"Zašto smo voleli SFRJ": Iz Zagore i Drniša…

Region 25. jan 201913:44 > 13:48
Shutterstock

Da li još neko zna šta je "visoki karo"? Da li se seća dvostrukih listova papira išpartanih finim bledoplavim linijama na izdužene pravougaonike, koji su se kupovali u knjižari na komad da se na njima pišu zvanične molbe i duga ljubavna pisma? I pisma iz vojske.

A kad se potroše, napiše se pismo na listovima istrgnutim iz sredine sveske na kocke što stoji kod desetara, presavije i ugura u koverat (beli je bio elegantniji, ali skuplji, plavi se mogao naći u četnoj kancelariji za džabe), lizne se i zalepi, ispiše adresa: na poleđini ime i prezime pošiljaoca, i vojna pošta, a na licu podaci o primaocu (nekad i Z.P. odnosno „Zadnja pošta“ ta-i-ta, za udaljena sela: dotle država garantuje isporuku, a odatle… kad neko sa brda siđe da kupi zejtin za slavu, ili ga snesu do lekara)… dakle, na licu podaci o primaocu i na mestu poštanske marke (svaki je dinar veliki k’o kuća) štampanim slovima: „od vojnika kući“ ili „od vojnika vojniku“.

Računalo se na dobro srce poštara i široko rasprostranjenu spremnost da se vojniku pomogne… S razlogom, jer takve su pošiljke stizale tamo gde su bila upućene. Istina, znam i kad se posle sedam dana jedno takvo pismo vratilo, s primedbom preko celog koverta: „Vojniče moraš da nalepiš markata na pismoto“.

Šta smo pisali? Šta nismo!

Odnosno, zna se šta nismo: koliko nas ima u četi, kojom vrstom naoružanja raspolažemo, kako nam se zovu starešine… To su nam utuvljivali u glavu odmah po dolasku: šta je vojna tajna, šta se ni kući ne piše, jer neprijatelj nikad ne spava. Zanimljivo, nikad se nismo pitali da li neko, pre nego što stignu na krajnje odredište, otvara naša pisma… ali bilo ih je koji su, po zatvaranju koverta, preko zalepljenih ivica povlačili crtice – verovalo se da je tako nemoguće neprimetno opet zatvoriti odlepljen koverat.

Odakle smo pisali? Geografija SFRJ učila se u školi “akademski”, prva istinska znanja o većim i manjim naseljenim mestima naše zemlje sticali smo na regrutaciji: Pivka, Čapljina, Cerklje, Kumbor, Strumica, Bileća.

Zašto smo pisali pisma? Pa da bismo dobili odgovore!

POVEZANE VESTI

U sivomaslinastoj svakodnevici samo je nekoliko događaja donosilo radost: skraćenje roka, odsustvo, primljeni novac, pismo, omiljena hrana… tim redom. Ali sve je osim pisama (i novca) i hrane moglo da se dogodi jednom ili nijednom. Jedino smo pismima, teorijski, mogli da se nadamo svaki dan.

Zavisno od vrste jedinice, i načina na koji je život bio uređen u njoj, pisma su deljena u stroju, ili ih je donosio i uručivao dežurni. Novopečeni vojnik, “gušter”, pisma je dobijao svakodnevno, a vremenom su se proređivala. Drugovi koji su ostali u rodnom mestu više nisu imali šta da mu kažu, rodbina ga je zaboravljala, jedino su mu verni ostajali roditelji i “klasići”, drugovi po uniformi i zloj sudbini koje je razdvojilo naređenje o prekomandi. I naravno, ako je imao sreće, i devojka.

Devojačka pisma prepoznavala su se po pastelnoj boji koverta, a pošta je redovno uručivala i one napravljene od naslovnoh strana ilustrovanih magazina. Narandžasti zalasci sunca i siluete palmi habali su se mesecima u unutrašnjim džepovima vojničkhih bluza… Čitana su u osami, iza zelenog kamiona, u senci magacina što miriše na tovotnu mast, i u kancelariji starešine, noću, za vreme dežurstva.

Samo je vojnik, i samo tada , pod svetlošću gole sijalice, nepogrešivo mogao da oseti na osnovu dužine pisma, broja podvučenih reči i reči ispisanim drugom bojom, crteža i šarenila kolaža (svega je toga bilo u vojničkom pismu!)… da registruje da li se devojka hladi prema njemu. I koliko će mu brzo stići pismo sa izrazima uverenja da je tako bolje za oboje… ili uopšte neće stići, dok mu najzad neka dobra duša iz rodng mesta ne napiše da mu se devojka viđa sa drugim.

Ako ima sreće, dok spaljulje njena pisma i slike neće zapaliti ništa drugo, i sve se završava samo teškim mamurlukom sutradan, a u goroj varijanti ispiranjem stomaka u ambulanti. Ako je baksuz, vojna policija skinuće ga sa voza negde na putu ka kući, uverenog da će sve promeniti samo ako im se opet pogledi sretnu…

A na kraju roka, od svih pisama koja je tako ljubomorno čuvao, već bivši vojnik, u novom civilnom odelu, pravio je konfete i ostavljao ih za sobom dok je kretao, poslednji put, ka kapiji.

Vojnička pisma su vojnička pisma, i nikakvog smisla izvan kasarne nisu imala niti mogla da imaju.