
U svoje vreme Saparmurat Nijazov je bio jedan od najtotalitarnijih i najrepresivnijih diktatora sveta. Promovisao je kult ličnosti, a njegova ekcentričnost išla je do te mere da je hleb je preimenovan u ime njegove majke, a omiljeno voće je dobilo svoj nacionalni dan.
Samo 0,7% ljudi je koristilo internet, 1/3 penzionera ostala je bez istih, a lečenje je zabranjeno izvan glavnog grada. I tu nije stao, ukinuvši Akademiju nauka, opere, filharmoniju, cirkuse. Pod njegovom vladavinom, Turkmenistan je imao najniži životni vek u Centralnoj Aziji.
Autobiografija diktatora, autoritaraca i despota uvek deluje naglašeno romantičnije, čak i naivnije u odnosu na njihovu tmurnu odraslu fazu. Nijazov je rođen u Kipčaku, nedaleko od Ašhabada, glavnog grada Turkmenistana, tada u okviru Sovjetskog Saveza, i bio je deo šireg plemena Teke, uticajnog i bogatoj u ovoj etničkoj grupi centralne Azije.
Biografija kao i kod drugih političara koji nisu želeli nikakve mrlje iz prošlosti prepuna je kontroverzi. Jedna od njih svakako je da je njegov otac Atamirat bio deo snaga koje su se suprotstavile nacističkoj Nemačkoj tokom Drugog svetskog rata, dok postoji mišljenje da je rat izbegao, dezertirajući, što je kasnije odvelo i na vojni sud. Kako istoriju pišu pobednici, kada je Saparmurat postao predsednik – dileme nije bilo, posebno jer je njegova majka Gurbansoltan Eje bila prilično zainteresovana da se kult ličnost njihovog oca istorijski glanca.
Nakon što je završio školu 1959. godine radio je kao instruktor u turkmenskom sindikalnom istraživačkom komitetu, da bi studirao na Lenjingradskom politehničkom institutu, gde je 1967. godine dobio diplomu elektroinženjera. Nakon diplomiranja, Nijazov je otišao da studira u Rusiju, ali je nekoliko godina kasnije izbačen zbog loših ocena.
Politika, stara bira, često ne bira ko u njoj može da pliva, pa je svoje mesto pronašao i Saparmurat, kroz Komunističku partiju. Čin po čin, brzo je dosegao poziciju Prvog sekretara gradskog komiteta grada Ašhabada, i komunističke partije Turkmena u okviru Sovjetskog Saveza 1985. godine. Pod Nijazovim, partija je stekla reputaciju jedne od najtvrdokornijih organizacija u Sovjetskom Savezu kojem tada nije manjkalo konkurencije. Godine 1990. Nijazov je postao predsednik Vrhovnog sovjeta Turkmenske SSR, vrhovnog zakonodavnog tela u republici, što je bila funkcija ekvivalentna predsedniku države.
Nijazov je podržao pokušaj sovjetskog državnog udara 1991. godine, međutim, nakon što je puč propao, počeo je da odvaja Turkmenistan od umirućeg Sovjetskog Saveza. Vrhovni sovjet Turkmenistana je proglasio Turkmenistan nezavisnim i imenovao Nijazova za prvog predsednika zemlje oktobra iste godine.
Na predsedničkim izborima u Turkmenistanu naredne godine bio je jedini kandidat, a samo godinu dana kasnije proglasio se Turkmenbašijem, „Vođom svih Turkmena“. Intuicija ili nešto drugo, prosto znao je da je on taj.

Podrška od 99,9% , „svi drugi su krivi“
Milom i silom, njegovo političko hodočašče pratio je već tada izmučeni narod. Na plebiscitu 1994. godine Nijazovu je produžen mandat do 2002, kako bi mogao da nadgleda desetogodišnji plan razvoja. Zvanični rezultati su pokazali da je 99,9 odsto birača odobrilo ovaj predlog. Progresija jednoumlja nastavila se 1999. godine kada je parlament države proglasio Nijazova doživotnim predsednikom, dok je protivkandidate upravo Nijazov „ručno birao“.
Uprkos naglašavanju potrebe da se pređe sa centralnog planiranja na tržišnu ekonomiju i punu demokratiju tokom njegove vladavine, nijedan plan nije napredovao iako je Turkmenistan tada posedovao druge po veličini rezerve nafte u bivšem Sovjetskom Savezu.
U godinama nakon nezavisnosti, Turkmenistan (proglasio vojnu neutralnost) je investirao u postrojenja i mašine, a takve investicije uključivale su i rafineriju nafte i fabriku polietilena. U intervjuu za novine Rosijskaja Gazeta, Nijazov je tvrdio da je Turkmenistan bio u stanju da preradi 85% svoje domaće proizvodnje. Pored toga, završeni su brojni projekti transporta nafte, jedan i do Irana. Fanfare i zvona odzvanjala su čitavom zemljom. Graditelji, neimari, nikada kao tada, možda vam zvuči i poznato. Običan svet i narod taj progres nikako nije uspeo da oseti, ali nije smeo ni da se buni.
Ni činjenica da je zemlja bila bogata pamukom i žitom nije pomogla. Nijazov je nastavio staru praksu da zahteva godišnje kvote za poljoprivrednu proizvodnju, a da bi zatim krivio svoje ministre kada kvote ne bi bile ispunjene.

Kulturne reforme, 0,7% korisnika interneta, „svi bolesni dođite u prestonicu“
U udžbenike diktature ipak ga je na pijedestal svrstala njegova kulturna politika i kult ličnosti. Prvo je ćirilicu zamenio latinicom, da bi mesece i dane u godini, planine nazvao po turkmenskim herojima, pesnicima, istorijskim događajima. Tako je septembar postao Runama, a hleb je nazvao po svojoj majci, a druga nedelja avgusta postala je „Dan dinje“ u čast njegovog omiljenog voća.
Zabranio je operu, balet, cirkuse i filharmonije 2001. godine jer su „odlučno neturkmenski“, ukinuo je smrtnu kaznu, zatvorio Akademiju nauka, uveo „zdravu šetnju“, kako bi populacija poboljšala kardio kondiciju. Internet sa druge strane mu je bio manje drag, tako da je 2005. godine samo 0,7% populacije ove zemlje imalo digitalni prozor u svet. Kada mu je kao strastvenom pušaču preporučeno da ne koristi duvan, ukinuo je i pušenje u svojoj zemlji. Nema empatije u diktaturi. Zabranio je audio sisteme u kolima i video igrice, javno spominjanje kolere i side, šminku za novinare, dok su lekari bili obavezani da se zaklinju upravo njemu, a na Hipokratu.

Kult ličnosti
Njegove statue i portreti postavljeni su svuda po zemlji. U Ašhabadu je podigao svoju zlatnu statuu vrednu 12 miliona dolara koja je uvek okrenuta ka suncu. Nijazov je svakom građaninu poklonio sat sa njegovim portretom na brojčaniku. Tokom Nijazovljevog predsednikovanja nije bilo slobode štampe niti je bilo slobode govora, pa je suprotstavljanje Nijazovu bilo strogo zabranjeno, opozicione ličnosti su zatvarane, deportovane ili su bile prisiljene da pobegnu iz zemlje, a vlasti su bile revnosne i u maltretiranju članova njihovih porodica.
U martu 2004. otpušteno je 15.000 zdravstvenih radnika, uključujući medicinske sestre, babice, bolničare, da bi kasnije bilo naređeno i zatvaranje svih bolnica van Ašhabada, sa razlogom da oboleli moraju da dođu na lečenje u prestonicu. U januaru 2006. trećini penzionera u zemlji ukinute su penzije, dok je 200.000 finansijski redukovano, u zemlji za koju je Global Witness, organizacija za ljudska prava sa sedištem u Londonu, tvrdila da je iz zemlje izneto više od tri milijarde dolara, od čega se između 1,8 i 2,6 milijardi dolara navodno nalazilo u deviznom fondu Dojče banke u Nemačkoj.
Crvenoarmijska služba njegovog oca tada je neupitno korišćena za oblikovanje načina na koji zemlja slavi Dan pobede, 9. maja, koji je u Turkmenistanu bio naglašen, za razliku od drugih azijskih država. Nijazov je 2005. doleteo u Moskvu kako bi proslavio dijamantski jubilej završetka rata, a samo nekoliko dana pre toga je čestitao turkmenistanskim veteranima rata, kao i ruskim veteranima u ime Vladimira Putina i ukrajinskim veteranima u ime Viktora Juščenka.

Kraj
Na sve navedeno nema je ostala i Evropska komisija, koja je kao i druge sile, svoj interes videla u zemlji bogatoj prirodnim gasom, pa su 2006. godine komisija i Komitet za međunarodnu trgovinu Evropskog parlamenta izglasali Turkmenistanu status povlašćene nacije u trgovini sa EU, nakon što je Nijazov najavio da će ući u dijalog o ljudskim pravima.
Turkmeni nisu imali snage da mu se odupru, neko će reći da su ga možda i želeli, pitanje je više za psihologe. Da li ima ljubavi kada je strah iza ugla? Decembra 2006. godine državna televizija objavila je da je predsednik umro od srčanog udara. Nakon peripetija oko naslednika, predsednik je februara 2007. postao Gurbanguli Berdmuhamedov, i to sa 89% podrške.
Nakon smrti, njegov naslednik na mestu predsednika, počeo je da uklanja neke ekscentrične karakteristike Nijazovljevog kulta ličnosti. Manje od dve godine nakon Nijazovljeve smrti, vraćena su imena meseci i dana u nedelji, dok je spominjanje Nijazova u državnoj himni Turkmenistana zamenjeno sa narodom. Promenjen je ustav, i nikle su neke sitne naznake demokratizacije.

Saparmurat Nijazov ostao je slavna ličnost u Turkmenistanu. Njegov rođendan je određen kao nacionalni dan (nije zvanični praznik), nazvan „Dan sećanja na Turkmenbaši“, a nastavljeno je i slavljenje „Dana dinje“.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare