Šta je meni Kosovo?

Lični stav 03. feb 202310:12 0 komentara
N1

U „Utisku nedelje“, Olja Bećković svojim gostima postavila je to pitanje: „Šta je vama Kosovo?“. O Kosovu se decenijima govori i svako ima neki svoj odgovor na to pitanje. Moj je ličan i ne može se podvesti pod neki “plan za održivo rešenje“.

Moj otac Budmir Aleksić rođen je 1948. godine u selu Čarakovce, opština Kosovska Kamenica. To je ona generacija koja bi vam govorila koliko je kilometara moralo da se pešaci do škole, dok se ti žališ da ti je nešto teško. Poput mnogih ljudi iz tog kraja, došao je da živi u Beograd, tamo je upoznao devojku iz Šumadije, oženio se i osnovao porodicu.

Pročitajte još:

Kao mala nisam volela da idem na Kosovo; dugo se putovalo, jedina svetla tačka tog puta bilo je svraćanje u Niš na pljeskavice. Uvek smo išli u neki lokal koji se zvao “Pera ždera“. Kratko je trajalo zadovoljstvo zbog tih pljeskavica, jer je trebalo još dosta da se putuje. Do samog sela nije bilo asfaltnog puta, pa se u nekom trenutku prelazilo na nešto što je više ličilo na prašnjave staze nego put. Uvek mi je bilo i malo dosadno. Nije bilo dece mog uzrasta sa kojima sam mogla da se igram svih onih igara na koje sam navikla u Beogradu. Dodatna gnjavaža bile su razne strine i tetke koje su sve htele da vide “Budinu malu“ i koje su mi postavljale najrazličtija pitanja. Dosta ličim na svog oca, od te strane familije nasledila sam plave oči, veliku ljubav prema raznim pitama i svim jelima sa paprikom.

Sve tamo mi je izgledalo kao neki potpuno drugi svet. Govorilo se drugačije nego što sam navikla. Za slavlja, tetke su nosile „bošče“ (vezene kecelje) i „reske“ (ukrašeni pojas koji se nosi oko struka i koji sa zadnje strane ima rese od fino upredene crne vune). Ako bi se čuo „goč“ (vrsta bubnja) to bi značilo da je negde svadba.

O tome kako je to neki, za mene čudan svet, priča je i o našem prezimenu. Moj deda, otac mog oca, zvao se Vladimir Tasić, a moj otac, njegov rođeni sin, preziva se Aleksić. Stalno sam pitala kako je to moguće? Odgovor je bio da su ga tako upisali u knjigu rođenih. To, inače, nije tako redak slučaj u tom kraju. Zamišljam da je to bilo: „Čiji je ovaj mali? Aleksin. Onda neka se preziva Aleksić“.

Aleksa je bio pradeda mog oca, inače uvažen i poštovan u selu. Od svih priča o Aleksi zapamtila sam samo to da je, nakon što je prešao Albaniju i dok se vojska opravljala na Krfu, prvi put igrao fudbal. Nije znao šta je to, pa je kasnije pričao: “Ja šutnem loptu, ona prođe između dve motke. Svi viču, bravo Aleksa!“. Vremenom sam zavolela čitavu tu zbrku sa prezimenom, iako smo često morali da objašnjavamo kako je moguće da nemamo nikave veze sa bilo kojim drugim Aleksićama.

Kako se zaoštrava situacija na Kosovu, mi tamo sve ređe idemo. Otac kaže da putevi nisu bezbedni ni za Srbe ni za Albance. On uglavnom ide sam da obiđe babu i dedu. Počinju da stižu i ponude od Albanca koji bi da kupe našu zemlju. To su sume od kojih bi ti se i danas vrtelo u glavi. U porodici se vode razne diskusije, ali baba i deda su izričiti – ne žele da prodaju. Kažu, zemlja se ne prodaje, neće imati od čega da se živi i ne mogu da zamisle da žive na bilo kom drugom mestu.

Počinje bombardovanje, pažljivo pratimo sta se dešava, ali sa nekom nadom da u tom kraju nema baš mnogo toga što bi moglo da bude meta. Niti mi možemo tamo, niti baba i deda mogu kod nas. Završen je rat i, ako se vojska povukla sa Kosova, mislimo da je najgore prošlo. U nekom trenutku, valjda ohrabreni razvojem situacije, neki od lokalnih mladića, Albanaca, upadaju u našu kuću kako bi zastrašili babu i dedu. Nista dramatično, bacili su im lekove u bunar. Ubrzo, u septembru 1999. umire deda. Nije bezbedno da se ide na Kosovo pa ga umesto porodice sahranjuje KFOR. Do groblja je kovčeg prevezao vojni kamion. Babu, koja je ostala sama, dovode u Beograd. Bila je tužna i nesnađena u novoj u sredini. I ona umire brzo, u aprilu 2000. od posledica moždanog udara. Naš poslednju susret bio je u bolnici Sveti Sava, oči su joj zasijale, kao i uvek kad bi me videla. Često se pitam da li bi duže živeli da su onda prodali zemlju i, kao neke njihove komšije, sagradili sebi kuće i nove živote u Kragujevcu ili Kraljevu. Ni moj otac nije živeo dugo posle njih. Umro je u decembru 2001. To je bilo moj najvažniji deo Kosova i nestao je, eto, za dve godine.

Kuća na Kosovu je zapaljena, a zemlju za koju su se baba i deda tako grčevito držali obrađuju, pretpostavljam, lokalni Albanci, Srba više o tom selu nema. Mada je u tom kraju sve manje i Albanaca. Takve su sudbine onoga što se zove „nerazvijenom opštinom“. Da sada odem tamo verovatno ne bih mogla ni da prepoznam bilo šta. Nedavno samo brat i ja na “Google earth“- u pokušavali da nađemo tačno mesto gde je bila kuća, ali nisam sigurna da smo bili uspešni.

Ta zemlja, ti grobovi koji su tamo ostali, uvek će biti deo nas jer nas čine onim što jesmo. A naša priča o Kosovu nije najteža koju ćete čuti, mnogo je porodica koje su prošle gore od nas. Ovo je priča o tome kako izgledaju sudbine običnih ljudi, kada se sa njima poigra „visoka politika“.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!