
Mnogi roditelji žele da odgajaju snažnu i samouverenu decu, ali im se kao jedini poznati model prirodno javlja upravo onaj disfunkcionalni koji su i sami doživeli.
Mnogi roditelji osećaju teskobu i nesigurnost u svoje sposobnosti vaspitanja. Dok su neki odrasli uz roditelje koji su im bili uzor, drugi potiču iz disfunkcionalnih porodica i odlučni su da će svoju decu odgajati drugačije. Ta odluka jeste plemenita, ali i izuzetno zahtevna, prenosi Index.hr.
Kako vaspitavati dete ako nemate model koji biste mogli slediti u trenucima stresa i sumnje? Upravo s tim unutrašnjim sukobom suočavaju se mnogi roditelji, objašnjava klinički psiholog Samanta Rodman Viten za YourTango.
Koliko god se trudili, ponekad ponavljamo greške svojih roditelja
Mnogi roditelji žele da odgajaju snažnu i samouverenu decu, ali im se kao jedini poznati model prirodno javlja upravo onaj disfunkcionalni koji su i sami doživeli.
Na primer, majka koja je sebi obećala da nikada neće vikati na svoju decu uspeva da se drži te odluke sve dok njena trogodišnja ćerka ne postane prkosna. Kada povisi glas i vidi strah na detetovom licu, oseća se slomljeno i neuspešno. Shvata da ni brojne knjige o nežnom roditeljstvu nisu bile dovoljne da nadvladaju instinktivnu reakciju koju je usvojila u detinjstvu.
Slično se događa i ocu koji želi da bude blizak sa sinom jer je njegov otac bio emocionalno odsutan. Kada provodi vreme nasamo s detetom, oseća nelagodu i ne zna kako da uspostavi povezanost. Ili, kada mu supruga predloži zajedničke aktivnosti, reaguje ljutito i pravda se poslom. Duboko u sebi zna da jednostavno ne ume da se poveže.
Isto važi i za ženu čija je majka uvek favorizovala brata. Obećala je sebi da će svoju decu voleti jednako, ali primećuje da više uživa u vremenu provedenom sa sinom nego sa ćerkom. Iako sebi objašnjava da je ćerka „zahtevnija“, u sebi oseća sumnju – da li bi bilo drugačije da je i sama osetila bezuslovnu roditeljsku ljubav?
U svim primerima koje je izdvojila, roditelji se iskreno trude, ali imaju osećaj da ne uspevaju. Sama spoznaja o povezanosti sadašnjeg ponašanja i iskustava iz detinjstva već je veliki korak ka promeni, jer svest o problemu otvara mogućnost izbora drugačijeg puta.
Kako promeniti automatske reakcije?
Kada prepoznate da vaše reakcije nisu u skladu s vrednostima kojima težite, sledeće pitanje je – šta dalje? Terapija može biti izuzetno korisna za učenje novih obrazaca reagovanja.
Korisno je čitati literaturu o roditeljstvu, razgovarati s prijateljima ili se priključiti grupama podrške u kojima ćete shvatiti da niste sami u svojim borbama.
Ponekad je dovoljno posmatrati pozitivan uzor u svojoj okolini čijem se pristupu i komunikaciji s detetom divite. Posmatranjem i primenom sličnih metoda stvara se novi, zdraviji obrazac ponašanja.
Prepoznajte svoje okidače
Rad s terapeutom ili vođenje dnevnika može pomoći da razumete šta pokreće vaše najburnije reakcije. Razmislite o tome zašto su neki dani bili bolji od drugih.
Ako patite od depresije, anksioznosti, posttraumatskog stresa ili drugih teškoća, stručna pomoć može biti presudna. Terapija i lekovi mnogima su doneli stabilnost i jasnoću potrebnu za izgradnju novog pristupa roditeljstvu.
„Nije lako promeniti svoje automatske roditeljske postavke, ali moguće je – i to je jedno od najvrednijih dostignuća koja možete ostvariti u životu“, ističe psiholog.
Put promene počinje iskrenošću prema sebi. Introspekcija, pisanje dnevnika, razgovori i terapija alati su koji pomažu. Najvažniji korak je priznati sličnost s vlastitim roditeljima, koliko god to bilo teško. Upravo ta spoznaja označava početak promene, jer svest o obrascu daje mogućnost izbora.
Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?
Pridružite se diskusiji ili pročitajte komentare