u Beogradu osvrnuo se na još jedan pečat doba u kom živimo – na otuđenost. Zato svojim pesmama podseća na srodnost među sličnim dušama, jer se ona sve manje traži i još manje nalazi.

„Živimo u vremenu destrukcije bliskosti i porodice, kada smo sve manje srodni. Nažalost, otuđenost se uvlači u sve naše pore. Mladi ljudi više ne hvataju poglede na ulici zauzeti nekom drugom dimenzijom na telefonu i to je tužno.Možda bi trebalo više da glorifikujemo, kao društvo, ono što mi u suštini jesmo – društvena bića upućena jedna na druge, a ovi prostori su uvek odisali bliskošću i toplinom na čemu su nam drugi zavideli, zato ne smemo dopustiti da to izumre. Trebalo bi da brendiramo ono što drugi nemaju, a to je generalno naša boljka – uvek više volimo voće koje nije raslo tu pred našim očima“, navodi ovaj mladi pesnik.

A da li poezija ima svoju šansu u vremenu Tik-Toka i You Tube-a?

N1

„Poezija je nešto intimno za posebne duše uz izlivene emocije na papir te je stoga ne stavljam na društvene mreže niti ona prema mom mišljenju treba da koketira s komercijalnim. Smatram da poezija nije nešto što se čita u dahu, već da bude kao mali pijedestal na polici čijim stihovima se vraćaš u posebnim trenucima. Poezija je kao vino, što duže stoji sve je ukusnija i kvalitetnija, nije predviđena da napravi žargonski rečeno „boom“ na prvu, već joj treba vremena da ispupolji i procveta u rukama i dušama čitaoca“, zaključuje sagovornik portala N1.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare