Tragedije i čuda avijacije: Kako je jedna lepljiva traka odvela avion u totalni mrak

Kako je jedna lepljiva traka odvela avion koji je poleteo iz Majamija ka Čileu u totalni mrak, iz koga se svi članovi posade i putnici nikada nisu vratili? Kompenzacije porodicama žrtava u ovoj nesreći jedne su od najvećih u istoriji vazduhoplovnih nesreća.
Sitnica i nemar i sedamdeset ljudskih života
Kasnija istraga nesreće otkrila je da je lepljiva traka slučajno ostavljena preko nekih ili svih statičkih otvora (na donjoj strani trupa) nakon što je avion očišćen i poliran, i to je na kraju bio glavni uzrok pada. Lanac odgovornosti je često kao domino efekat, kod kojeg nije važno u kom delu dolazi do prekida.
Statički portovi su od vitalnog značaja za rad praktično svih onih instrumenata za let koji obezbeđuju osnovne aerodinamičke podatke poput brzine, visine, vertikalna brzina, ne samo pilotima već i računarima aviona, koji pružaju dodatne funkcije - upozorenja, kada se karakteristike leta približavaju opasnim nivoima. Blokada svih statičkih portova rezultira potpunim kvarom više osnovnih instrumenata za let i kao takav se smatra jednim od najozbiljnijih kvarova koji se mogu javiti u sistemima aviona.
Dizajn aviona nije uključivao sistem zaštitnih poklopaca za statičke priključke. Takvi poklopci se obično koriste u vazduhoplovstvu za blokiranje pristupa kritičnim komponentama kada avion nije u funkciji i uglavnom su svetle boje i imaju zastavice (koje mogu imati oznake „ukloniti pre leta“). Umesto toga, dizajn aviona i relevantna procedura održavanja zahtevali su upotrebu lepljive trake za pokrivanje priključaka. U jednom delu snimka iz kokpita čuje se i kapetan koji u očajanju izgovara "šta je dođavola održavanje radilo".
Pogrešni podaci o visini su takođe emitovani kontroli letenja, koja je pokušavala da pilotima pruži osnovne podatke o letu. To je dovelo do krajnje konfuzije u kokpitu jer su piloti dobili neke podatke (visina) koji su delovali u ispravnoj korelaciji sa podacima instrumenta, dok se ostali podaci koje je dala kontrola letnja ATC nisu slagali. Iako su piloti bili sasvim svesni mogućnosti da svi instrumenti za let daju netačne podatke, korelacija između podataka o visini kontrole letenja i onih na visinomeru verovatno je dodatno pojačala konfuziju.
Tužbe protiv Boinga i milion dolara odštete
Majk Edson, američki advokat, zastupao je 41 putnika i članove posade u tužbi, tvrdeći da je proizvođač aviona Boing odgovoran za katastrofu.
Danas su ovakve tužbe prilično učestale kada je Boing u pitanju. Decembra 1999. godine, članovi porodica putnika na letu dobili su jednu od najvećih kompenzacija usled nesreće u vazduhoplovstvu van Sjedinjenih Država na neameričkom prevozniku, u proseku skoro milion dolara po žrtvi. Spekulisalo se da je za to odgovoran najviše način nesreće, u kojem su se putnici davili.
Zaposleni Eleuterio Čakaliaza koji je greškom ostavio traku, osuđen je u Peruu za ubistvo iz nehata na dve godine uslovne kazne 1998. godine. Čakaliaza je sa druge strane tvrdio da je sabotaža uzrok pada aviona, i da je on uklonio lepljivu traku. Oni koji su morali da nadziru Čakaliazu, za kojeg se utvrdilo da nije imao ni neophodno znanje za ovaj posao, nisu preuzeli nikakvu odgovornost, niti su krivično gonjeni. Snimci iz kokpita sa ovog leta i dan danas su neki od najuznemirujućih, kada su u pitanju ovakve i slične tragedije. Osećaj u kojem ne znate da li ste na 10.000 metara visiine ili ste nadomak toga da dotaknete trupom more, sigurno je u nekim momentima bio gori i od smrti.
Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?
Pridružite se diskusiji ili pročitajte komentare