Evo zašto je film „Sve u isto vreme“ zaslužio sve te silne Oskare

Showbiz 10. apr 202321:44 47 komentara
Tanjug/Allyson Riggs/A24 Films via AP

Za razliku od prošlogodišnje dodele Oskara, koju pamtimo po nagradama za najgluplju foru (Kris Rok) i najgluplju reakciju na najgluplju foru (Vil Smit), u odjecima ovogodišnje ceremonije najžustrija rasprava se vodi o jednom filmu. I to jednom sasvim uvrnutom, šašavom, neobičnom filmu - "Sve u isto vreme" (Everything Everywhere All at Once), dva Danijela - Danijela Šajnerta i Danijela Kvana.

Nepunih mesec dana od Oskara, stanje na frontu je sledeće: s jedne strane položaj drže oni koji tvrde da je te noći trijumfovalo savremeno remek-delo, s druge strane stiže žestoka paljba onih koji su na stanovišt da je nagrađena potpuna papazjanija. E pa, pravda za papazjaniju!

„Sve u isto vreme“ je 13. marta u poptunosti opravdao ulogu favorita i „pokupio“ čak sedam Oskara: za najbolji film, najbolju režiju, najbolji originalni scenario, najbolju glavnu žensku ulogu, najbolju sporednu žensku ulogu, najbolju sporednu muška ulogu i najbolju montažu. Čak i oni kojima je ova multižanrovska avantura o multiverzumu prošla ispod radara, imalu su priliku da je nedavno pogledaju u kratkom, Oskarom podstaknutom, bioskopskom vaskrsnuću, odnosno iznenadnoj TV premijeri na nacionalnoj frekvenciji.

Ipak, na društvenim mrežama, za zadimljenim kafanskim stolovima, za porodičnim trpezama… odluka Američke filmske akademije se već nedeljama uveliko preisputuje – zašto je, zaboga, „ovo“ zaslužilo ne jedan, već sedam Oskara!?

Krenimo redom.

Došlo je vreme da se bumeri i zumeri dobro pošibaju!

Evelin Vong (Mišel Jeo) je sredovečna imigrantkinja iz Kine čiji američki san sve više liči na noćnu moru. Preka poreska inspektorka Diedre (Džejmi Li Kertis) joj diše za vrat, suprug Vejmond (Ke Haj Kvan) želi razvod, a sa ćerkom Džoj (Stefani Hsu) nikako ne uspeva da nađe zajednički jezik.

PROČITAJTE JOŠ:

I kao da joj život već nije dovoljno komplikovan, Evelin saznaje da je ona samo jedna od bezbroj Evelin iz bezbroj različitih univerzuma, i da je sudbina svih tih univerzuma, odnosno celog multiverzuma, upravo u njenim rukama.

Ali kao što za Kopolinog „Kuma“ kažu da nije film o mafiji, nego film o porodici, tako ni „Sve u isto vreme“ nije film o borbi za opstanak multiverzuma, već film o (generacijskom) sukobu majke „bumerke“ i ćerke „zumerke“.

Naime, antagonista filma je zloglasna i moćna Džobu Tupaki, alter-ego Evelinine ćerke Džoj iz tzv. Alfa-univerzuma, odakle je cela zavrzlama i počela. A, Džobu Tupaki je dizajnirana kao najgora noćna mora svake majke – vulgarna nihilistkinja van kontrole, koja se grozno oblači i još gore šminka.

Iako je Evelin heroina filma, multiverzum je zapravo skrojen prema Džoj, i nije slučajno izabran za poprište njihove borbe. Zar sam naslov filma (Everything Everywhere All At Once) zapravo ne opisuje način života postmilenijalaca, onako kako ga vide starije generacije? Zar njihova rasplinuta pažnja, gde su u stanju da se istovremeno dopisuju sa drugarima, gledaju poslednju epizodu omiljene serije, igraju video igru, kupuju nove patike, i sve to dok sede za stolom i večeraju, nije ono što iritira njihove roditelje?

Zar nihilizam Džobu Tupaki ne opisuje lutanje mladih u post-ideološkom svetu, lišenom velikih ideja, u kom „bumerske“ krilatice poput „dajte šansu miru“ i „sve što vam treba je ljubav“ zvuče jeftino, izlizano i infalntilno, ili što bi oni sami rekli, „krindži“?

„Sve u isto vreme“ je na neki način megafon generacije kojoj se pop-kultura obraća, ali je ne sluša. Stoga je i poslednja trećina filma, gde se posle žestoke makljaže, otvara prostor za pomirenje i međusobno razumevanje, emotivni krešendo i efektni trijumf autorskog dvojca Šajnert/Kvan.

Ili što bi sama Džobu Tupaki rekla Evelin: „Nisam te tražila da bih te ubila. Samo sam tražila nekoga ko bi mogao da vidi ono što ja vidim, da oseti ono što ja osećam.“

Upravo taj generacijski momenat su u pohvalama na račun filma Šajnerta i Kvana, podvukla „tri kabaljerosa“ – Giljermo del Toro, Alfonso Kuaron i Alehandro Gonzales Injaritu, Oskarima nagrađani reditelji meksičkog porekla – koji su ocenili da „Sve u isto vreme“ za mlade danas ima isti značaj koji su za njihovu generaciju imali „Trejnspoting“ Denija Bojla i „Petparačke priče“ Kventina Tarantina.

Ali taj generacijski krik nije kidanje veza sa svim onim što mu je prethodilo. Naprotiv, vodeće uloge u filmu imaju glumci koji su heroji mladosti nekih starijih generacija – od Mišel Jeo koja je prašila zadnjice lošim momcima još u hongkongškim akcionim filmovima sa Džekijem Čenom, preko „kraljice vriska“ i junakinje kultnog slešera „Petak trinaesti“ Džejmi Li Kertis, do beskrajno šarmantnog Ke Haj Kvana koji nas je kao klinac osvojio ulogama u „Indijana Džonsu i ukletom hramu“ i „Gunisima“.

I baš kada je Harison Ford otvorio poslednju kovertu na sceni Dolbi teatra i urbi et orbi obznanio da je najbolji film godine, po izboru članova Akademije, „Sve u isto vreme“, prva osoba koja mu je dotrčala u zagrljaj bio je Ke Haj Kvan – čime su rekreirali scenu iz finala drugog dela „Indijana Džonsa“ i naterali čak i najciničnije drtine da zagrizu donju usnu.

„Svako odbijanje, svako razočaranje dovelo te je do ovog trenutka. Ne dozvoli da te bilo šta odvrati od toga.“

Sve (ni)je vodilo ka ovome

danijel šajnert danijel kvan oskar
Tanjug/Jordan Strauss/Invision/AP

U postoskarovskim reakcijama često se trijumf filma „Sve u isto vreme“ opisuje jednim od njegovih reklamnih slogana „Sve je vodilo ka ovome“ (Everything Has Lead To This). Tog 13. marta, film dvojice Danijela zaista jeste bio favorit, ali je u tu pozociju došao munjevitim sprintom u samom finišu trke.

„Sve u isto vreme“ prošlog proleća jeste bio iznenadni filmski hit, zaradivši čak 77 miliona dolara na bioskopskim blagajnama u SAD, i to na više nego skromni budžet za holivudske uslove,  od tek 14 miliona dolara. Ni kritičari nisu bili škrti u svojim ocenama, što pokazuje i skor od 94% na sajtu Rotten Tomatoes.

PROČITAJTE JOŠ:

Ali kako se bližila „sezona nagrada“, pažnju medija su sve više privlačili naslovi poput „Fabelmanovih“ Stivena Spilberga, „Duhova ostrva“ Martina Mekdone, ili „Tar“ Toda Filda. „Sve u isto vreme“ se tek ponegde stidljivo pominjao kao potencijalno iznenađenje.

Kako je došlo do preokreta? Čini se da je „Sve u isto vreme“ na površinu izbacila oluja koja se trenutno dešava u filmskoj industriji.

Američki bioskopi su protekle godine prometovali nešto više od sedam milijardi dolara, što jeste najbolji godišnji finansijski rezultat od početka pandemije, ali i dalje znatno ispod 11 milijardi dolara, koliki je bio prosečni godišnji priliv u godinama pre korone.

Bioskopskim repertoarom pritom dominiraju akcioni blokbasteri, najčešće adaptacije popilarnih stripova, ali i razni rimejkovi, ributovi, beskrajni nastavci i slične reciklaže.

Striming servisi, s druge strane, uzimaju sve veći deo kolača, a njihovi filmovi se ravnopravno nadmeću za najprestižnije filmske nagrade, pa tako i Oskara, koji je prošle godine otišao u ruke autora drame „Koda“, striming servisa Epl TV Plus.

U takvim uslovima je „Sve u isto vreme“ – originalna, indi, naučnofantastična avantura, koja nije ni rimejk, ni ribut, ni adaptacija popularnog stripa, knjige ili video-igre, uspela da privuče publiku u bioskope i bude najgledaniji dobitnik Oskara za najbolji film još od „Zelene knjige“ koja je 2018. inkasirala 85 miliona dolara.

Rezultat je još impresivniji kada se pogledaju svi laurelati od 2010. do danas, gde su od filma „Sve u isto vreme“, u bioskopima bili gledaniji još samo „Kraljev govor“ (138 miliona) i „Argo“ (136 miliona).

Odluka da se po prvi put Oskarom za najbolji film nagradi jedno popularno naučnofantastično ostvarenje stoga ne deluje samo kao pravovremena, već možda i zakasnela. Ne moramo ići toliko daleko u prošlost i 1969. godinu, kada je Kjubrikova „Odiseja u svemiru“ osvojila tek jednog Oskara, i to za vizuelne efekte, dovoljno je pogledati 2000, kada slojeviti, inovativni i revolucionarni „Matriks“ jeste osvojio četiri Oskara, ali sva četiri u tzv. „tehničkim kategorijama“ (montaža, zvuk, montaža zvuka i vizuelni efekti).

Ove godine Akademija je pokazala izvesnu smelost da izađe van svoje zone komfora. Debata o tome da li je ta odluka istorijska ii potpuni promašaj zapravo možda uopšte ni nema smisla, važan je trenutak, ili što bi Evelin i Džoj mudro zaključile:

„Svako novo otkriće samo je podestnik da smo svi mali i glupi.“

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare