Potresan tekst Borisa Dežulovića koji je inspirisao film nagrađen Zlatnom palmom u Kanu

Region 28. maj 202415:29 85 komentara
the man who could not remain silent
Antitalent Produkcija / Contrast / Christophel Collection / Profimedia

Zlatna palma za najbolji kratki igrani film u Kanu pripala je ove godine hrvatskom reditelju Nebojši Slijepčeviću za film "Čovek koji nije mogao da ćuti". Inspiracija za nagrađeni film je, prema rečima autora, bio tekst Borisa Dežulovića o Tomislavu Buzovu, penzionisanom oficiru JNA koji je svoju ljudskost platio životom.

Film je baziran na istinitom događaju koji se dogodio 27. februara 1993. na železničkoj stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini.

Paravojna formacija „Osvetnici“ Milana Lukića zaustavila je voz na liniji Beograd – Bar i i izvela putnike koji su imali muslimanska imena. Jedini od nekoliko stotina putnika koji im se suprostavio bio je Tomo Buzov.

Zbog tog humanog čina Buzov je odveden i streljan zajedno sa još 18 civila čiji je jedini greh bilo „pogrešno“ ime i prezime.

Buzov je poreklom bio Kaštelanin, a za njegov herojski gest i tragičnu sudbinu Slijepčević je saznao iz teksta „Priča o Tomislavu Buzovu“ Borisa Dežulovića.

„Pet je godina prošlo otkako mi je Danijel Pek poslao Dežulovićev tekst kao okidač za razmišljanje o eventualnom filmu“, izjavio je Slijepčević za portal Novosti.

Producent Danijel Pek potvrdio je za „Jutarnji list“ da je na ideju za film „Čovek koji nije mogao da ćuti“ došao nakon što je pročitao novinski članak Borisa Dežulovića „18 ruža za 19 žrtava“.

„Taj tekst bio je jedan od najpotresnijih koje sam ikada u životu pročitao. I dugo vremena ostao mi je u podsvesti, razmišljao sam o njemu, ali nije mi odmah bilo jasno šta napraviti s njim. No bilo mi je sasvim jasno da se ta priča mora ispričati. U jednom trenutku iskristaliziralo se da je to dobra ideja za kratki film. Zbog projekata koje je do tada radio, poput ‘Srbenke‘ koja je izuzetno snažan film, nazvao sam Nebojšu, to mu ispričao, poslao tekst i on je jednako brzo shvatio koliko je silno važna ta priča o Tomi Buzovu“, otkriva Pek.

N1

Tekst Borisa Dežulovića koji je 2014. godine objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, a inspirisao je film nagrađen Zlatnom palmom u Kanu, prenosimo u celosti:

Prije tri dana, u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidjeli smo krajičkom oka u novinama kratku vijest – uhapšeno je petnaest ljudi odgovornih za ratni zločin u istočnoj BiH prije gotovo dvadeset dvije godine, kad su na jednoj maloj željezničkoj stanici u jugoistočnom korneru Bosne pripadnici srpske paravojske zaustavili vlak iz Beograda, izveli iz njega sve muslimane, pa ih nakon okrutnog mučenja hladnokrvno likvidirali i bacili u Drinu.

Bila je to, naime, posve interna stvar između Srba i Bošnjaka, kao što je njihova i danas, kad tužiteljstva Srbije i BiH novinarima daju izjave o spektakularnoj zajedničkoj akciji, sugrađani i obitelji zločinaca u Republici Srpskoj protestiraju zbog hapšenja, a obitelji davnih bošnjačkih žrtava pristižu na tužan doček pravde. Kao što su se na uzaludnim dočecima okupljali svih ovih godina, u malom gradu Prijepolju na jugu Srbije, dokle devetnaest ubijenih nikad nije stiglo. I posljednje veljače, na godišnjicu otmice, okupili su se tamo uglednici bošnjačkih udruga i članovi obitelji, izmolili fatihu za svoje očeve, braću i sinove, i – kao svake godine – bacili u Drinu osamnaest ruža.

Strah na stanici

Da, bilo je osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve.

Tomo Buzov bio je, naime, statistički Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom, od velikog i poznatog roda Buzovih. Tamo ga, međutim, slabo pamte: kao kapetan prve klase u onoj vojsci, u Novom Beogradu je dočekao i penziju i rat. Imao je pedeset tri godine i sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori, u Podgorici. Tamo se i bio uputio, da posjeti sina, kad je u subotu 27. veljače 1993. u deset ujutro sjeo u vlak 671, popularni Lovćen na liniji Beograd-Bar.

Već na polasku vlak je kasnio sat vremena, jer su se stanicom i vagonima muvali policajci i naoružani neki muškarci u maskirnim uniformama. Sljedećih nekoliko sati policajci su obilazili su kupee zajedno s kondukterom, koji je od svakog od tisuću putnika, koliko ih je bilo u vlaku, tražio putnu kartu i osobnu iskaznicu. Nikad to nije bilo, da se uz putnu kartu traži i legitimacija – šaptom su se čudili putnici, a policija ih je smirivala objašnjenjem kako se „pojavio neki šverc“.

Koju minutu prije četiri poslijepodne vlak se uz škripu zaustavio u Štrpcima, jedinoj stanici na svih četiri stotine sedamdeset šest kilometara slavne srpsko-crnogorske pruge koja se nalazi u Bosni i Hercegovini. Mala je to stanica, nikad se tu Lovćen zaustavio nije, pa su nelagoda i strah brzo ispunili zagušljive, zatvorene kupee. Onda su se iz daljih vagona začuli žamor i glasna zapomaganja, odrješiti muški glas izvikivao je bošnjačka prezimena, i nije prošlo dugo prije nego su putnici u vlaku shvatili što se događa.

Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli „Vodite ih, strijeljajte ih!“.

Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina – trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zaleđenog stakla na prozoru kupea. Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“

Nebojša Slijepčević sa Zlatnom palmom u Kanu
Nebojša Slijepčević sa Zlatnom palmom u Kanu (REUTERS/Clodagh Kilcoyne)

Bila je to – i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega.

Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka, koje su pripadnici paravojne grupe Osvetnici iz Višegrada odveli u selo Prelovo kraj Višegrada. U gimnastičkoj dvorani osnovne škole okrutno je mučen i premlaćen, prije nego što je i na njega došao red da uđe u jednu garažu, gdje je čekao vođa Osvetnika Milan Lukić.

Bez molitve i ruže

Supruga Koviljka i sin Darko nikad nisu pokopali Tomu. Od devetnaest žrtava otmice u Štrpcima, identificirane su i sahranjene samo tri, pronađene kasnije u jezeru Perućac.

Sve ostale, međutim, u komemoracijama u Prijepolju imaju svoju množinu, kao što svoju množinu na demonstracijama u Višegradu imaju i ubojice, i kao što je svoju množinu u vlaku 671 imalo tisuću putnika zagledanih u vlastite blatnjave cipele.

Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički Hrvat. Iako je bio statistički Hrvat, Kaštelanin, ne pamte ga ni Hrvatska ni Kaštel Novi: što se njih tiče, bio je izdajnik.

Pamti ga, eto, samo poneki od tisuću suputnika iz vlaka 671 na liniji Beograd-Bar, svjedoka koji su se na sudu sjetili čovjeka što nije mogao šutjeti. A nema statistički tijesnije manjine, nema veće jednine i strašnije samoće od one u kojoj se ne može šutjeti. Malo je takvih, statistički je jedan na hiljadu. Poput zaboravljenog Kaštelanina Tome Buzova, čovjeka koji nije mogao šutjeti.

Jednog od hiljadu.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare