Junaci serije Soprano (10): Dejvid Čejs

Showbiz 27. sep 202120:33 > 20. okt 2021 21:56 4 komentara
Getty via AFP, Bryan Bedder

Feljton o junacima serije "Sopranos" završavamo pričom o tvorcu serije, nepokolebljivom, lucidnom, i enigmatičnom Dejvidu Čejsu.

U svim dosadašnjim tekstovima, osim „Džejms Gandolfini“, makar u nekom pasusu provejava još jedno ime i prezime – Dejvid Čejs. Ne slučajno. Tvorac ove serije, vizionar, genijalac, čovek koji nije želeo da pravi kompromis ni sa gigantom poput HBO-a. To je dokaz koliko u životu, da biste uspeli morate da budete hrabri i beskompromisni, ili što reče Kanje Vest „nekada morate da budete glasni da bi vas drugi čuli“. Glasni, ako ne i revolucionarni.

Italo-američka radnička klasa Njujorka i Džerzija. Ljuti, nezadovoljni, podcenjeni. Njujorčanin Čejs, tačnije DeČezare (rođen u Maunt Vernonu) odrastao u Kliftonu i Severnom Koldvelu, želeo je „samo“ da stvori šou koji bi i sam gledao, koji bi poštovali njegovi prijatelji. Serijal kakav nije viđen na televiziji do tada. Spora radnja, akcenat na jeziku kojim glumci komuniciraju, uverljivost dijaloga, komedija, drama.

Getty via AFP, Paul Hawthorne

Ne bi bilo Sopranosa da nije bilo filma Goodfellas Martina Skorsezea. Dejvid Čejs

Ideja da bude pisac scenarija bila je potpuno van radara. Filmska mašinerija većinu kreativaca u filmskoj industriji u startu obeshrabri. Najveći broj pilot epizoda nikada ne doživi svetla produkacije, a i ukoliko se to desi, većina materijala kasnije ne bude otkupljena. Ideja da ćete biti „on air“, je nešto o čemu je smešno i razmišljati.

Beskompromisnost

U to vreme nijedna serija nije bila hit na kablovskoj, a jedina koja delom to jeste bile, je serija Oz, u kojoj je glumila Idi Falko (Karmela Soprano).

Dejvid je želeo da pobegne od sistema velikih mreža, koje vam na kraju, direktno ili suptilno, oduzmu baš sve one segmente koji su vam u stvaranju bili najdraži. To su te kutije u koje nadređeni žele vaspitno da vas smeste, ne želeći da vas podrže, da rizikuju. Neznanje, strah, uskogrudost.

Na televiziji mu se tada ništa nije dopadalo, sve je bilo predvidljivo, uobičajeno. Čak i da je želeo inspiraciju za Sopranose, nije mogao da je pronađe kroz male ekrane. Oduvek se pitao zbog čega velike mreže ne odvoje recimo 5% budžeta za nešto što bi se zvalo „research and development“, projekte u koje niko ne veruje, i koji su većini čudni.

Upravo je jedan takav projekat on uspeo da promuva HBO (nakon što ga je odbio FOX), bez da je dao i deo svoje duše. Kakva je to pobeda bila! Od početka je imao autonomiju u HBO, jednom prilikom je samo bio incident kada je Toni izvršio svoje prvo ubistvo, u Mejnu, u epizodi College. Nastala je panika u produkciji, a Dejvid Čejs im je samo rekao da gledaju svoja posla.

Mislim, pričamo o Dejvidu Čejsu, čoveku bez čijeg odobrenja niko, ama baš niko nije mogao da dobije ulogu. A kada su postali planetarno uspešni, nema ko se za ulogu nije raspitivao. Jedan od najupornijih, sjajni Majkl Madsen, ulogu nije dobio zbog recidiva svog čikaškog akcenta. Nema kompromisa, sivog, sve je crno ili belo u njegovom svetu.

Kroz detalje je prikazivao likove i komunicirao sa publikom. A mnogi detalji nisu bili nimalo slučajni u priči čiji je glavni izvor mašta.

Njegov rođak Džo bio je u mafiji, više nije među živima. Odrastao je gledajući njegove Kadilake, a jednom prilikom su panduri došli u tri popodne po njega dok su mu se deca vraćala iz škole. Da, svi sada možemo da povučemo paralelu, kada Tonija hapse, a Medou ulazi sa prijateljima da proslavi maturu.

Ujak Tomi, brat od njegovog oca je takođe bio u mafiji, što je saznao godinama kasnije.

Satriales je prezime njegove rođake Tereze, dok su prezimena Bucco, Melfi (lik je baziran na terapautkinji Lorejn kod koje je išao, čiji muž je napisao Gun Crazy) takođe dolazila od njegovih porodičnih prijatelja. Čitava jedna epizoda, za koju ne znamo ni dan danas, koja tačno, posvećena je porodičnoj priči njegovih roditelja.

Scene u kojima Toni pije mleko, ćufte na stolu, sve su to sećanja iz njegovog detinjstva. Čejs je u detinjstvu imao napade panike i dijagnostifikovanu kliničku depresiju, samo još uvek ne znam da li je upravo on bio taj koji je kuburio sa varsity athlete sagom i premalim šakama.

Čejs je spojio familiju, ne glumačku ekipu. Obožavao je Korada Soprana, koji je bio njegov omiljeni lik. I sa svima je ima neku sponu, stvorenu pre ili kasnije. On i Majkl Imperioli rođeni su recimo u istoj bolnici Mount Vernon.

Zbog fascinacije Juniorom, ne čudi što mu je jedna, od dve omiljene scene, upravo ona sa Dominikom Kijanezeom, kada ga mikrofon udara pri izlasku iz sudnice, gde pada na stepenice.

Druga je ništa manje legendarna scena u kojoj Bobi Bakala pravi „simbiozu Nostradamusa i zvonara crkve Notr Dam“ za večerom sa Tonijem. Ali nemojte da vas to zavara, Čejs je pogledao samo tri epizode, a voleo je najviše one koje su se publici najmanje sviđale.

Bez romantizovanja

Mafiju nikada nije romantizovao. Uvek je suptilno ili brutalno direktno skretao pažnju da se radio o sociopatama, egoistima, nasilnicima. Kada je ubijena Trejsi ispred Bada Binga, Silvio dovikuje „Get a sheet, Chrissy. Cover that up.“Kaže to, ne ona. Nasilje je brutalno, ali su sitni detalji još jeziviji. Briljantno pisanje.

Kada Moltisanti izgovara „Dysentery in the ranks“, misleći na dissent, smislen je kroki neobrazovanosti kriminalaca. Scena u kojoj Patsi Parisi i Burt Džervasi pokušavaju da iznude novac od lanca brze hrane prosto je briljantna. Mnogim ljudima nedostaju stare prodavnice iz nostalgičnih razloga, možda jer su nekada bili vlasnici malih preduzeća. Ne, ovim momcima nedostaju jer ne mogu više da iznuđuju novac!

Nije imao svete krave, prikazao je svo licemerje i hipokriziju društva, i crkve. Nije slučajno u par navrata upravo ona bila jedina koja je uspela da izreketira reketaše.

Uostalom i sam kraj je takav. Tonijevo carstvo je desetkovano, zaista više nije bilo važno da li je preživeo onu večeru ili ne … završio je, sa ekipom u ruševinama, sa tužilaštvom nad glavom (sa Karlom kao svedokom). Bilo je gotovo. Nekadašnja vreva ispred mesare Satriales je nestala, odlazili su jedan po jedan, da bi na kraju ispred bili samo on, Poli, i mačka. Tuga i usamljenost. „You probably don’t even hear it when it happens right?

 

Gandolfini

Džimi je imao problem sa autoritetima, poput Čejsa. Ima Džimija u Dejvidu, i obrnuto, onoliko.

Prvi je pronašao mir tek kada se šou završio, i prošlo određeno vreme, a to Čejs nikada nije razumeo, jer zašto je onda uopšte birao glumu? A slava je tu neizbežna, nekim neodoljiva, nekima nesnošljiva.

Imperioli i Gandolfini su snimanja bili na nekom sličnom nivou popularnosti i prepoznatljivosti, ali su Sopranosi to podigli na visine, gde uopšte nije bilo oblaka. Nakon prve sezone Dejvid Čejs je dva meseca otišao u Francusku, ne očekujući nastavak snimanja. Niko živ ga nije prepoznao. Već tokom druge sezone, nisu mogli da izađu iz prikolice.

Getty via AFP, Ethan Miller

Na setu pred kraj pete sezone na snimanju su bili Čejs, Van Zant i Gandolfini, koji je bio potišten jer je preminuo njegov poznanik. Scenario je glasio: „Toni otvara vrata frižidera, zatvara ih i počinje da govori.“ I kamere su se okrenule, otvorio je vrata frižidera i zalupio ih je toliko da su se ona ponovo otvorila. Neprestano ih je lupao, ona su se otvarala, dok se nisu razvalila.

Stiven Van Zant je zbunjeno, sa prepoznatljivim isturenim usnama gledao frižider i pokušavao da shvati, prvo kao Silvio, da mu je Toni slomio vrata, a onda kao Stiv, glumac, kako da odradi scenu sa otvorenim vratima od frižidera, to prosto ne ide. Pokušavali su da vrata lepe trakama, i da ih sastave na različite načine. Epilog je na kraju ipak bio otkazaivanje seta.

Gandolfini je kroz zube izgovorio „Ova uloga…mesta na koja me vodi, stvari koje moram da uradim, tako je mračno“. Čejs ga je upitao „jesam li ti rekao da uništiš frižider, da li je negde u scenariju pisalo Toni uništava frižider? Ne“?

Još jedno sećanje ih je potpuno obuzelo i spojilo, moguće čak i na samom početku, tokom pilot epizode. Snimali su po nesnošljivoj vrućini i vlazi u Nju Džersiju. Džimi je sedeo na na aluminijumskoj stolici za plažu, sa podignutim pantalonama do kolena, u crnim čarapama i crnim cipelama, sa mokrom maramicom na glavi. Čejs ga je pogledao i rekao: „Pa, to zaista nije kul pogled.“

Dejvid je bio je ispunjen ljubavlju i znao je da je na pravom mestu, a nije imao prilike da vidi sličan prizor od vremena svog oca, dede, italijanskih ujaka – radnika, zidara na istom tom džerzijskom vrelom suncu. Gandolfinijev otac je radio sa betonom. Čejs nikada nije uspeo da odgonetne sponu Italijana sa cementom, ali je bio do srži ponosan na to nasleđe, kao i na odnos sa pokojnim velikanom. Jer mera odnos nije njegova savršenost, jer ona je uvek prividna i lažna, jer savršeno prosto ne postoji.

Teri Vinter

Bilo bi nepošteno prećutati da je u kreiranju ove monumentalne serije Čejs nije bio sam. On jeste napisao najviše epizoda (30), ali su mu svesrdno pomogli i Teri Vinter (25), Robin Grin (22), Adam Kulter (12).

Izdvojio bih Terija Vintera, koji je odrastao u Bruklinu, u radničkoj klasi, radio je u mesari „Meat Market Castellano & Sons“, mafijaša Pol Kastelana, i kao potrčko na kartaškim partijama pod okrljem Roj DiMea. Njegov kraj, i on kao svedok prvih obrisa osmoze kriminala.

Napušta delikatese da bi upisao NYU. Kako se na prestižni univerziter upisuje neko ko ga prethodnim učenjem ne zavređuje? Maštom. Bira srednjevekovnu religiju, a pošto to bukvalno niko nije želeo da upiše, nije bilo ni upisnog testa.

Završava pravnu školu (i NY bar ispit), zapošljava se u ozbiljnoj firmi na Menhetnu, kada shvata da to nije to, izbegavajući sastanke, odlazi u biblioteku i bioskop. Odlučuje – scenarista, pisac. Napušta Njujork, odlazi u LA, a da nikada pre nije bio zapadno od Čikaga. Drugovi su mu govorili da je lud, dajući mu maksimalno šest meseci da se vrati.

Poraz nije bio opcija. Jurio je razne poslove i lagao da je završio pravo jer je bio prekvalifikovan. Da je poginuo tada u saobraćajki niko ne bi znao ko je. Počinje da piše sitkome, traži sebi agenta. Drug ga zove na utakmicu Dodžersa – „izvini sat mi kuca, trideseta godina, moram da napravim nešto u svom životu“.

Scenario je pisao i sebi. Pošto nije mogao da nađe agenta smislio je lažnu agenciju koja ga reprezentuje. Lažna adresa, telefon. U Warner Bros ga na sastanak zove izvršni producent popularne serije The Fresh Prince of Bel-Air. U stvari zove njegovog fiktivnog agenta Daga, koga je glumio ko drugi do – Teri Vinter. On koji tada živi u straćari mrtav ladan odgovara „Teri je u kući na moru sledećih sedam dana“. Komedija.

Tekstovi iz feljtona

U toku sezone 2 upoznaje Dejvida Čejsa i sve postaje istorija, zlatna, svojeručno pisana. „Big Girls Don’t Cry“ prva je koju je napisao, koja je došla kao i skoro sve epizode – iz života. Dobija Emi, a 2001, zajedno sa Tim Van Patenom osvaja nagrade „Writers Guild“ i „Edgar“ za epizodu „Pine Barrens“, koju je režirao Stiv Bušemi.

Ukoliko ste i pomislili da u ovoj slagalici postoji puzzle koji nema smisao, kompleksnost, i dubinu, prevarili ste se.

Detalji i muzika

Koliko su detalji bili bitni Dejvidu Čejsu, već vam je jasno, ali hajde to da doktoriramo. Niče je rekao da ne postoje predivne površine bez strašnih dubina. Sopranosi su toliko bili fokusirani na detalje da je i veliki broj malih glumaca/glumica zablistao.

Getty via AFP, Evan Agostini

Toliko je pažnje posvećeno da morate da je pogledate makar pet puta. Majice, slatkiši, svaka radnja ima svoj smisao. Koliko vas zna da je Ralf Sifareto često koristio citate iz pesme Stonsa „Sympathy For The Devil“?

La Serva na italijanskom znači lane, a Adriana je pre nego što je upucana u šumi puzala na sve četiri.

Neposredno pre nego što „Big Pussy“ dobija metak, on uključuje radio gde kreće pesma “Baubles, Bangles, and Beads” Frenka Sinatre.

Originalna verzija pesme potiče iz mjuzikla pod nazivom Kismet (sudbina). Predstava govori o lukavom pesniku koji izlazi iz sve težih situacija nakon što je naljutio lokalne vlasti. To je donekle slično Pusijevoj situaciji do određene tačke – sama muzika je nešto kao trik koji pomaže da se poboljša raspoloženje. On pokušava da se izvuče iz neizbežne situacije do samog kraja (navodno dezinformisanje FBI).

U predstavi pesnik je u stanju da izbegne tragediju i da kroz svoju istinsku ljubav bude „proteran“ u neku vrstu oaze, raja, dakle u priču sa srećnim krajem. Ali u samoj epizodi Toni isključuje muziku na pola pesme i odatle stvari po Pusija postaju ireverzibilne.

Džejmsu Gandolfiniju je jednom prilikom u restoranu prišao pravi gangster, koji mu je rekao da mu se svideo šou, i da je vrlo realan, ali da mu se ne dopada jednu stvar, da gangster nikada ne nosi bermude. Gandolfini je to ispričao tokom jedne emisije, došlo je i do producenata, Čejsa. Nema grešaka samo ako nema sujete. Otud ona scena u kojoj ga Karmajn Lupertaci kritikuje za roštiljanje u šortsu.

 

Kreativni su bili i oni koji samo priču nisu smišljali. Prva dama zadužena za garderobu je kada je čula o kojoj se sceni radi (ljutiti Toni je trebao da ode u Globe Motors da zapreti Gloriji Trilo) odlučila da Tonija obuče u garderobu koju je najviše mrzeo da nosi, da bi bio još ljući.

Muzika je posebna priča. Tiha patnja i ljubav Dejvida Čejsa. Ali kako je samo pogađao.

Mir i spokoj dok Džejson Barone vesla tmurnom rekom uz pesmu „The Three Bells“ od Brownsa, i instant prekid te iste idile sa licima Poli Gaultijerija i Patsi Parisija u glavnom kadru.

Tindersticks „Running Wild“ u epizodi Blue Comet, Kinks – „I’m Not Like Everyone Else“, nakon što je uspeo da izvede iz takta sestru Dženis na porodičnom ručku. Madreblu „Certamente“, dok se Kris Moltisanti drogira sa Italijanom Tanom. Srceparajuća „Frente A Frente“ Rosio Dursal, nakon što Junior Soprano raskida svoju kratkotrajnu ljubavnu aferu sa Bobi Sanfilipo.

„All Right Now“ od benda Free dok Toni Sopranos Sa Krisijem krade francuski Bordo u sred nedođije. Karmelin prožimajući ples sa Furiom uz Vesuvio „Spaccanapoli“. Ma nema kraja.

Svaka je baš tamo gde je trebala da bude, kao uostalom i ona završna, iako smo je pre serije čuli milion puta. Journey „Don’t Stop Believing“. Mrak na ekranu, strah, seta, neverica, zbunjenost, divljenje. Možda je i ovaj poslednji epitet najlepši način da se oprostimo od Dejvida Čejsa. Neka onda tako i bude. The Sopranos, to se više nikada neće ponoviti, a svi mi koji smo je doživeli, to saznanje ćemo sebično nositi u sebi, gledajući je iznova i iznova.

Tekstovi iz feljtona

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare