Priča o Niku Kirjosu – pravo na svoje ja

Lifestyle 12. jul 202210:04 > 10:34 42 komentara
Sebastien Bozon / AFP

Nik Kirjos nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Buntovan i problematičan, a opet sa kodeksima koji mnogima nedostaju. Svoju težinu izneo je sam, da bi je kasnije podelio sa drugima, otvorivši novo poglavlje svoje ljudskosti. I pobedio sa crvenim kačketom na glavi.

Novak je osvojio 21. grend slem, na radost svih nas. Nove tekstove o njemu, makar u skorije vreme doživeo bih kao pleonazam, što ne znači da ih neće ponovo biti, odnosno razloga za neke nove, što je daleko značajnije.

Ovaj tekst posvećen je Niku Kirjosu, fenomenu, ne (samo) teniskom igraču. Čoveku, jer držim da smo pre svega ljudi, što je prethodnica bilo kojoj profesiji.

Živimo u vremenu kada svi moraju da budu u nekoj kutiji. Unikatnost, kakva god bila, sviđala vam se ili ne, žulja današnje društvo koje postaje sve više robotizovano.

Daniel LEAL / AFP

Srećete li političare koji oponiraju svojim liderima, studente svojim profesorima, zaposlene svojim nadređenima? Daju li ljudi otkaz, da li je u skorije vreme neko uradio nešto iz solidarnosti, izašao iz zone konfora zbog neke nepravde? Ne u smislu bunta radi bunta i kontre, već u smislu prava na svoje ja, stava, iz kojeg dolazi svaka mrva poštovanja.

Obično je to pravo suptilno ugušeno novcem, egzistencijom, ili su to savršeni izgovori.

Tenis nije izuzetak, kodifikovan je do granica sterilnosti, a i teniseri svojom svestranošću nisu preterano promenili ovaj milje. Biti neposlušan u tenisu i košta daleko više. Kako se u sve navedeno uklapa jedan Nik Kirjos?

Uz svo dužno poštovanje Novaku ne želim da posmatram Nika kroz njegov odnos prema njemu. Ni onda kada je bio loš (i prilično iritantan), ni sada kada je sa njim dobar, ko što to radi velika većina ljudi. Novak nekome može, i ne mora da se dopadne, i nije savršen, niti se sa svime što kaže slažem, poput „nebeskog naroda“ od juče. A to što ga je Nik podržao kada je bio na dnu, samo je mali šlagvort za ono što sledi.

Imati stav, i suočiti druge sa njim, u svetu koji meni izlazi pred očima, je nešto što bi trebalo svima da se dopadne.

Kanbera i Wu Tang Clan

Nikada ga preterano nije zanimao renking, i prilično ga je obesmislio, jer je sa većinom igrača koji su od njega bolje plasirani imao bolji skor. Padali su Medvedev, Zverev, Đoković, Nadal, Federer (prvi je koji je svu trojicu pobedio u prvim odigranim mečevima), Rubljev, Cicipas, Rud.

Iako većina misli da nešto radi na silu, svako ko ga iole duže prati zna da on igra na isti ovaj način od svoje desete godine. Klinac koji u devetoj godini nosi Wu Tang Clan majicu, ne može da bude sasvim obično dete. Nije slučajno 2014. za poraz na Vimbldonu okrivio muziku Drejka, koja je išla sa razglasa. Old skul.

Plakao je i dramio na terenu i kao dete, pokušavajući da izvede neki od svojih trik udaraca. Usponi i padovi, život kao tobogan, koji kao da je i najbliži epitet osećaju ljudi u njegovom okruženju, porodici, prijateljima, od kojih se neretko u svojim lomovima udaljavao. Ali ukoliko ste nekome teški, to onda nisu ljudi za vas. Nema lepe površine bez neugledne dubine.

Peter Parks / AFP

Kao tinejdžer je podelio naciju. Ljubav ili mržnja. Većina Australijanaca je tokom njegove karijere birala ono drugo. Ponekad je teže truditi se da vas neko zavoli, nego ponašati se indiferentno, tako da vas zamrze. To je nažalost Novak osetio kroz svoju karijeru.

Pritisku i očekivanju nije podlegao ni Kirjos. Obično dete iz Kanbere, iz braka Grka i Malajke, koje je iznebuha moralo da putuje preko okeana sa 14 godina. Kina, Indija, Azija, Evropa. Ukoliko ne živite u Australiji kod kuće ste jednim letom od par časova, ili sa dva uz duplo više vremena. Nika je čekao put od 30 sati nazad. Za nekog ko želi da vidi porodicu, psa, prijatelje, prošeta se sidnejskom plažom – pakao.

Odjednom se zateknete u nekom dalekom Antverpenu i shvatite da ste van kuće šest meseci, sami sa svojim mislima, gde besciljno preispitujete svoju svrhu.

A sutradan izlazite recimo jednom Federeru na megdan. Ako se neki reket razbije u besu, to prati ceo svet. I svi su zgranuti i konsternirani. Tenis kao scena filma The Beach, gde se momak sa gangrenom nakon ujeda ajkule, od raspoloženih saputnika na žurci „odlaže na sigurno“, ne voli nepravilnosti i neugodnosti. Zato se i kamere u poslednjih nekoliko godina okreću od incidenata bilo koje vrste, tobože da se ne bi promovisali oni koji probleme prave. Lep eufemizam za ono što ovo suštinski predstavlja – cenzuru.

„Tenis, plivanje, golf. Pritisak, kamere koje prate vaš svaki pokret. Brutalno.“ Nik Kirjos

Sa 18, još uvek u školi, dočekao je pobedu nad Rafaelom Nadalom, potpuno nespreman. Reporteri ispred kuće, očekivanja, ali i sve više negativiteta od uštogljene australijske teniske javnosti, u koju se Nik uklapao kao Jelena Karleuša u Karnegi Hol. Predate su mu velike cipele koje je trebao da popuni neko kome tenis nije bilo sve i svja.

Carl Court / AFP, nakon pobede nad Nadalom (3-1, Vimbldon 2014)

Morao je da prođe kroz sopstveni ponor. A niko nije mogao da mu da savet, pogotovo ne iz sveta tenisa. Ko bi i mogao? Teško da je iko dobio više negativnih komentara u lepezi inboksa svih socijalnih mreža od njega. Kao kada muškarac vidi lepu devojku, on automatski, psihološki lepo povezuje sa dobrim, takva je i percepcija sportista – svi vas vole, lovorike, slava.

Ne baš. Nije se ni Nik mnogo trudio da bude drugačije.

Tako je mladić sa svojih 27, po sopstvenom prizanju postao mentalno poput sredovečnog čoveka od 60. Tačnije to se već dogodilo i tri godine pre, 2019, ironično, u godini kada je imao najviše rezultatskih uspeha (ATP Akapulko i Vašington). Pobede kao ni šminka ne skrivau uvek sve probleme, niti osmesi na licima znače sreću. Pa polovina brakova na Instagramu su poput onog Vidoja i Nikoline, kada sve razgrnete ostanu samo prašnjave pare na podu. Nije zlato sve što sija.

Mrak

Nizali su se incidenti. Objava u kojoj se samopovređuje, izbacivanje u Rimu tokom meča sa Kasperom Rudom, nakon bešnjenja i bacanje stolice na teren, usled odluke linijskog sudije. Na Masters turniru u Sinsinatiju iste godine Kirjos je kažnjen sa 113.000 dolara zbog pet odvojenih incidenata i nesportskog ponašanja, pa je ATP proveo istragu o njegovom ponašanju, koja je okončana izrečenom suspenzijom od 16 nedelja.

Pun je Jutjub njegovih ispada, i puna kasa ATP-ja od njegovog kažnjavanja. Neki od njegovih verbalnih performansa poput rasprave sa uštogljenim lovanom na Majami mastersu (pogledati Nick Kyrgios vs fan Miami open) ostaće legendarne dok je tenisa i smisla za humor. Sunday night bro!

Tenis mu je zamislite bio dosadan i bezličan (šta on ima da drami i izmišlja, kada od toga ogromne pare uzima, neka ćuti i igra, rekli bi mnogi). Naravno, opet te pare, one su početak i kraj svega. U današnjem svetu dovoljno je da ste i malo drugačiji i već ste u kategoriji ludih, čudnih, izveštačenih.

Bio je u strahu da podeli sa drugima tamno mesto na kojem je bio. Što je uradio nekoliko godina kasnije, kada je govorio o svom psihičkom stanju. Dopisivao se sa svojim fanovima, od kojih su mnogi pronašli empatiju, za mahom zajedničke muke, kroz koje svi prolazimo. Usamljenost, depresija, čak i samoubilčke misli.

SEBASTIEN BOZON / AFP

Pobede na turnirima bile bi savršena maska za mnoge, ne i za Nika. Medijima se Nik tada promenio, pobede na turnirima na kojima se dele milioni za većinu sveta danas, to je lek za sve. Taj narativ ga je još više utotalilo. Avatar novog pobednika mu se nije dopao, i u suštini se svakim danom borio sa sobom kako da ustane iz kreveta.

U zamišljenom svetu, ustanete, igrate meč, dobijete ogromnu lovu, objavite post na Instagramu i čista sreća. Pogotovo ukoliko kao i Nik imate milione dolara i kuću na Bahamima.

Realnost Nika Kirjosa bila je nešto drugačija. Bukvalno je svako veče pio, sam u sobi. Budio se i ustajao da igra tenis. U Akapulku je ostvario pobede, a da je jutra na dan mečeva provodio kontemplirajući da li i dalje želi da živi. Jednom prilikom je u jednom takvom magnovenju stajao na terasi hotela, kada mu je prišao agent i rekao slušaj, krećemo na meč za 10 minuta. Takav je uspeo da pobedi Nadala, Zvereva, Vavrinku. Bez trenera naravno.

AL BELLO / Getty via AFP, Incidenti u Majamiju 2019.

Nakon toga se vraćao u sobu, partijajući bezvoljno sa ljudima koje je jedva poznavao.

Za medije je bio super, a za sebe na dnu.  Njegov najboji prijatelj i agent Danijel je čak sve vreme imao njegovu lokaciju na telefonu jer nije znao gde će i u kojoj kući Nik završiti.

Piće i drogu su inicirali mizeriju, sav taj pritisak, očekivanja. Mrzeo je svoj život, odgurnuvši bliske ljude oko sebe. Nestajao je sa sve reketom u rukama. Momenat kada je znog njega zaplakao njegov otac, koji to nikada do tada nije učinio, bio je onaj u kojem je rekao – kraj.

Sama priča i ispoved široj javnosti ga je oslobodilo, prestao je da podrazumeva, pa je i ovaj Vimbldon došao kao prirodni tok, nagrada. Ali neka vas to ne zavara, Nik je i dalje momak koji bi zbog svoje bolesne majke prekinuo svaki turnir i otišao kući. Tenis nikada nije, niti će biti njegovo sve, zbog toga verovatno pored njegovog imena neće nikada stajati daleko veći broj titula i grend slemova.

Zasluge

Učinio je dubl ponovo interesantnim, u kombinaciji sa Kokinakisom podigao je ovaj segment tenisa iz mrtvih, kao što bi neko isto mogao konačno da pokuša i sa NBA All Star takmičenjem.

Razbio je mnoge kliše i pravila, i licemerja. Nazvao stvari pravim imenima. Novak je recimo izbačen iz Njujorka, za identično udaranje lopticom koje je učinio i Cicipas. Nik se nije libio da to konstatuje, i to usred meča.

Pomogao je mnogima koji nemaju, a većinu svog novca je podelio sa ljudima koje voli, nije samo nizao Audemar satove na ruku.

Da, pije pivo na konferencijama za štampu i jede suši. Baš ga briga, kao što i organizatore i novinare baš briga što u pola noći on i drugi teniseri mrtvi umorni moraju da odgovaraju na beskonačan niz istih pitanja.

Profesionalni sport ne treba da bude robija, postoje i drugi aspekti života, kojima ukoliko se prepustite niste nužno neambiciozni i gubitnik.

Izneo je sebe na površinu, dokazujući da ste jedino poraženi ukoliko niste to što jeste. Stoga mi se nisu dopale opaske dragog komentatora Viška, da „njegovo odustvo stida upućuje na glupost“, i da je on nesrećan tip.

Tenis nije jedina ravan za merenje, niti treba da bude. Zapravo, ko ga slušao njegove intervjue, on je retko harizmatičan i inteligentan tip, najzanimljiviji i najintrigantniji na turu. Šmeker. Nema opštih mesta, fraza, pardona prema ikome. A mnogi od nas su nesrećni, ali to ne smeju da pokažu, niti priznaju.

Da li su kukumavčenje, buka i neizdrž reperi za ponašanje sportiste? Sasvim sigurno ne. Momak ima hiljadu mana, ali i iskrenost i neiskvarenost koja ih u momentu briše. Uostalom, nekim novim klincima iznova i iznova ukazuje da njegov put nije, niti treba da bude onaj pravi.

Ali i oni koji pravila definišu nisu savršeni, kao ni publika, koja na tenis sve više dolazi zbog prestiža i punih džepova, a ne iz ljubavi prema sportu.

Pobeda crvenog kačketa

Sigurno je i princeza Kejt tu i tamo čula neku psovku, koja sumnjam da će nekome na tribina da izazove anksioznost, kao ni crveni kačket umesto belog na Nikovoj glavi. Nije mi ih žao.

SEBASTIEN BOZON / AFP

Ta kapa je borba malog čoveka sa sistemom, koja i kada deluje da je nesuvisla je neophodna. Jer sistem je često toliko, toliko loš. U ovom svetu, na putu kojim on ide potrebno je daleko više bunta i prkosa da bi se spasio. Daleko više Kirjosa, da bi i dalje mislili svojom glavom, pravili greške. Da ne bi uvek išli siguricom čekajući samo lovorike. Da bi nas voleli ili mrzeli.

Jer mlaka voda nikome ne ostane u sećanju.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare