Tipovi interne memorije u mobilnim telefonima

SciTech 10. okt 201911:07 > 11:13
Shutterstock

Današnji mobilni telefoni veoma brzo napreduju, hardver postaje sve jači i ozbiljniji, a ujedno neki telefoni imaju više RAM-a neko neki laptop ili desktop računari. Pored toga ujedno i interna memorija koja se ugrađuje u današnje mobilne uređaje, je takođe daleko napredovala.

Sa početka Nokia ere, kao i drugih proizvođača, gde su ekrani mobilnih telefona bili crno beli, interna memorija se „merila“ u KB (kilobajt). Dalji razvoj mobilne industrije donosi i kapacitete u MB (megabajt), pa tako čuveni model kompanije Nokia 6600 ima čitavih 6 MB interne memorije. Danas je skoro nemoguće zamisliti telefon koji nema bar 32 ili 64 GB (gigabajt) prostora.

Naravno tehnologije su toliko napredovale da slike i video klipovi sa današnjih kamera na telefonima mogu veoma brzo da napune smeštajne kapacitete samih telefona.

Sa nekim počecima gde su se ugrađivale SD/micro SD kartice koje su služile kao interna memorija, danas možemo naći eMMC interne jedinice, koje ostvaruju daleko veće mogućnosti u vidu brzine upisa i čitanja podataka.

Sama tehnologija je razvijena 2006. godine od strane JEDEC grupe. Ukratko JEDEC je nezavisna organizacija koja se bavi razvojem novih standarda u poluprovodničkoj industriji, a prvobitno je nastala 1944. godine pod imenom JETEC.

Kasnije širenje same industrije dovelo je do toga da se 1958. godine organizacija preimenuje i dodeljeno joj je ime JEDEC – Joint Electron Device Engineering Council, ili u prevodu „Zajedničko veće za inženjering elektronskih uređaja“.

Pored eMMC-a postoji i UFS standard koji je JEDEC predstavio 2011. godine i koji donosi razna unapređenja.

eMMC – embedded Multi-Media Controller je čip koji u sebi sadrži NAND flash memoriju, kao i kontroler koji je zadužen za čitanje i upis. Trenutna verzija koja je aktuelna je eMMC 5.1 i nalazi se u najvećem broju mobilnih telefona namenjenim srednjem i nižem cenovnom rangu. Pored telefona ova tehnologija našla je primenu u GPS navigacijama, tabletima, laptop računarima.

eMMC je zasnovan na 8-bitnom paralelnom interfejsu ili vezi preko koje se razmenjuju podaci. Propusni opseg za ovu verziju je 3,2 Gbit/s ili otprilike oko 400 MB/s. Iako po specifikacijama 5.1 verzija treba da daje brzine oko 250 MB/s za sekvencijalno čitanje i oko 150 MB/s za sekvencijalno pisanje, danas neki proizvođači ovo premašuju pa vrednosti budu i veće.

Vrednosti za random čitanje i upis su naravno manje i mogu biti oko 45 MB/s za čitanje i oko 55 MB/s za upis, uz napomenu da i ove vrednosti variraju.

Sekvencijalni upis predstavlja upisivanje podataka u svaku susednu lokaciju same memorije, i zbog toga dobijamo mnogo veće vrednosti, jer su podaci u nizu i lako se dolazi do njih.

Kod random upisivanja podaci se na neki način „nasumično“ upisuju ili traže po memoriji, pa zbog toga kontroler ima mnogo više posla da upiše ili nađe sve te podatke, i rezultat toga su osetno manje vrednosti u odnosu na sekvencijalno čitanje ili pisanje.

Slaba tačka eMMC-a ogleda se u tome što je paralelna 8-bitna veza preko koje se razmenjuju informacije half duplex. U prevodu, komunikacija može biti dvosmerna u oba smera ali ne u isto vreme. Tako da je potrebno sačekati da se jedan proces završi da bi krenuo drugi, i naravno ovo direktno utiče na performanse samih uređaja.

Generalno i pored ovoga eMMC ostvaruje veoma korektne performanse pa i telefoni sa ovim čipovima neće praviti nikakve probleme u radu.

UFS – Universal Flash Storage je standard sličan eMMC, ali donosi brojna poboljšanja po pitanju brzine, sigurnosti u razmeni podataka, nižoj potrošnji, kao i mogućnosti rada na ekstremnim temperaturama. Za razliku od eMMC-a gde se koristi paralelna veza, kod UFS se koristi LVDS serijski interfejs, koji je full duplex.

LVDS (Low-Voltage Differential Signaling) omogućava da se po jednom kanalu istovremeno mogu izvršavati instrukcije čitanja i pisanja.

Prva verzija UFS-a je 1.0, da bi posle usledile 1.1, 2.0, 2.1 i najnovija 3.0, a sa svakom novom verzijom brzine čitanja i pisanja su se povećavale. Prve dve verzije 1.0 i 1.1 su imale jedan kanal za prenos informacija, a 2.0, 2.1 i 3.0 imaju dva kanala po kojima se odvija prenos signala.

Prvi telefoni koji se našao u ponudi sa ovim tipom interne memorije bio je Samsung S6, koji je objavljen 2015. godine i u njemu se nalazila 2.0 verzija. Trenutno je najaktuelnija 2.1 verzija koja se nalazi u velikom broju top modela telefona, dok 3.0 počinje da uzima primat na tržištu.

Samsung NOTE 10+ i OnePlus 7 PRO/7T su neki od modela koji imaju u sebi 3.0 verziju.

Kao što je već pomenuto UFS 2.1 i 3.0 imaju dva serijska kanala po kome se odvija transfer, a propusni opseg tih kanala kod 2.1 verzije je oko 11.6 Gbit/s ili oko 1400 MB/s, dok kod 3.0 iznosi veoma velikih 23.2 Gbit/s ili oko 2900 MB/s. Naravno u realnosti ove vrednosti će svakako varirati, a zbog ovakvih performansi jasno je zašto se 2.1 i 3.0 verzije nalaze u najskupljim telefonima današnjice.

N1

Naravno sami proizvođači utiču na krajnje vrednosti, jer će to svakako zavisiti i od kvaliteta samih NAND čipova koji će se ugrađivati. Tako će neki telefoni koji imaju isti standard imati različite brzine, ali ovo ne treba da previše brine same korisnike.

U realnom radu, osim ako baš ne prepunite telefon do kraja, razlike ne možete ni da primetite, što je interna memorija brža, to će se aplikacije brže otvarati, ujedno vreme uključivanja samog telefona će biti kraće.

Svakako NAND čipovi imaju svoj životni vek, ali sa tendencijom menjanja telefona na svakih godinu ili dve, pa razlike samo testovi možda mogu da prikažu.

Sama implementacija UFS je moguća ako i sam procesor podržava taj standard, pa tako modeli od popularnog proizvođača Qualcomm Snapdragon od serije 820 podržavaju UFS. Pored Snapdragon-a tu su i Huawei-ev Kirin i Samsung-ov Exynos koji pružaju podršku za ove standarde.

UFS 2.0 podržavaju SD 820 i 821, Kirin 950 i 955, i Exynos 7420. UFS 2.1 podržavaju SD 835 i 845, Kirin 960, 970, 980 i Exynos 9820. UFS 3.0 se može naći u kombinaciji sa SD 855/855 plus, Kirin 990 i Exynos 9820.

Naravno ovo ne znači da ovi procesori podržavaju samo UFS, već ujedno mogu da podrže i eMMC 5.1 standard.

Sproveli smo jedan test, pa telefoni koji su nam se našli pod rukom smo podvrgnuli testiranju, u želji da vidimo kako se telefoni ponašaju. Mala napomena, test nije bio cilj da utvrdimo koji je telefon najbrži, niti da utvrdimo 100 posto tačne brzine upisa i čitanja.

Neki od telefona su stari po godinu ili godinu i po dana, a kod jednog modela čak četiri i po godine, dok naravno ima i novijih. Neki su bili manje napunjeni sadržajem, neki više, pa smo zato i hteli da vidimo kako se telefoni ponašaju, jer većina korisnika upravo i ovako koriste uređaje.

Da smo hteli da dobijemo što verodostojnije rezultate, to bi značilo da svi telefoni moraju da imaju procentualno istu količinu slobodnog prostora, pa eventualno i vraćanje na fabrička podešavanja, a to je naravno bilo nemoguće. Na ovaj način možemo videti kako se telefoni ponašaju kada ih korisnici napune sadržajem.

N1

Prethodnih godina dok UFS nije postojao, u najbolje modele se ugrađivao eMMC standard. Sa objavom 3.0 verzije očekujemo, naravno još modela koji će imati ovu verziju, a isto tako se nadamo da će se u telefone iz srednjeg segmenta ugrađivati UFS standard i time još više učiniti ponudu zanimljivijom za nas krajnje korisnike.