Nakon prodaje zgrade BIGZ-a, stotine umetnika koji su u njemu godinama stvarali ostaju bez prostora za rad. Novi vlasnici obavestili su zakupce prostorija u toj zgradi da moraju da ih napuste krajem marta. Muzičari, likovni umetnici, udruženja koja se bave razvojem scenskih veština – nakon više od 15 godina u Bigzu – pozivaju institucije da prepoznaju značaj ove scene i pomognu im.
Kraj epohe Bigzove scene – tako o predstojećem iseljenju iz zgrade BIGZ-a govore umetnici koji su u njemu godinama imali svoje studije i ateljee.
„Mnogo albuma je snimano ovde, singlova, mnogo klinaca je krenulo ovde da svira prvi gig na ovoj bini, stara škola, bendovi poput Partibrejkersa, Ajsbrna i dalje sviraju ovde, vežbaju“, kaže muzičar Ivan Petrović.
„Ranjih godina neki ljudi dolaze, neki stranci, i kažu – drugar iz Berlina mi je rekao da dođem ovde! Hoću da kažem da je ovo je postao simbol grada“, navodi njegov kolega Danilo Jovičić.
„Najveća vrednost Bigza je u zajednici i umrežavanju ljudi jer to je spoj kultura i različitih umetnosti koji ne postoji nigde drugde u gradu“, ocenjuje muzičar Nemanja Savić i dodaje:
„Nestankom ove scene nanet je veliki udarac alternativnoj kulturi, gubi se ta zajednica i kreativni hab koji je postojao već 20 godina u gradu“.
Zgradu BIGZ-a kupio je od prethodnog vlasnika Marera properties, a kako je najavljeno, priprema i projekat rekonstrukcije. Ovaj jedinstveni prostor donosio je godinama unazad kulturnu ponudu gradu koja je opstajala zahvaljujući entuzijazmu umetnika i prihvatanju da rade u nesigurnim uslovima. Sada se – kažu – nadaju da manjak reakcije na zatvaranje zgrade nije i nedostak sluha za njihove probleme, niti – jedini odgovor institucija.
„Potrebe umetnika su zaista velike. Meni kao vizulenom umetniku znači da su svi tu i da se razvija saradnja, to je neprocenjivo. To je nešto što grad definitivno ne prepoznaje jer ne nalazi neku adekvatnu zamenu za ono što je postojalo u Bigzu“, ističe Nemanja Nikolić, slikar, docent FDU.
„Pokušavamo da nađemo neki prostor na svoju ruku, ali kako vreme prolazi uviđamo da to nije tako lako“, navodi Danilo Jovičić.
Velika je šteta, ocenjuje urbanistkinja Iva Čukić, da posle toliko godina postojanja Bigzove scene, bendova koji je taj prostor izrodio, vrhunskih dj-eva i umetnika, grad i država ne prepoznaju značaj te, moglo bi se reći – institucije.
„To je dosta poražavajuće, ne da ne prepoznaje nego i da nema sluha da sad reaguje na zahteve koje ljudi koji su trenutno u tom prostoru upućuju“, kaže Čukić.
Ona dodaje da postoji mnogo imovine u javnoj svojini koja se ne koristi, nije ni popisana pa nema ni evidencije šta bi moglo da se stavi na raspolaganje.
„A onda kada je potpisano se rasprodaje i to se brutalno rasprodaje. Da postoji neki benefit aktiviranja te imovine u svrhe šireg društvenog angažovanja ili progresa – to se ne vidi, to se ne dešava. Svedočimo tome da se najčešće namerno svi takvi pokušaji sputavaju. Sve da je većina imovine koju vidimo, a po prostornim kapacitetima bi odgovarala sceni poput Bigza, sve da oni pripadaju privatnom sektoru, postoje mehanizmi kako da se privatni investitori nateraju kako da te objekte stave u funkciju na neko vreme. Mogli bi da se aktiviraju kada bi postojao minimum političke volje da se to napravi“, ocenjuje Čukić.
Primeri ustupanja prostora nezavisnoj kulturnoj sceni i organizacijama civilnog društva postoje i u Evropi i u regionu, zaključuju umetnici i stručnjaci, pa i naš zakonski okvir mogao bi da se prilagodi sličnim modelima kada bi država i grad prepoznali značaj ovakvih udruživanja.
„Ne znam zašto ovoliki velegrad ne bi imao neki novi Bigz“, pita Ivan Petrović, muzičar.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare