
Ivo Andrić je jedan od najistaknutijih pisaca bivše Jugoslavije - hrvatskog porekla, bosanskog doma i srpskog identiteta.
Rani život i diplomatska karijera
Ivo Andrić je rano izgubio oca, a zatim se sa majkom preselio u Višegrad, mesto koje će kasnije postati inspiracija za njegovo najpoznatije delo. Tamo je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Sarajevu.
Godine 1912. odlazi u Zagreb, gde upisuje filozofiju i slavistiku. Studirao je i u Beču i Krakovu.
Njegovu mladost obeležilo je učešće u revolucionarnim krugovima koji su se borili protiv austrougarske vlasti, zbog čega je uhapšen 1914. godine. Posle Prvog svetskog rata nastavio je školovanje i započeo diplomatsku karijeru.
Kao diplomata, Andrić je radio u nekoliko evropskih gradova. Živeo je u Parizu, Madridu i Berlinu i postao je međunarodna ličnost.
Voleo je različite kulture i svoj posao. Međutim, njegova diplomatska karijera je završena kada je izbio Drugi svetski rat. Zatim se preselio u Beograd, gde je uz pisanje čekao kraj rata.
Književna karijera
U to vreme je napisao svoja najpoznatija dela: „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Gospođica“.
Pored toga, napisao je brojne eseje i kratke priče. U svojim delima se često bavio istorijskim temama i uključivao likove iz različitih kultura i religija. Kroz svoja dela je zapravo komentarisao društvenu i političku situaciju, posebno u Bosni i Hercegovini.

U svom najpoznatijem romanu, „Na Drini ćuprija“, Andrić prikazuje istoriju Višegrada kroz prizmu čuvenog mosta preko Drine, koji je trista godina ranije sagradio Mehmed-paša Sokolović.
Roman prati istorijske promene i njihov uticaj na lokalno stanovništvo tokom nekoliko vekova. Andrić prolazi kroz najvažnije tačke osmanske i austrougarske istorije, a u romanu se igra alegorijskim figurama i komentariše čoveka u odnosu na društvo.
Srušen most tokom Prvog svetskog rata
U Travničkoj hronici bavi se sudbinom ljudi u malom bosanskom gradu Travniku tokom Napoleonovih ratova. Pored toga što dočarava vreme početka 19. veka, Andrić u romanu pokazuje kako odluke visokih zvaničnika utiču na obične ljude.
U Gospođici, Andrić ne ubacuje toliko istorijskih motiva, već se posvećuje problemima neostvarivih želja, pohlepe i ljudskog materijalizma. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, za „epsku snagu kojom oblikuje motive iz istorije svoje zemlje“.
Nazivaju ga jugoslovenskim piscem zbog hrvatskog porekla, bosanskog doma i srpskog identiteta.
Lično je verovao u jugoslovensku ideju i podržavao stvaranje stabilne Jugoslavije kako bi se obezbedio mir na Balkanu.
Preminuo je 13 marta 1975. godine u Beogradu, nekoliko godina nakon penzionisanja iz poslovnog i umetničkog života. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana.
Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?
Pridružite se diskusiji ili pročitajte komentare