Optuženička klupa

Lični stav 25. apr 202306:58 65 komentara
Lični stav, Žaklina Tatalović
N1

“Dobar dan”. “Dobar dan, sedite”.

Prvi put gledam osobu toliko blizu, osobu koja me, ne prvi put, brutalno vređa… Na licima imamo maske, neki od nas samo bolničke jer i dalje vlada korona, a neki one koje im treba skinuti. Nije lako biti u istoj sudnici sa Vučićevićem to će vam reći svako ko je kroz to odlučio da prođe. Ja jesam odlučila, jer smatram da niko nema prava da me vređa. I da niko nema prava vređa bilo koga.

Nisam prvi put na sudu.

Bila sam i na optuženičkoj klupi. Ali, za razliku od Vučićevića nisam kukala. Nisam štrajkovala glađu, niti sam dovodila kamere i angažovala državnu mašineriju. Zašto? Zato što pravi novinari nemaju državnu mašineriju. I još važnije, zato što se pravi novinari brane istinom i svojim imenom, a ne Anom Brnabić i Simom Spasićem.

Pre šest godina na optuženičku klupu doveo me je trener srpskih tekvondistkinja. Nisam pamtila imena sudija pred kojima sam morala da odgovaram, nisam na njih vikala, nisam ih omalovažala i nisam ih provlačila kroz tabloide, pink, hepi, fokus…

Radila sam još za Prvu televiziju. Priču sam pravila mesecima uz svakodnevne događaje koje nosi dnevno televizijsko novinarstvo, iako je na Prvoj već sedela “Vučićeva urednica”.

Pročitajte još:

Dostavljeni su mi papiri na osnovu kojih se vidi da najbolji srpski trener uzima od građana (iz budžeta) više novca za osvojene medalje nego što je to propisano. Čitala sam pažljivo, danima svako slovo.

Još nisam na Prvoj televiziji bila skrajnuta, još je mobing bio pritajen, a mi pojedini novinari verovali smo da možemo spasiti televiziju koju smo podizali od prve cigle i digli je do najgledanije. Nismo sa nje odmah bežali.

Još neke kolege iz drugih redakcija, dobile su iste informacije. Saznajem to po dnevnim snimanjima. Sastajem se sa njima u nadi da ćemo zajedno krenuti sa pričom. Još vlast nije napravila hiruški rez među redakcijama. Dugo smo razgovarali. U pitanju su dva i dalje najčitanija dnevna lista.

„Žaklina, ja ovo ne mogu, ovo je strašno, sve je tačno, ali ja imam dete, razumi“. Reče koleginica čija bi mi podrška puno značila jer bih mogla mojoj “Vučićevoj urednici” da kažem “ma vidi i oni pišu o tome nije problem”…

“Meni ovo nema šanse da objave”, reče drugi kolega, “nemam dete, možeš imati moju podršku, ako krene ludilo”.

To je bilo vreme kada se B92 pretvarala u O2 pa još pripojena uz Prvu TV pa im je plus nadenut i supervizor. Supervizor je angažovan iz jedne susedne zemlje. Žena je napravila odlične rezultate na jednoj televiziji, ali ko će njoj objasniti ludilo u kojem mi radimo i ko nam je pravi “urednik”…

Stiže mi na redakciju novi kontigent papira sa novim zahtevima pomenutog trenera da od države naplati tri puta više novca nego njegove takmičarke. Na primer, takmičarka 10.000 evra, on 30.000 evra. Na televiziji ide prijem kod predsednika države povodom vrtoglavog uspeha u tekvondu. Grle se njih dvojica, ljube, smeju… sve mi je jasno… kolege decu upisuju na taj sport i shvatam podrške za istinu neće biti…

Preostaje da ideju predstavim supervizorki. Posle druge rečenice, pita ona mene: “Imaš li dokaze” -imam.

Pročitajte još:

“Da li ćeš zvati trenera?” – naravno.

“Hoćeš li slati dopise Ministarstvu omladine i sporta?” – moram, oni su upleteni i ko zna ko još.

“Radi!”

Poslala sam dopis ministarstvu.

Ministarstvo je odgovorilo na 15 strana, ali bez odgovora na pitanje “Da li još neki trener dobija/traži na taj način novac?”

Cela priča se svodi na to da trener u suprotnosti sa Uredbom Vlade Srbije tada uzme novac za tri zlatne medalje, osvojene na jednom takmičenju, a, na primer, jedan Deki Savić novac za jednu jer u pitanju je ekipni sport.

U Uredbi piše ako se osvoji više medalja u pojedinačnom sportu, na jednom takmičenju, parafraziram, može se dobiti novac samo za jednu najsjajniju, najvredniju medalju. Tako su treneri izjednačeni i fer plej vlada i u ubiranju nagrada.

Ministra sporta, proslavljenog vaterpoliste nigde nema, u zemlju je propao, a sve vreme mi odgovore šalje njegova pravna savetnica. Okrećem milion brojeva da bih dobila što više sagovornika i podataka.

Državni sekretar za sport i omladinu, koji tada nije bio u SNS-u pristaje na izjavu, a javlja se i trener paratekvondista koji sa svojim takmičarima osvaja isto na desetine medalja, a uzima novac samo za jednu, pitam:

“Zašto samo za jednu”?

“Zato što poštujem zakone Srbije”, reče i doda: “Možda da pitate Ministarstvo finansija, ono ipak na kraju novac odobrava.”

Ne, nije tada ministar bio Mali. Tadašnjem ministru nije mnogo trebalo da u jednom telefonskom razgovoru kaže, doduše nezvanično, “na dobrom ste putu”.

Dakle, koliko ljudi zažmuri na nove zahteve i isplatu novca protiv zakona, ni ja više nisam znala. Čitav lanac u Nemanjinoj 11.

Sledećeg dana u 6:30 ujutru zvoni telefon (koleginica koja nije smela da radi priču):

“Imam saznanja, ministar sporta je upravo kod predsednika i on urla na njega što mu je ta priča uopšte procurela”.

Razmišljam, dakle, tačna je. Problem je samo jer je stigla do medija. Rešavam da tog dana pozovem trenera i završim priču.

“Dobar dan, Žaklina ovde sa Prve televizije”

“Znam šta radiš, ako to objaviš suočićeš se sa mnom i sa devet najboljih advokata u zemlji”.

“Jel vi to meni pretite?”

“Videćeš, ti, u šta si se uplela”.

Tu tuu…

To da sam se uplela razumem i sama. To mi je valjda posao. Odlazim na televiziju – supervizorka opet kaze “radi” – “pustićemo danas kao našu priču, treba nam što više takvih priča, građani moraju da znaju, to je novac iz budžeta, razmišljam kaže, da se pusti i na B92.

Priča je urađena i pogađate šta? Vesti su u 18h, a ja idem odmah kod “Vučićeve urednice” na razgovor.

“Uđi, sedi”.

“Zvao me je ministar odbrane”.

Ja naivno mislim – gospode, opet treba negde da se putuje…

“Kaze plače mu onaj mali dva dana”.

Sad već ne kapiram ko plače?

“Rovariš mu po ministarstvu, moli da tu priču koju si uradila ne pustimo”

Ja: “Pa to nije moguće, radim na tome mesecima”.

“Moguće je, Žaklina, moguće je, neću više da te branim, priča neće ići”.

“Ko me napada da bi me ti branila?”

“Znaš ti dobro ko me je još zvao, pokušala sam, ne može”.

E to je, prijatelju, duševna bol!

Zvoni mi telefon nakon nekoliko sati, zurenja u jednu tačku, nepoznat broj.

“Dobar dan, ovde zaposleni Ministarstva omladine i sporta”.

“Dobar dan”.

“Jel tačno da nećete objaviti priču o novčanim nagradama sportistima zbog političkih pritisaka?”

“Kako znate?”

“Ministar u palati Srbija upravo otvara šampanjac i slavi, tako znam.”

“Tačno je.”

“Imamo još materijala…”

I šta sad?

Šta da kopam kad ne može?

Ovaj zvao ovoga, taj zvao ovu i ne može, a supervizorka kaže “čuvaj, namestiće se”

Mislim se – neće, gospođo, nazire se kuda sve ovo ide.

Prošlo je još desetak dana… sve kolege pričaju “eto džaba si se cimala ne može, ne daju nam ništa više…”

Uzbunjivač je dobio otkaz u Ministarstvu, počinje da vlada haos, pokreću se disciplinski postupci.

Jednog dana sedim u redakciji i zove me “Vučićeva urednica” i kaže:

“Donesi mi, molim te, papire došao je gost da mu pokažem pitanja.”

Gegam se iz jedne u drugu zgradu, a ispred ulaza crni automobili pod rotacijama. U zgradi je bio budući šef BIA.

“Dobar dan, evo pitanja”, rekoh.

“Vučićeva urednica” – “hvala, možeš ići”.

Ma gledaj, nema šanse da ne pitam… pa kud puklo da puklo…

Ja: “Hoćeš da pitaš da sad pustimo onu priču koju nam je zabranio”.

Budući šef BIA : “Ja ništa nisam zabranio”.

Ja: “Opet sukob sa novinarkama, to vam je izgleda karma”, uz blagi osmeh.

Budući šef BIA: “Ne, ne, ne, ako imate dokaze puštajte, neću da bude da ja nešto zabranjujem novinarima, rečeno mi je da nemate dokaze”.

Ja: ”Imamo”

Uputila sam još jedan blaženi osmeh ka “Vučićevoj urednici” koja reče:

“Stavi u košuljicu dobili smo odobrenje”.

Prilog je pušten. Nisam otvarala šampanjac. Posle nekoliko nedelja stigla je tužba na pola miliona dinara za povredu duševne boli od aktuelnog trenera tekvondistkinja. Televizija je htela da plati. Ja sam htela na sud.

Na optuženičkoj klupi bila sam pet godina, niko nije znao. Nisam nikog ponižavala i obmanjivala. Borila sam se uz svedoke i dokumenta redom prvi stepen, drugi stepen, Apelacija, pa čak Vrhovni kasacioni sud . Pet godina ja i advokatica koja je pobedila “devet najboljih advokada”.

Kako?

Jer je u rukama imala istinu. I jedan mali detalj – Uredba je hitno promenjena posle priloga na TV Prvoj.

Zašto bi bilo ko menjao propise ako ih je “duševno povređeni” poštovao i ako je do tada radio sve po zakonu ?

Promenjena je da odgovara pojedincu da može sad po zakonu da se uzme ono što se uzimalo kršeći isti.

Poštovala sam da tokom procesa o njemu ne govorim u javnosti. Tu priču nije smeo niko da nastavi. Eto, kako funkcionišu čak i oni zbog kojih ostajete budni, da biste gledali nečiji uspeh, plačete dok slušate himnu i mislite da postoji nešto što je čisto bez politike bar u sportu… pa ne baš.

A zamislite da smo svi koji smo dobili informaciju objavili istu priču, isti dan i da nema straha i da svi pošteno rade novinarski posao zbog dece koju imamo? Zamislite, jer još dugo neće biti realno u svim tim medijima.

O suđenju sa Vučićevićem neki drugi put, ovo je bila ipak priča o “slobodnom” novinarstvu u Srbiji, u zlatno doba, o optuženičkoj klupi, da se neki podsete, a neki prvi put saznaju da kad imaš istinu u rukama nije potrebna pozornica.

Polako se namestilo, eto posle šest godina.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare