Junaci serije Soprano (4): Korado „Junior“ Soprano

Showbiz 12. mar 202118:03 > 21. okt 2021 13:55 12 komentara
Bryan Bedder / Getty via AFP

Feljton o junacima serije "Sopranos", kroz likove koje su tumačili i njihove životne priče. Svakog petka na N1 prisećaćemo se, po mnogima najbolje igrane serije svih vremena. U četvrtom tekstu u glavnoj ulozi je - Korado “Junior” Soprano, u izvedbi Dominika Kianezija.

Postoji lik u seriji koji je utkao sebe u najtoplije, najsmešnije i najhladnije momente i scene. To se zove ozbiljna gluma. U restoranu „Vesuvio“ Artija Buka izvodi nakon sahrane Džeki Aprila „Core ‘N Grato“ (Nezahvalno srce), napolitansku kanconu iz 1911, koju je Enriko Karuzo prepustio Salvatoreu Kardilju da je u potpunosti zaokruži i da joj svoj pečat. Čuveno urnebesno kompleksiranje Tonija Soprana o tome da nikada nije imao veliku perspektivu kao ragbista (varsity athlete saga), što zbog malih šaka, što zbog mentaliteta, takođe je njegovog sarkazma delo.

Najhladnija scena u seriji, kada ga Toni obilazi u psihijatrijskoj bolnici, nakon svih Scila i Haridbi, tada već dementnog, oslikala je svu usamljenost i prazninu ovog sveta na brutalan način. Boje, scenografija, dijalog bez dijaloga, sve su nas polako upozoravale da se Sopranosima bliži kraj. Prava tuga.

Korado „Junior“ Soprano, bos familije, koji je neretko u seriji od svih poluga moći koju ova titula nosi, samo nju i imao, nikad ne izgubivši svoje kodekse, samopoštovanje, prkos. Kada smo bili mlađi „Uncle Jun“ je bio star, sada kada smo i mi stari, on je i dalje star. Nenadmašni Dominik Kianezi je u svojoj 91-oj godini i dalje toliko mentalno britak i precizan, da bi ovu ulogu mogao da iznese i 20 godina kasnije.

A tek njegove uvrede, šale, ironije. Ukoliko postoji desetka za diplomski rad koji se sastoji u portretisanju uskogrude, sebične, namćoraste, pronicljive, a beskompromisno inteligentne figure, tu desetku je zaslužio upravo Kianezi.

Sve je počelo u Bronksu, Njujorku.

dominic chianese
Paul Hawthorne / Getty via AFP

I sve je upućivalo na Dominika kao školskog učitelja, što je bila žarka želja njegovog oca, koji je svoj život tom pozivu posvetio. Otac je pre toga bio zidar, odnosno „bricklayer“, da budem potpuno precizan, kako se ne bi uvredili pregaoci umetničkije forme zidarstva. U ovoj profesiji, Dominik ga je pak pratio, sve do momenta kada je krenula žudnja za glumom.

Jedno jutro trebalo je da krene autobusom za Klifton u Nju Džerziju, da radi na jednoj zgradi, ali je nazvao oca i rekao mu da želi glumu. Taj autobus se nikada nije dogodio. Zanimljivo je da je baš u to vreme jedna beba rođena u Kliftonu, u zgradi do zgrade koju je trebalo da podigne. Ta beba zvala se Dejvid Čejs. Ne brinite, srešće se par decenija kasnije, kao etablirani režiser i glumački veteran.

Kuca na vrata kompanije Gilbert and Sulliven Repertoire, u kojoj je želeo da pronikne u tajne glume i muzičke komedije. U tome mu je pomogla režiserka Doroti Vejlder, te postaje deo čuvene savojske opere The Grand Duke.

Ocu je trebalo nekih 35 godina da prihvati da neće krenuti njegovim stopama. Sve do momenta kada ga je video u Kopolinom Kumu II. Tada se oduševio, ali mu je Dominik lakonski odgovorio „ćale, pravi heroj si ti, koji si 56 godina u braku“.

Gluma

Gluma i obrazovanje. Retko kada mogu da se ne upare, čak i kada talenat trese kao groznica. Napustio je koledž u Bruklinu dva puta, kao i onaj na Long Ajlendu, vukla ga je gluma, kojom nije ovladao. Pokušavao je kao vrstan tenor da kroz pevanje i Brodvej 50-ih odgonetne tajne algoritme ovog poziva, ali u tome nije uspeo, shvativši da mora da nauči tehniku glume.

U ruke uzima Konstantina Stanislavskog – sve isto kao slaganje cigli, zanat. Vraća se u Bruklin, škola kreće otpočetka. Jednom prilikom njegov profesor Filip Barton režira predstavu i daje mu ulogu. Videvši njegovu izvedbu prilazi mu i kaže da je sve bilo u redu do poslednje scene u kojoj se pozdravio sa svojom izabranicom, sa kojom se rastajao. „Dominik, možda nisi za glumca“.

On u čudu, nije ni stigao da pita zbog čega. „Kažeš zdravo ženi koju voliš, a to mora da podrazumeva neke emocije“. Shvatio je, pa istog momenta odlazi u HB studio. On, veliki poster Alberta Ajnštajna koji se plazi i prazna soba. Rešenje – čuveni profesor Volter Vitkaver, koji mu postaje mentor. Daje mu priliku u komadu Climate of Eden, sagu o mladoj ženi koju ubija posesivni muž. A Dominik?  Pa, glumica je bila toliko uplašena da je u jednom momentu, bežeći od njega porazbijala pola seta. Uverljivost, ali nedovoljna.

Volt mu je rekao da ode kući i vežba scenu ponovo, jer mu „nije poverovao nijednu reč“. Četiri dana magle, a u glavni muka – „zašto ne mogu da je uplašim kako treba, bio sam dobar fejker“. Čekao je naredni čas. Volt mu kaže da ima jednu vežbu za njega, da sedne i pomisli na nešto što mu je milo, osobu, boju, životinju, šta god. Pomislio je na svog dedu. Volt mu je tražio da ga opiše, takođe zidara poput, gromadu od čoveka sa ogromnim šakama. Opisujući njegove šake odjednom je počeo da plače, bez prestanka.

„Dominik, e ovo je gluma, ona dolazi iznutra, morate nekako da je učinite stvarnom“. Tenzija i glumatanje ne kreira proces, samo mašta i tehnika. Nakon toga počinje da radi na tv serijama, poput East Side/West Side, na poziv glumca Džordža Skota.

Sa bluzerima na Menhetnu

Nekoliko godina kasnije, 1965, postaje MC u diskretnom, ali kultnom muzičkom hramu Gerde’s Folk City, u Grinič Vilidžu na Menhetnu, u kojem je Bob Dilan prvi put u životu imao svirku, 11. aprila 1961, i to kao podrška Džoni Li Hukeru, nakon što ga je otkrio pevač Logan Ingliš koji je tada radio u Gerdu. U kući Sida i Boba Glisona, koja je i dan danas hodočašće za sve Dilanove fanove video je klinca na kauču i rekao mu odsviraj mi nešto – ostalo je istorija. U ovom lokalu Dilan je debitovao sa „Blowin in the Wind“, a tu je takođe prvi put upoznao Džoan Baez.

Vlasnik kluba Majk bio je Kalabrijac sa naglašenim akcentom, a Dominik je želeo da italijanski repetoar tu nađe svoje mesto. Tražio je 100 dolara za celu nedelju, dobio je 90.

Upoznao je Li Hukera, Pit Sigera, Vudi Gutrija, krem američkog folka i bluza. Profesor Majkl Moriarti, koji je svojim taktom i znanjem puno pomogao i Vinsentu Kuratoli u sticanju glumačkih veština, govorio mu je da će mu sva ta muzička eksplozija pomoći da postane glumac.

dominic chianese
Theo Wargo / GETTY IMAGES / AFP

Ne samo da je postao vrhunski glumac, već se dodatno etablirao i kao vrhunski muzičar, svi se dan danas sećaju njegove izvedbe američke himne 2003. godine na utakmici između Džetsa i Džajantsa.

Kum

Godine 1971. u intervjuu za ulogu za film Kum, Dominik i Kopola u Paramauntu pričaju pola sata. On u mislima već na putu za Boston gde je imao epizodnu rolu člana porote u jednom filmu. Kum, to mu je zvučalo tako daleko i nejasno.

Ipak, u Bostonu mu agent kaže da ga zove Ford. On bez para za put, a pošto tada nije imao status da mu pošalju limuzinu u Masačusets ostaje bez uloge, ali mu Frensis obećava da će u nastavku filma ipak dobiti šansu, što se i desilo dve godine kasnije. Tako postaje jedini glumac koji je glumio i u Sopranosima i u jednom od nastavaka kuma, pošto je Toni Siriko imao samo pojavljivanje, ne upečatljivu ulogu.

U tome mu je pomoglo i poznanstvo sa Al Paćinom, koga je često sretao u HB studiju, a jednom je radio scenu baš po scenariju Paćinovog dobrog prijatelja. On i Paćino postaju bliski, odlaze na softbol, zajedno glume u Dog Day Afternoon, Al ga upoznaje sa čuvenim Li Strasbergom….

Sopranos

Nekoliko godina pre Sopranosa nije imao mnogo novca. Eufemizam, živeo je u jednosobnom stanu bez nameštaja. Čitao je knjigu Care of the soul, spremao ljute papričice u maslinovoom ulju. Ne čudi ona njegova replika iz serije „pass me the red peppers“, ni to da je kompletan saundtrek Sopranosa nazvan „Eggs and Peppers“, po sendviču koji je on najviše voleo da jede. Socijalnu pomoć koju je dobijao od grada Njujorka prosledio je svojoj bivšoj ženi i deci. Tada je pomislio da je njegov deda bio u pravu, iako mu je to tada zvučalo depresivno – „novac je istina“.

Put ka pronalaženju sebe kao glumca kulminira u njegovoj 68 godini. Sopranosi i Uncle Junior. Otišao je na audiciju za tu ulogu, a kada je pročitao rekao je „ovaj tip je lud, hoće da ubije nećaka, to niko ne bi uradio. Sve što i samo deluje smešno, posle toliko godina komedije, napraviću da ne bude smešno“. Prva proba i osmeh Dejvida Čejsa.

Nakon prvog kastinga izjavio je da se vratio kući i rekao svojima da „ovo može da bude interesantno“. Čejsu je čitao dobro poznatu liniju iz scenarija „we may have to do something about your son, Livia“ kada sa Tonijevom majkom šifrovano planira njegovo ubistvo. Nensi Marčand, koja je glumila Liviju Soprano u početku je bila njegova glavna saputnica u Sopranosima, koja ga je izrazito poštovala kao scenskog glumca. Čejs se ponovo nasmejao – dobio je posao. To je verovatno bio momenat kada je uz dobro vino pustio svoju omiljenu pesmu „Sunday Morning Coming Down“ Kris Kristofersona.

Za ulogu „Juniora“ su čitali Džo Vitareli, Toni Siriko, Frenk Vinsent, on je bio enigma i ogroman problem za Čejsa, poput partije šaha. Dejvid je rekao mora da postoji neko, možda iz filma Godfellas ili neke slične teme, i u jednom momentu čuo se glas kasting direktorke Šile Džafi – „ima neko“! Džoni Ola iz Kuma 2″. Dominik Kijaneze.

„U jednoj sceni u kolima sa Livijom Čejs mi je tražio odsečniji stav, pa sam otišao kod svog ujaka Tonija. Ukoliko nije stvarno, budi specifičan, rekao sam sebi. Za ulogu sam koristio svoju porodicu, ujake, oca, intuiciju, susede.“

Setio se dana u Bruklinu kada mu je tata pokazivao čelne ljude crkve, mesare, gospodu sa šeširima za koje mu je objasnio da su reketaši, uvek dobro obučeni, oni su se okupljali oko najboljih poslastičatnica. Znao ih je u dušu, kako hodaju, pričaju, kako postaju prijatelji, sve je zapamtio sa razlogom.

Gandolfini

Nije imao osećaj da glumi, samo mu je verovao i pratio ga u kadrovima. Za njega je Džimi epitomizacija Tonija Soprana, tu nema glume, on je prosto Toni. Obožavali su se. Kada je Dejvid Čejs odabrao Kianezija za ulogu, Gandolfini je ushićeno uzviknuo „on je moj ujak?!“

Kada su se ponovo sreli prisetili su se da su zajedno čitali scenario za film „Nights Fall on Manhattan“. „Gluma sa Gandolfinijem je kao razgovor sa bratom kojeg nikada nisam imao. Kada sam glumio pored njega oponašao sam svoje prave ujake“. Pošto su ga oni stalno kritikovali da nije dovoljno dobar u bejzbolu kao klinac i da od njega ima boljih, saznali smo i odakle dolazi čuvena „varsity athlete“ saga.

Svi znamo koliko Junior nije voleo da mu iko soli pamet, i sa kojom unutrašnjom težinom je soljenje morao da trpi od svog bratanca Tonija. Deo tog mentaliteta kamerama je podario i sam Kianezi, to nije ni morao da glumi. Jednom prilikom je poludeo na režisera, u sceni u kolima sa Bobijem Bakalom. Režiser mu je pogodio pogrešno dugme, a on je dreknuo „nemoj da mi govoriš kako da kažem, nego mi reci šta hoćeš“. Glumac Stiv Širipa nedavno je izjavio da je tada prosto želeo samo da pobegne iz kola.

Šta sve pamtimo? Ovo pitanje nema sažimajući odgovor. Onaj pogled upućen zvaničnom sudskom crtaču je sam po sebi film. U sceni u kojoj mu Toni traži savet za problem sa Ralf Sifaretom, kao da se mudri guru obraća celom svetu, a ne isključivo Toniju. „Nema odgovora, u tome je i suština pozicije bosa. Usmeravaš brod najbolje što možeš, nekada lagano jedriš, nekada udariš u stene, a u međuvremenu nalaziš zadovoljstva tamo gde možeš“. Koliko se samo Bobi naslušao teških uvreda na račun svoje debljine, zbog kojih su nam oči bile pune suza od smeha.

Junior: „You were gone a long time, how many white castles did you have?“ Bobby: „I didn’t, I swear“ Junior: „I can smell them“.

Pa opet smeh, kada ga gledate kako lažira rodoslove kako bi bio na svim sahranama od Patersona, preko Ist Raderforda do Ridžvuda. Pa opet to sablasno odsustvo empatije koje uzima sve boje filmskoj kameri kada Karmelinom ocu kvari proslavu iznenađenja povodom njegovog jubileja. Dominik Kianezi bio je jednako Junior, koliko Džimi Toni, što važi i za ostatak filmske ekipe. Bio je deo tog savršenog mozaika u kome su neafirmisani pojedinci postali ne samo vrhunski glumci, već su obrisali sve granice između njih i uloga koje su tumačili. Postali su ti likovi za vjek vjekova. Šta više od glume može da se dobije?

Povezani tekstovi iz feljtona

 

 

 

 

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare