"Igra koju je pojeo Pakmen" ima reprezentaciju u Srbiji

Lifestyle 07. jan 201820:52 > 20:53
Freeimages.com/ Nick Winchester

Nisu tako davno bila "ona detinjstva" kada se ceo džeparac za užinu davao, bez trunke žaljenja, za flipere i stoni fudbal ispod onog starog šatora sa još starijim autobusom uz njega. Mesto velike radosti, vike, navijanja, nerviranja i smeha, ali i tuge kad jednog jutra ostane samo prašnjavi krug, a ta posebna radost se preseli u neki drugi grad.

Nisu bila tako davno ta vremena, ali opet – kao da je bar vek stao između ovog danas i tog tada.

U Pančevu, na 200m od mesta gde se nekada nalazio jedan takav autobus, danas se nalazi jedini trening centar za stoni fudbal u Srbiji i sedište Federacije stonog fudbala Srbije. „Današnju igru, a sutra sport smo zapravo pomerili mnogo dalje od tadašnje zabave“, kaže predsednik Federacije Miloš Đorđević.

U Nemačkoj stoni fudbal igra preko šezdeset hiljada igrača u pet liga, njihov jedan trening centar u Hamburgu ima više profesionalnih stolova nego što ih ima u celoj Srbiji, u Italiji ima preko dvadeset hiljada igrača, navodi Đorđević.

Na ovogodišnjem svetskom prvenstvu je učestvovalo preko osamsto igrača iz celog sveta, a među njima prvi put su bili i takmičari iz Srbije.

Federacija stonog fudbala Srbije osnovana je 2014. Danas broji preko 200 igrača i igračica, svih generacija.

Đorđević kaže da od 2008. godine organizuje turnire širom Srbije, i da ih je do sada bilo na stotine. Godišnje, priča, odigra se desetak turnira – neki su deo Državne lige, a neki lokalnog karaktera.    

Federacija iz Srbije pridruženi je član Međunarodne federacije stonog fudbala (ITSF) od 2015. godine. Za taj kratak period postignut je veliki uspeh. „Mi smo trenutno od šezdeset zemalja koje su članice ITSF-a, negde u gornjoj polovini te tabele“, navodi Đorđević. 

Neki klubovi postoje sedam, osam godina, ali u Srbiji stoni fudbal još nije zvanično sport. „Preduslov je da ITSF bude članica Sportakorda (svetska krovna organizacija za neolimpijske sportove) i Svetske anti-doping organizacije. Taj uslov je ispunjen ove godine i ja očekujem da vrlo brzo Sportski savez Srbije i Ministarstvo sporta prepoznaju i nas kao sport. Naravno, mi moramo mnogo toga da uradimo unutar naše organizacije kako bismo ispunili sve uslove za kategorizaciju i definitivno dobili priznanje od strane države“, kaže Đorđević dodajući da će predstavnici Srbije učestvovati krajem januara na generalnoj skupštini ITSF.

Slična ili nešto bolja je situacija u zemljama regiona. Stonofudbaleri Bugarske su proteklog meseca predali zahtev  tamošnjem Ministarstvu sporta za priznanje stonog fudbala kao sporta, dok hrvatski savez ima sličan status kao srpski – nerešen, navodi Đorđević.

Da bi igra bila još zanimljivija, savezi regiona dogovorili su se da naprave zajedničke turnire, koji osim takmičenja donose i dobro druženje. „Već pet godina sa hrvatskim i slovenačkim savezom organizujemo turnire za igrače iz regiona. Pre tri godine je to preraslo u Balkan kup – seriju od tri turnira svake godine – po jedan u svakoj zemlji. Tada se priključila i Bugarska, učešćem njihove reprezentacije su ti turniri postali još ozbiljniji, nadam se da će naredne godine i oni organizovati jedan turnir Balkan kup serije. Ove godine su učestvovali i igrači iz Rumunije i izrazili želju da se i oni priključe. Zajedno sa Rokom Slokarom iz Slovenije i Antoniom Novačkim iz Hrvatske postigli smo zadati cilj – da Balkan kup bude prihvaćen na širem prostoru nego kada smo počeli i da osvajanje trofeja na kraju sezone zaista znači da ste najbolji na Balkanu“, priča Đorđević.

Pre oko mesec dana odigran je turnir u Pančevu na kom je učestvovalo preko 60 igrača iz inostranstva, i gotovo još toliko iz Srbije, a Đorđević kaže da je plan da se taj broj udvostruči tokom ove godine. Pobednik Balkan kupa za 2017. godinu je reprezentacija Slovenije. Inače, reprezentativna ekipa se sastoji od 6 igrača i tri rezerve.

Bavljenje ovim sportom je „igra“ entuzijasta. Naime, odlaske na turnire i sve troškove za to snose sami takmičari. „To je između sto i stopedeset evra po turniru. Sponzori će nas ozbiljno podržati kada i druge sportove – tek kada postanemo prvaci sveta. To je kod nas tako“, kaže Đorđević.

Od stonog fudbala, dodaje, eventualno mogu da žive prvih deset na svetu.

„Danas su nagrade na manjim turnirima dovoljne da igrač pokrije troškove puta i smeštaja. Recimo, aktuelni svetski prvak Tomi Has učestvuje godišnje na 50 turnira. To su ogromni troškovi, ali verujem da uspe nešto i dodatno da zaradi. Sedamdesetih je u Americi postojala serija turnira čiji je nagradni fond bio i pola miliona dolara. To je tada bio baš veliki novac – danas bi to bilo gotovo četiri miliona dolara! A pobednik je dobijao i Korvetu. Danas to nije ni izbliza tako. Jednostavno, vreme pre pojave video igara je bilo zlatno doba stonog fudbala. Jedan od organizatora tih američkih turnira je pre desetak godina izjavio da je prva stvar koju je Pakmen pojeo bila stoni fudbal“, navodi Đorđević.

Najmlađi član reprezentacije je Veljko Ilić i on ima dvanaest godina, a najstariji pedesetdve. 

Žene i stoni fudbal

Freeimages.com/ David Hart

Ženska reprezentacija Srbije se tek stvara, mada desetak devojaka aktivno učestvuje na turnirima. 

U svetu, međutim, nije mali broj žena koje se ozbiljno bave ovim sportom. Naročito s obzirom na to što postoji mix kategorija tj. muško-ženski takmičarski par, pa je motiv veći – pobediti „jači“ pol.

Jedna od najboljih ženskih reprezentacija na svetu dolazi iz zemlje u našem okruženju – iz Austrije. Marina Tabaković je sa austrijskom ekipom osvojila gotovo sve što može jedna žena u tom sportu. Iza sebe ima nebrojeno medalja i osvojenih turnira, svetskih i regionalnih, 2015. godine je bila prvakinja sveta, prvo mesto na svetu je takođe osvojila – 2016. u mix takmičenju…

Marina priča za N1 da je počela slučajno da igra, u jednom kafiću, kada je imala 17 godina i da je tada upoznala bivšu šeficu kluba, nakon čega je počela da trenira. Kaže da je već tada majci rekla da će biti prvak sveta, na šta se ona nasmejala. Međutim, to je i uspela.

Iako među najboljima na svetu, priznaje da muškarci bolje stoje u ovom sportu, ali dodaje da ima i žena koje su bolje od većine njih. Dodaje da u Austriji ima dosta devojaka koje se bave stonim fudbalom. Kaže da na tamošnje turnire ide otprilike tridesetak žena, a na velike – i mnogo više. 

Marina trenira dva puta sedmično po celo veče u klubu, a ponekad i sama na svom stolu. „Pre važnijih turnira treniramo intenzivnije. Oduzima to prilično vremena, ali to radimo sa zadovoljstvom“, navodi i dodaje: „Na prvom mestu je potrebno redovno vežbanje, koordinacija pokreta i reakcija. Koncentracija i mentalna stabilnost su, isto, jako važni faktori“.

Sport za svakoga

„Stoni fudbal, zaista, može da igra svako. I jedan je od retkih sportova u kome devojčica može da pobedi čoveka od sto kilograma“, dodaje Đorđević. U svetu, naročito u zemljama gde je ova igra popularna, takmiči se dosta dece ispod 10 godina.

Ovim sportom se bave i osobe sa invaliditetom. „Jedan od najboljih je Frančesko Bonano iz Italije. Postoje stolovi koji su nešto niži od standardnih, koji imaju i veći razmak između metalnog postolja, tako da je moguće da dvoje sportista u kolicima lako budu na istoj strani stola. Mi trenutno ne posedujemo ni jedan takav sto u Srbiji, ali jedan od ciljeva je svako i uključivanje para-sportista u stoni fudbal“, kaže predsednik FSFS.

Stoni fudbal zahteva i određeni trening, a za „siguran gol u rukama“, potrebno je u ovu igru uložiti i više sati dnevno. Ni oni nisu imuni na povrede, iako bismo se zapitali šta tu može da se desi, ali tu su istegnuća, upale mišića ruku, povrede tetiva ispod pazuha, opterećena je kičma, a žene – mogu da se oproste od dugih noktiju.

A dok čekaju na Ministarstvo da „postanu sport“, momci iz Federacije prave velike planove – da organizuju Svetsko prvenstvo u Srbiji 2021. 

A šta bi konkretno značio pozitivan odgovor ministra? 

„Priliku da “zvanično” nastavimo ono što već radimo – iznošenje stonog fudbala iz zadimljenih buvara i podruma, gde je tavorio prethodnih decenija, pod svetlost velikih sportskih dvorana. Tamo gde se već nalazi širom Evrope i gde mu je, po meni, pravo mesto“, zaključuje Miloš Đođević.