Šuma puna tajni - privlači berače pečuraka iz celog sveta

author
Punkufer.hr
27. jan. 2025. 19:38
Dzukija Nacionalni park, Litvanija, pečurke,
Shutterstock/Sergejus LamanosovasSergejus Lamanosovas | Shutterstock/Sergejus LamanosovasSergejus Lamanosovas

Nacionalni park Dzukija u Litvaniji je meka za ljubitelje prirode, kao i za ljubitelje pečuraka.

Lutanje među krošnjama drveća u potrazi za pečurkama je tamo toliko uobičajeno da za to postoji poseban izraz: nugribauti. Za naciju toliko fasciniranu sakupljanjem pečuraka, šume Dzuki na jugu zemlje su kao zabavni park: ovaj zaštićeni pejzaž ima neverovatno bogatstvo i raznovrsnost jestivih pečuraka.

Vođeno branje


Pored pečuraka, nudi i močvare i gusto zbijene borove koji zaklanjaju pogled na sunce, stvarajući posebnu atmosferu. Lako je izgubiti se u šumi, a da se to ne bi dogodilo, posetioci često idu u organizovane obilaske sa vodičem koji vodi računa o orijentaciji – i da li su pečurke ubrane usput jestive.
Najveći u zemlji, Nacionalni park Dzukija, udaljen je samo sat vremena vožnje od glavnog grada Vilnjusa.

„Skupljanje gljiva je vekovima bilo ključni deo života ovde – praksa koja je nekada bila neophodna, a danas je omiljeni hobi". Ono je kroz istoriju oblikovalo stil života, kuhinju i ekonomiju regiona. Oko 300 vrsta jestivih gljiva privlači ljubitelji pečuraka iz celog sveta u ovaj tihi kutak Baltika. Posetioci se pridružuju lokalnom stanovništvu u potrazi za nekim od najvećih, najređih i najfinijih gljiva Evrope, među beskonačnim prostranstvima netaknutih šuma“ piše BBC i dodaje da je tu veliki broj različitih vrsta zbog jedinstvenog sastava zemljišta, koje predstavlja raj za pečurke, ali ne i za poljoprivredu koja je tamo propala.

Šumsko bogatstvo


Zbog toga ne čudi što je primarni izvor hrane i prihoda na tom području oduvek bila šuma. Znanje o lovu, sakupljanju bobičastog voća, pečuraka i lekovitog bilja prenosilo se sa generacije na generaciju. Ostaci nekadašnje trgovine pečurkama u Dzukiji mogu se videti u selima kao što je Zervinos, gde su meštani sušili i prerađivali pečurke iz regiona, koje su zatimi odlazile sovjetskoj eliti u Vilnjus, Varšavu i Sankt Peterburg.

Branje gljiva je nekada bilo neophodno za opstanak, a danas je to jednostavno način života. Ovdašnji gribautojasi, odnosno berači pečuraka, jedni su od najiskusnijih u Evropi, a ako ih pitate, reći će vam da iishod zavisi od padavina, vlage, pa čak i od mesečevih mena, koje navodno utiču na rast pečurke. Verovatno vam neće reći gde su njihova omiljena mesta za berbe jer ih drže u strogoj tajnosti, ali ako vam i kažu - nemojte nikome reći, prenosi Punkufer.hr.

Teme

Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?

Pridružite se diskusiji ili pročitajte komentare

Pratite nas na društvenim mrežama