
U Madridu, specijalizovani turistički vodiči vode posetioce pored uobičajenih znamenitosti kako bi se usredsredili na afričko nasleđe koje se jedva pojavljuje u španskim udžbenicima i kolektivnom sećanju, priključujući se trendu koji se vidi u drugim evropskim gradovima gde su ropstvo i kolonijalno nasleđe ranije retko bili priznati.
Kvame Ondo, koji od 2022. nudi ture crnačke istorije kroz centar Madrida, rekao je da mu, dok je odrastao u Španiji i nije video nijednu crnu osobu u istorijskim knjigama, to nikada nije delovalo ispravno, pa je odlučio da sam istraži tu temu.
„Očigledno, kada počnete da istražujete, shvatite da je to ućutkana istorija koja je izbrisana“, rekao je Ondo, čija se porodica preselila u južni region Andaluziju iz Ekvatorijalne Gvineje – nekadašnje teritorije pod španskom vlašću koja je stekla nezavisnost 1968.

To otkriće navelo je Onda da napravi ture koje posebno ističu tu istoriju. Njegova kompanija, Afroiberica Tours, uglavnom opslužuje strane turiste, naročito crne Amerikance.
Istoričar Antumi Toasidže, profesor na madridskom kampusu Univerziteta Njujork, rekao je da u španskom obrazovanju postoji „apsolutna praznina“ kada je reč o prisustvu Afrikanaca u zemlji, koju bi društvene i zajedničke obrazovne inicijative mogle da pomognu da se popuni.
„Kao da ih nikada nije ni bilo, kao da je to nešto novije što je počelo 1980-ih nakon što se Španija pridružila Evropskoj uniji“, rekao je Toasidže, stojeći ispred statue kralja Karla III – koji je lično posedovao desetine hiljada porobljenih ljudi.

SEĆANJE
U međuvremenu, kolektiv Madrid Negro – „Crni Madrid“ – kreće sa aktivističkijim pristupom u svojim turama.
Ko-koordinatorka Nijeves Sisneros povezala je sadašnji prosperitet Španije direktno sa ropstvom: „Ne možemo da razumemo industrijski razvoj u Kataloniji ili Baskiji a da ne znamo da on potiče iz trgovine robljem.“

Tokom ovih tura, učesnici lepe komemorativne nalepnice u čast zaboravljenih ličnosti na fasade i čitaju pesmu Maje Anđelu „Ipak ja ustajem“ („Still I Rise“).
Takođe pale sveće za Antonija Solisa – člana bratstva koje je zajednički pokrivalo troškove sahrana osiromašenih crnih stanovnika – u ulici u kojoj je živeo.

Za članicu Madrid Negro, Irene Marin, koja je haitijskog porekla, ovaj rad je duboko ličan.
„Moja afro-potomna strana je pogođena ovim zato što je sve veoma nevidljivo“, rekla je. „A moja španska strana i strana stanovnice Madrida kaže: ‘Zašto ovo nisam znala ili učila? Zašto me tome nisu učili?’“
Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?
Pridružite se diskusiji ili pročitajte komentare