Mlađim generacijama često se zameralo mnogo toga, posebno to što su stalno pred ekranima telefona, da se na taj način otuđuju i udaljavaju jedni od drugih. Međutim, aktuelni studentski protesti pokazali su nam upravo suprotno. Stvarajući virtuelne kontakte, mladi su, na sebi svojstven način, uspeli da razviju one najvažnije socijalne veštine, poput empatije i solidarnosti, često koristeći različite digitalne platforme. Među njima - i aplikacije za upoznavanje. Najnovija je Viber dejting. I počela je sa radom na Dan zaljubljenih. Kako radi ona i njoj slične, a šta, zapravo, sve mogu da urade mladima.
Aplikacija će korisnicima širom sveta omogućiti da upoznaju ljude i ostvaruju nove veze, i to prema ličnim preferencijama, interesovanjima i kriterijumima. Bilo da su u pitanju romantični ili prijateljski odnosi. Ona predstavlja prvi ovakav poduhvat među aplikacijama za razmenu poruka, a kako je saopšteno iz kompanije, korisnici u Srbiji i BiH među prvima su u svetu koji su dobili pristup ovoj usluzi tokom početne faze aktivacije. Kako su, još tokom njenog najavljivanja, mogli da se prijave na listu čekanja.
Novi Viber sistem ima istu funkciju kao drugi brojni, danas sve popularniji, sajtovi za upoznavanje potencijalnih emotivnih partnera. Međutim, ovakva vrsta onlajn povezivanja ima veliki uticaj na živu interakciju među ljudima, ali i na način kako se danas razvijaju veze, započete virtuelnim upoznavanjem.
„Sve važne životne aktivnosti se dešavaju u tom digitalnom svetu i neretko zapravo i veze i počinju i traju i završavaju se u tom digitalnom svetu i one imaju određene specifičnosti. Ono što je jako važno je da kažem da kod tih onlajn veza postoji ogroman prostor za maštanje o drugoj osobi, za idealizovanje te druge osobe. Kada se takve osobe sretnu u realnom svetu, onda može da dođe do velike količine razočarenja, može da se javi velika diskrepanca između naših očekivanja i onoga što dobijemo zapravo kao realnost, kao udar realnosti“, objašnjava za N1 psihološkinja Ana Mirković.
Iako kompanija Viber tvrdi da će korisnicima biti omogućeno bezbedno okruženje, stručnjaci za bezbednost na internetu ipak kažu – treba biti oprezan. Neke od potencijalnih pretnji proizilaze iz zloupotrebe veštačke inteligencije, stvaranja lažnih profila i krađe tuđeg identiteta. Ovi rizici nisu jedini. Istraživanja pokazuju da ovakve aplikacije mogu ugroziti i mentalno zdravlje – stvaranjem zavisnosti, preopterećujući korisnike naizgled beskonačnom ponudom profila, tako utičući na njihovu koncentraciju i pažnju. U nekim slučajevima mogu izazvati depresiju i anksioznost, umanjujući osećaj samopouzdanja zbog upoređivanja sa drugima. A kultura brzog odbijanja, gde se ljudi procenjuju na osnovu kratkih opisa i slika, može doprineti površnom pristupu interakcijama. Psiholozi ipak ističu, da uz pravilnu i umerenu upotrebu ovih aplikacija, one mogu imati i pozitivan uticaj – na razvijanje socijalnih veština i emocionalne inteligencije.
„Mi moramo da nađemo dobar balans i ono što ja sada odgovorno tvrdim to je da digitalne tehnologije ne mogu da pokvare ljude sve dok postoji dobar balans. Kada pričamo zapravo, naravno, o toj emocionalnoj inteligenciji i o empatiji, mi 15 godina unazad pričamo da imamo jednu generaciju koja će biti baš u problemu sa empatijom zato što je fokusirana na ekran, imaće veliki problem sa solidarnošću i socijalnim interakcijama zato što se druži dominantno preko društvenih mreža. Pričamo o tome da nećemo znati da razumemo tuđe emocije, a zapravo, evo, ovaj trenutak u kojem živimo nam pokazuje da su vežbajući na društvenim mrežama, igrajući igrice i kroz WhatsApp i Viber, odrasli neki ljudi koji imaju sve ove veštine modernog doba i imaju ih na taj način da mogu da drže lekcije celom svetu“, navodi Mirković.
Aplikacije za upoznavanje, koje trenutno koristi više od 350 miliona ljudi širom sveta, postale su deo naše svakodnevice. Ali decenijama pre Tinder-a i Viber Dating-a, postojala je “Operacija Match”. To je bio prvi računarski servis za upoznavanje u Americi, lansiran 1965. godine. Studenti sa Harvarda tada su došli na ideju da pripadnice lepšeg pola pronađu – preko računara.
U srcu projekta bio je upitnik sa 75 pitanja, koja su obuhvatala hobije, verska uverenja, obrazovanje, fizički izgled, rasu i seksualno opredeljenje. Učesnici su morali da odgovore dva puta – jednom opisujući sebe, a drugi put opisujući svoj idealni par. Upitnik je bio namenjen mladim studentima koji traže druženje i sastanke, a ne bračne partnere. U roku od šest meseci, popunjeno je oko 90.000 upitnika. A zauzvrat, učesnicima su poslata imena i brojevi telefona pet potencijalnih partnera s kojima je došlo do “podudaranja”.
I tada je, tokom Operacije Match, bila prisutna dilema: da li računar zaista može da predvidi kompatibilnost između dvoje ljudi – odnosno, može li predvideti tu „iskru“? Isto pitanje, međutim, stoji i danas, kada su računare zamenili pametni telefoni ali je želja za stvarnom povezanošću ostala.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare