Tragedije i čuda avijacije: Sudar dva aviona i najsmrtonosnija vazduhoplovna nesreća svih vremena

Katastrofa na aerodromu Tenerife dogodila se 27. marta 1977. godine, kada su se dva putnička aviona Boing 747 sudarila na pisti aerodroma Los Rodeos (sadašnji aerodrom Tenerife Sever) na španskom ostrvu Tenerife, koje se nalazi na obali Atlantskog okeana.
Letom kompanije KLM 4805 koji jepoleteo sa amsterdamskog aerodroma Šipol upravljala su tri pilota: kapetan Jakobom Veldhuizen, prvi oficir Klas Meurs i inženjer letenja Vilem Šroder.
Njihova destinacija bila je Gran Kanarija, ali su nakon dobijenih informacija o terorističkom napadu u tom gradu bili primorani da svoj let preusmere na aerodrom Los Rodeos.
Još jedan avion put je vodio do Kanara, a radi se o letu kompanije Pan Am 1736, od Los Anđelesa do Gran Kanarije sa zaustavljanjem u Njujorku. Tri pilota u avionu bili su kapetan Viktor Grabs, prvi oficir Robert Brag i inženjer leta Džordž Varns. Ovi avioni bili su među brojnim preusmerenim na Los Rodeos zbog eksplozije bombe na prvobitno predviđenom odredištu, aerodromu Gran Kanarija, koji je tako odjednom bio zakrčen parkiranim avionima koji su blokirali jedinu rulnu stazu, primoravajući druge avione koji su poletali da taksiraju gde god je bilo moguće.
Na kraju je aerodrom Gran Kanarija ponovo otvoren, tako da su oba leta počela svoje pripreme za kratak let do inicijalne finalne destinacije. Prvi je po redu letanja bio avion KLM-a 747, koji je dobio instrukcije da taksira niz pistu 12 i skrene za 180 stepeni kako bi se postrojio na pistu 30. Ovaj postupak je takođe poznat kao povratak na pistu. Avion kompanije Pan Am 747 trebao je prati KLM avion na pisti, i izlazi preko rulne staze C3, koristeći paralelnu rulnu stazu kako bi na kraju došao do one glavne.
Međutim, kako su piloti Pan Am-a ušli na pistu, vidljivost se sa 500 metara smanjila na 100 metara. Pošto se aerodrom Los Rodeos nalazi na 633 metara nadmorske visine, vremenski uslovi na ovom aerodromu se razlikuju od onih na većini drugih aerodroma. Oblaci na 600 m nadmorske visine na obližnjoj obali su u nivou tla Los Rodeosa. Gusti i tamni oblaci iz tog razloga nisu bili neuobičajeni, a baš takvi su tog dana okupirali nebo, skoro kao nikada do tada.
Odsustvo komunikacije i magla
Istraga i posledice

Masovna istraga uključivala je sve tri zemlje, kao i obe avio-kompanije, otkrivajući redosled događaja koji su doveli do ove katastrofe. Sledećeg dana, Pokret za nezavisnost Kanarskih ostrva, odgovoran za bombaški napad na aerodrom, koji je pokrenuo ceo lanac događaja koji su doveli do katastrofe, negirao je odgovornost za nesreću.
Naknadna istraga španskih vlasti zaključila je da je primarni uzrok nesreće odluka kapetana KLM-a da poleti u pogrešnom uverenju da je izdato odobrenje za poletanje od strane kontrole letenja. Ovo je bila jedna od prvih istraga nesreće koja je uključivala studiju o doprinosu "ljudskih faktora".
Holandski istražitelji su stavili veći naglasak na nesporazum u radio komunikaciji između posade KLM-a i kontrole letenja, da bi na kraju KLM priznao da je njihova posada odgovorna za nesreću i avio-kompanija se složila da snosi troškove finansijske nadoknade porodicama preživelih žrtava. Među ostale faktore nesreće navedena je smetnje usled istovremenih radio prenosa koja su otežale slušanje poruka.

Katastrofa je imala trajan uticaj na avio industriju, naglašavajući posebno vitalnu važnost upotrebe standardizovane frazeologije u radio komunikacijama. Vazduhoplovne vlasti širom sveta uvele su zahteve za standardne fraze i veći naglasak na engleskom kao zajedničkom radnom jeziku. Instrukcije o vazdušnom saobraćaju se od tada ne priznaju samo kolokvijalnom frazom „OK“ ili „Primljeno“ (Roger), već uz čitanje ključnih delova uputstva, kako bi se pokazalo međusobno razumevanje.
Procedure u pilotskoj kabini su takođe revidirane, što je doprinelo uspostavljanju upravljanja resursima posade kao osnovnog dela obuke pilota aviona. Kapetan se više ne smatra nepogrešivim, a kombinovani doprinos posade se podstiče tokom letenja.
Žrtve
U sudaru su oba aviona uništena. Svih 248 putnika i članova posade u avionu KLM je poginulo, kao i 335 putnika i članova posade u avionu Pan Am, prvenstveno zbog požara i eksplozija koje su nastale usled prolivanja goriva i sudara.
U početku je prijavljeno 70 preživelih na letu Pan Am-a, ali je devet putnika kasnije preminulo od zadobijenih povreda. Među preživelima bili su kapetan, prvi oficir i inženjer leta Pan Am-a. Većina preživelih na Pan Am-u pobegla je iz aviona putem neoštećenog levog krila i kroz rupe u strukturi trupa.
Motori Pan Am-ovog aviona su u tom momentu i dalje radili, uprkos nameri prvog oficira Braga da ih ugasi. Krov pilotske kabine, gde su se nalazili prekidači motora, uništen je u sudaru, a sve kontrolne linije su prekinute, tako da letačka posada nije imala mogućnosti da kontroliše sisteme aviona, uključujući i aparate za gašenje požara na motoru.
Holandski nacionalni memorijal je poslednje počivalište za žrtve KLM-ovog aviona, i on se nalazi u Amsterdamu, na groblju Vestgard. Takođe postoji spomenik u Vestminsterskom memorijalnom parku u Vestminsteru (Kalifornija, SAD).
Godine 1977, krst u Rančo Bernardu posvećen je stanovnicima tog područja koji su poginuli u katastrofi (njih ukupno 19).
Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?
Pridružite se diskusiji ili pročitajte komentare