Norveška novinarka se priseća tragedije na Utoji i kako su se izborili s traumom

"Reći za tragediju da je bazirana na zapadnim vrednostima je u najmanju ruku nepoštovanje", smatra norveška novinarka i književnica Osne Sejerštad, komentarišući izjavu ministra Branka Ružića u kojoj je za pucnjavu u osnovnoj školi "okrivio" zapadne vrednosti.

Mnoge države suočile su se sa masovnim ubistvima. Ono što se u Norveškoj dogodilo u julu 2011. pamti ceo svet. Napadač Andres Brejvik ubio je 77 osoba, 69 na ostrvu Utoja. Osne Sejerštad izveštavala je sa ratnih područja, a onda i sa masakra koji je potresao njenu zemlju.

„To je bio potpuni šok koji je prerastao u tugu. Za razliku od Srbije, mi nismo prošli kroz period nasilja ili rata, još od Drugog svetskog rata i navikli smo da se strašne stvari dešavaju u drugim zemljama, ali ne u Norveškoj. Tuga je onda prerasla u žalost. Ono što znam je da je najveća pomoć koju su roditelji, braća, sestre, bake i deke dobili je pomoć i saveti od onih koji su prošli kroz istu situaciju. U Norveškoj su napravili grupe sa kojima su razgovarali roditelji, bake i deke. Bilo je važno napraviti prostor u kome svi oni mogu da se sastanu i razgovaraju o svom gubitku i to je trajalo nekoliko godina“, kaže Sejerštad.

Na pitanje kako su institucije reagovale prema porodicama žrtava priča da su na ličnom nivou svima ponuđeni psiholozi, kao i da je bilo još mera.

POVEZANE VESTI:

„Onda su tu i ti prostori koje sam pomenula, ti susreti vikendima gde su osim ličnih iskustava imali i stručnjake koji su im govorili o procesu tugovanja. Tu su bili čak i sveštenici koji su pričali o tim aspektima procesa žalosti. To je pomoglo, ali moram da kažem da je jedna vrtse katarze bilo i suđenje u kom se prošlo kroz sve detalje. Oni koji su izgubili svoje najbliže žele informacije. Oni ne žele da se sklone detalji, oni ne žele da se skloni krv. Oni žele da ostatak društva zna šta se desilo. Suđenje i otvorenost tog procesa su bili jako važni, posebno za roditelje, ali i sve ožalošćene“, dodaje.

Jako je sve različito, zavisi mnogo od toga kakva ste ličnost, kaže Sejerštad govoreći o procesu borbe sa traumom.

„Ako ste imali težak život i pre toga, onda ćete se još teže suočiti sa takvom situacijom. Nikada ne možete prežaliti smrt deteta. Ali važno je da imate bezbedno okruženje, mrežu prijatelja i stučnjaka i čini mi se da su se oni lakše vratili poslu, nekoj, da tako kažemo, novoj normalnosti, čak i kada vide prazan krevet, praznu stolicu u kuhinji. Ali deca, na primer, koja imaju 14 ili 15 godina, oni nemaju te mehanizme kako da se izbore s tim. Ali važno je pričati sa ekspertima za tugu i žalost, takvi ljudi postoje“, navodi književnica i novinarka.

Kako je u Norveškoj protekla borba policajaca sa svim što su videli?

„Ako ste policajac, doktor Ili ratni izveštač, mi smo profesionalci i naučili smo kako da se izborimo s tim, ili, hajde da kažemo, moramo da budemo spremni za to. Svi oni vide užasne stvari stalno i imaju načine da se izbore sa takvim scenama i iskustvima, za razliku od ljudi koji to nisu. U Norveškoj i policajci i doktori i svi koji su pomagali su se vratili poslu vrlo brzo. Nažalost, da, te scene će im ostati u sećanju do kraja života, ali se oni vraćaju na svoj posao, obavljaju ga profesionalno“, kaže Sejerštad.

Kada deca treba da se vrate u školu – Sejerštad napominje da „ne smemo da se pretvaramo da se ništa nije desilo“.

„Možda bi bilo dobro da se deci da pravo izbora. Sa jedne strane, možda je dobro i da se sretnu i da pričaju o tome, s druge strane ne vidim ni da je dobro rešenje da deca koja su preživela užas ostanu u kući. Zato bi bilo dobro da se svakom da pravo izbora. I ceremonije su važne, nekom je važno da ode na sahranu, ali i ceremonija u školi gde bi svi otvoreno rekli šta ih muči. Teorije zavere, laži, one cvetaju u tami, u mraku i zato je otvorenost jako važna. Sjedinjene Američke Države imaju puno iskustva sa pucnjavom, za razliku od nas u Norveškoj. Kod nas je izvršen masakr nad omladinom Radničke stranke, ali na primer u pucnjavi u Sandi Huk školi u Konektikatu, gde je ubijeno 26 osoba, ta škola je potom srušena. Smatrali su da škola nikad ne može da se vrati iz stanja šoka. Mislim da je rušenje bilo pogrešno, posebno iz ugla roditelja, podstiče novu tugu, jer ako nema škole, kao da se zločin nije ni desio. Nije loše ako se ljudi zaista sretnu u školi, da je, da tako kažemo, preuzmu i od nje naprave prostor bez straha“, dodaje.

„U Norveškoj je Brejvik bio politički terorista sa kranje desnice. Sa druge strane u Srbiji je pucnjava bila među mladima. Da, uvek obraćajte više pažnje na decu, na integraciju psihologa u sistem, da profesori mogu da prepoznaju probleme u razredu. Svaka posvećenost, svaki dinar koji je uložen u život dece, edukaciju i psihološku sigurnost je važan. Važan je i za profesore, jer oni nekad ne stignu ni da upoznaju roditelje. Posvetite se deci I pomozite u ovom svetu u kom je odrastanje teško“, naglašava Osne Sejerštad.

Nakon tragedije, Vlada Srbije se založila za strogu kontrolu oružja, a kakva je situacija u Norveškoj.

„Mi imamo jako strog zakon u vezi sa izdavanjem oružja. Ovde zapravo ima puno oružja, jer je ovo nacija lovaca, ali se to oružje uglavnom drži na sigurnom. Ali je donet zakon koji otežava kupovinu automatskog oružja koje može da izbacuje više metaka zaredom. I važno je što je takav zakon donet, jer takvo oružje nije potrebno u lovu i zašto bi iko dozvolio izdavanje takvog oružja“, kaže ona.

Naši ministri su imali vrlo diskutabilnu izjavu nakon pucnjave u školi, gde to povezuju sa zapadnim vrednostima, nasiljem na Zapadu. Koliko je pogrešno generalizovati ovakve tragedije i praviti političku debatu o tome?

„To nije u redu. Reći za tragediju da je bazirana na zapadnim vrednostima je u najmanju ruku nepoštovanje. Činjenica je da pucnjave u školama podstiču druge da urade isto. Postoji to oponašanje. U Americi je to najčešće slučaj, čak i u Norveškoj smo imali kopiranje Brejvikovog napada, ali niko nije uspeo da izvrši takav zločin na takvom nivou. Ali reći da je ovo zapadna vrednost, stvarno. Znamo li motive deteta? Treba obratiti pažnju, jer činjenica da se zločin dogodio može da podstakne još nekog da pokuša isto“, rekla je ona.

Radovan Karadžić i Slobodan Milošević bili su uzori Andersu Brejviku, da li nasilna prošlost i političke tenzije mogu da dodatno podstaknu na ovakve činove.

„U slučaju Norveške ne, jer smo mi jedno od najmirnijih društava u svetu, sa malim stepenom bezbednosti i visokim stepenom poverenja. Individualci mogu da se pojave svuda. Da li je Brejvik norveški karakter, evropski karakter… U ovom slučaju je bio podstaknut antiislamskom retorikom i kaže da nije mogao da živi u društvu sa njima. Tako da je generalizacija opasna. Ne treba reći da ovo ima veze sa ratovima devedesetih, a još manje je ozbiljno reći da je imalo politički Ili bilo kakav verski koncept“, kaže ona.

Nakon tragedije u školi i ubistava u okolini Mladenovca i Smedereva, opozicija u Srbiji organizovala je šetnju protiv nasilja. Štenji je bilo i u Norveškoj.

„Rekla bih da su to bile šetnje ujedinjenosti, zvale su se šetnje ruža i dogodile su se spontano. Ljudi su rekli hajde da se nađemo u gradu sa ružama, sve je krenulo na Fejsbuku i te šetnje su se pretvorile u najveće demonstracije ikad na kojima su bile stotine hiljada ljudi i to se proširilo i na ostale gradove, jer su se svi osetili pogođenim. Okupljanja su dobra, ruže su dobre, jedinstvo je dobro, ali je politika uvek loša. Mora da bude stvar ujedinjenosti. Ovo što se desilo je nešto protiv čega smo svi, da deca pucaju na decu. Mora da postoji ujedinjenost, ne podele“.

Pogledajte celu emisiju Global fokus:

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare