
Nakon bombardovanja 1999. u centralnoj Srbiji radno je angažovano oko 700 zdravstvenih radnika sa Kosova. Sada ih je oko stotinu manje, ali je šesnaest godina kasnije njihov status nepromenjen.
Nakon izjave ministra Zlatibora Lončara da oni ne rade na Kosovu i Metohiji, iako su tamo plaćeni, da neće da se odazovu i vrate, njihovi predstavnici tražili su prijem kod načelnice Nišavskog okruga Dragane Sotirovski, koja je najavila da će zvanično tražiti odgovor ministarstva - hoće li oni koji ne mogu da se vrate na Kosovo ostati bez posla.
Samo u niškom Kliničkom centru radi 76 njih, ali nisu tu zaposleni. Ova i druge ustanove u koje svakodnevno dolaze na posao za njih nisu nadležne.
Svoje radne liste ili zahteve za godišnjim odmorom šalju matičnim ustanovama koje su na Kosovu ili se tamo samo vode, a već dugo su izmeštene. Odatle stižu i njihove zarade za koje kažu da nisu duplo veće, kako se u javnosti često čulo.
"Ne. Šta više, moja konkretno plata je nekoliko hiljada manja od koleginice koja ima deset godina manje staža. Ali ja sam zadovoljna time, samo da mi je radno mesto tu gde su mi deca, jer ja dole nemam gde da se vratim. Potpisala sam, ali nema gde da se vratim. Ako bude trebalo, naravno, vratiću se, putovaću", priča medicinska sestra sa Kosova.
U njenom slučaju to ne bi bilo prvi put da putuje na posao. Godinama je kombi iz Niša prevozio radnike na posao u različita mesta na Kosovu, a radnici kažu da im je više puta bezbednost bila ugrožena.
"Jurnjave kroz šume, kroz sela, bukvalno bežanje. Osam godina sam tako radila. I sad mi je knedla u grlu kad se setim toga", kaže medicinska sestra.
Knedla u grlu i zbog straha kako će na njihove izjave nadležni reagovati. Zato i ne žele pred kamere, da ih, kažu, ne naljute i svoj neizvesan status učine još neizvesnijim, da budu uslovljeni da se vrate na Kosovo.
"Ono je dole kao u Bangladešu. Znači strah. Ako prođu kola koja će pokupiti nekoga ili ispucati po nekome, to je veliko pitanje. Mi se pravimo da smo jaki, ali strah je jači od čoveka", izjavila je zdravstvena radnica sa Kosova.
Dragana Sotirovski: Vi strahujete za svoju budućnost i status, to vas potpuno razumem. Ali da razjasnimo jednu situaciju – nista vi svi sada sa teritorije gde živi srpski živalj, ima ovih koji dolaze sa teritorije gde više srpskog življa nema?
Ivana Kujundžić, KBC Zvezdara: Da. Možda od nas 599 njih 10, 15 ima gde da se vrati. Ovo ostalo, ili su im kuće zapaljene ili smo morali da odemo jer su ih Albanci zauzeli.
U zdravstvenim ustanovama u Nišu za N1 potvrdili su da radno angažovani sa Kosova zaista i rade, ali da njima ne isplaćuju noćni rad, prevoz i druge obaveze, jer za to nemaju zakonski osnov, pošto zapravo i nisu njihovi radnici.
Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?
Pridružite se diskusiji ili pročitajte komentare