Od tragedije do ponosa nacije - Željko Dimitrijević

Nebrojano puta bilo vam je teško u životu, niste se dobro osećali, ubedili ste sebe da su svi protiv vas i da gore ne može, ali životna priča naajuspešnijeg srpskog paraatletičara Željka Dimitrijevića koridor je kako u životu nije i ne može da bude sve tako crno.
Odrastao u siromaštvu, bez roditelja, taman kada je trebalo da se osamostali, doživeo je tešku nesreću prilikom skoka u reku Mlavu. Bilo mu je svega 19 godina. Put ga je odveo kod tetke na Homolje, ali brdoviti teren nije bio za njega. Mir je potražio u Domu za stare u Aleksincu, ali nije želeo da jadikuje nad svojom sudinom i po svaku cenu želeo je da dođe u Beograd. Plan je realizovao onog trenutka kada je čuo da se u prestonici otvara Centar za odrasla invalidna lica u Zemunu.
Krenuo je u nepoznato, u veliki grad, a prijatelji su ga ispratili sa uverenjem da će se vrlo brzo vratili. Ali Željko je u svojoj glavi već prelomio - povratka nema. Tako je počela šampionaska priča čoveka koji se od 2012. i prvog pojavljivanja na velikim takmičenjima u Srbiju uvek vraćao sa zlatnom medaljom.
Četrdesetdevetogodišnji Dimitrijević je tri puta bio šampion Evrope (2012, 2016. i 2018) u bacanju čunja u kategoriji F51 i po dva puta svetski prvak (2015. i 2017) i olimpijski pobednik (2012. i 2016). Svetske rekorde je nekoliko puta obarao, aktuelni je 33.92 metara postavljen u septembu na Otvorenom prvenstvu Srbije, a dva meseca kasnije na SP u Dubaiju čunj je bacio 33,82 metara (rekord šampionata sveta).
Srpskog heroja, rođenog u selu Ribare kod Žagubice, u 2020. očekuju kontinentalno prvenstvo i Olimpijske igre u Tokiju, a očekivanja su najviša iako je konkurencija iz godine u godinu sve jača.
Nesreća koja ga je zadesila sa svega 19 godina promenila mu je život. U trenutku svi planovi pali su mu u vodu, ali je Željko ostao psihički jak i želeo je samo jedno - želeo je da živi što kvalitetnije. Priznaje da je jedan od najuspešnijih srpskih sportista postao sasvim slučajno.

"Svako od nas ima svojih pet minuta, samo je pitanje da li će ih videti i da li će ih iskoristiti. Ne možemo svi da budemo sportisti, doktori, piloti... Ako svako nađe sebe u onom što zna i može i što mu najviše odgovara biće rezultata. Kada sam nastradao pokušao sam sebi da upotpunim dan, da mi ne bude dosadno, da ne ležim u krevetu, da ne kukam nad sudbinom i ne krivim nekog drugog za svoju nemoć i probleme koji su nastali prilikom povrede. Hteo sam da budem borac i iz zdravstevnih razloga da nešto treniram. Solidno sam kao klinac igrao šah i prvo sam pokušao sa šahom, ali nisam daleko dogurao. Šah razvija moždane vijuge, a meni je bila potrebna snaga za transfer kolica-krevet, krevet-kolica, kolica-auto... kako bih mogao samostalno da se obučem, istuširam, jedem i budem što samostalniji i da što manje zavisim od drugih," kaže Dimitrijević u životnoj ispovesti za Sport Klub.
"Jedno vreme nakon povrede i rehabilitacije bio sam u Homolju kod tetke, međutim zbog brdovite konfiguracije zemljišta nisam mogao ništa samostalno da uradim. Tražio sam da me negde smete i smestili su me u Dom za stala lica, odnosno gerontološki centar u Aleksincu. To je bilo 1993, imao sam 23 godine. Tamo sam bio pet godina i bio sam mezimac direktora, radnika i ljudi koji su tamo bili smešteni. Pazili su me kao malo vode na dlanu. Imao sam mnogo drugara, živeo sam punim plućima i nikada nisam želeo da se predajem. Bio sam borac. Tražio sam, ipak, nešto više jer nisam imao nikakva primanja. Ja potičem iz siromašne porodice i kada sam čuo da se u Beogradu otvara Dom za odrasla invadilna lica tražio sam od direktora i socijalne radnice da mi dozvole da se preselim. Rekli su mi da je Beograd džungla i da su mnogi ljudi bez ikakvog invaliditeta otišli i izgubili i ono što su imali. Poručili su mi da idem i probam, ali i da su mi njihova vrata uvek otvorena. Mnogo mi je značilo da ima odstupnicu, međutim, u glavi sam već znao da neću da se vratim. I da ne uspem išao bih negde dalje, ali da se vraćam unazad to mi nije trebalo."
U Beograd je došao 1997. i tada je upoznao ljude iz udruženja paraplegičara i kvadriplečigačara.

"Tek tada sam počeo da se družim sa osobama sa invadiditetom," dodaje Dimitrijević, koji se prisetio prvog takmičenja na kome je učestvovao.
Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?
Pridružite se diskusiji ili pročitajte komentare