Ukoliko sumnjamo da član porodice, prijatelj ili partner razmišlja o samoubistvu, treba da ga pitamo o tome, preporučuju Tatjana Bokun iz Centra za prevenciju suicida ''Srce'' i psihološkinja Biljana Kordić.
“Mislim da je naše oklevanje da postavimo pitanje iz straha – šta ako kažu da? Niko ne treba da preuzme odgovornost za nečiji život, ali se očekuje od nas da pokažemo da nam je stalo do te osobe, da smo zainteresovani i želimo da pomognemo”, rekla je Bokun u Novom danu na N1.
Ona ističe da informacije o suicidu koje se plasiraju u medijima treba da imaju najmanje tri funkcije – informativnu, edukativnu i preventivnu.
“Znam da je često u fokusu i interesu medija nešto sasvim drugo i bojim se da u takvim slučajevima jedino nekakve represivne mere mogu dati rezultate”, kazala je.
Psihološkinja Biljana Kordić kaže da je šteta od senzacionalističkog izveštavanja o suicidu “praktično nemerljiva”.
Ukazuje da takvo izveštavanje veoma mnogo utiče na razmišljanje o samoubistvu i na izbor metoda.
“Tri godine su se u bečkoj podzemnoj železnici događala samoubistva, to je bila skoro svakodnevna pojava i objavljivano je kao najveća senzacija. Treće godine se smanjilo za 75 odsto u jednom mesecu, zato što je udruženje profesionalaca koji se bave prevencijom samoubistva napravilo predlog uputstava, pozvali su novinare i urednike, to se ispoliralo i onda se primenilo”, rekla je Kordić.
Oponašanje samoubistva u lokalnoj zajednici ili slučaja samoubistva o kojem izveštavaju mediji – takozvani Verterov efekat, kojem su posebno skloni adolescenti – identifikovan je još 1974. godine.
Istraživanje objavljeno 2019. godine pokazalo je da vesti o suicidu poznate ličnosti za 13 odsto povećavaju rizik od suicida kod onih koji za to imaju predispoziciju i taj efekat traje i do 60 dana od trenutka objavljivanja. Ako je u medijskim sadržajima opisan i metod, rizik raste na 30 odsto.
Na pitanje šta mediji ne bi trebalo da rade kad izveštavaju o samoubistvu, Bokun kaže da mediji u Srbiji rade suprotno od onoga što bi trebalo.
“Objavljvanje oproštajnih pisama je apslutno nedopustivo. Objavljivanje detalja o samom samoubistvu, fotografije mesta gde se to desilo, ponekad i slike preminule osobe, intervjui sa članovima porodice i prijateljima odmah nakon čina, ili informacije da se čin dogodio”. To nanosi štetu porodici, narušava dignitet preminule osobe i potencijalno dovodi do Verterovog efekta”, rekla je ona.
Dodaje da kod većine izveštača ne vidite informaciju o tome ko i kako može pomoći, koje su rizične grupe i znaci upozorenja, protokoli koje treba slediti i kako se ponašati.
Upitana kako se u zdravstvenom sistemu sanira ovaj problem, ukoliko se detektuje uspešno, Kordić kaže da lekar opšte prakse treba da uputi na psihijatra ako čovek na bilo koji način verbalizuje stanje bespomoćnosti.
“Red čekanja je nekoliko meseci, a samoubistvo je hitna stvar. Pri čemu psihijatar u domu zdravlja uopšte ne mora biti ekspert za pitanje samoubistva, to je specijalnost za sebe”, kaže ona.
Dodaje i da se često dešava da osoba koja je suicidalna to ne iznese brzo, zato što ju je sramota.
“Ja propagiram da se naprave centri gde će čovek moći da ušeta bez ličnih karti, legitimacije, bilo čega, da bude primljen u najskorije vreme i ima prvi razgovor i nadu da će mu se pomoći”, kazala je Kordić.
Bokun preporučuje da ljudi koji se osećaju loše – čak i ako nemaju ideje o samoubistvu – potraže pomoć.
“Obratite se bilo kojoj organizaciji koja se bavi ovakvom problematikom, uvek je bolje nego ne obratiti se nikom. Ako imate sa nekim da razgovarate u svojoj oklini – divno. Ako nemate, organizacija Srce radi svakim danom od 14 do 23 i ljudi nas mogu kontaktirati telefonom, četom ili mejlom, a pored Srca postoje i druge organizacije koje se bave mentalnim zdravljem”, rekla je ona i dodala da su sve linije anonimne.
Ako vam je potrebna pomoć:
Nacionalna SOS linija za prevenciju samoubistva – 011/7777-000 (24 sata)
Nesalomivi – 0800 001 002 (24 sata)
Centar Srce – 0800 300 303 (od 14 do 23 sata)





Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare