Paković: Generatori kulture genocida u Srbiji su još uvek najuticajniji građani

Vesti 11. jul 201910:13 > 10:14
N1

Izabela Kisić iz Helsinškog odbora za ljudska prava kaže da je poricanje genocida državna politika Srbije, a reditelj Zlatko Paković dodaje da time vlast drži svoje građane kao taoce. Kulturna elita, koja je generator kulture genocida i etničkih čišćenja, je ista, oni su još uvek najuticajniji građani i ponovo će proizvesti rat, navodi Paković.

Danas će, posle 24 godine, biti ukopani posmrtni ostaci još 33 srebreničke žrtve. Najmlađa žrtva koja će biti sahranjena u Potočarima ove godine je Osman Cvrk, koji je u trenutku ubistva imao svega 16 godina. Najstarija je Šaha Cvrk, koja je imala 82 godine kada je ubijena.

POVEZANE VESTI

Izabela Kisić iz Helsinškog odbora za ljudska prava kaže da dugo razmišlja o tom dečaku, koji je ubijen sa 16 godina, da razmišlja o tome koliko bi danas imao godina i šta sve neko za 24 godine proživi. „Ubijeno je 17 članova njegove porodice, mislim da je majka jedino preživela i to upravo govori o suštini tog zla koji se desio. Svi ovi eufemizmi da se desio zločin, da se desio veliki zločin, služe da se prikrije suština onoga što se desilo tamo – a to je genocid i pokušaj uništenja jednog naroda“, naglasila je gošća N1.

Predstava „Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo“ biće izvedena večeras od 20 časova u Kolarcu, a ulaz je besplatan. To je zapravo „uvod u predstavu“, predstava o predstavi u nastajanju, a dogodine će biti njena premijera, kaže reditelj tog komada Zlatko Paković. Usredsređujem se u predstavi na generatore zločina, duhovnike zločina, a dželate ćete uvek naći, oni koji izvršavaju bivaju najčešće uhvaćeni i osuđeni, ali generatori su problem, ističe.

Paković navodi da 24 godina pada jedna senka na ovo društvo i da ono ne može da se konstituiše dok ne skine tu senku.

„Dakle, 24 godine taoci Republike Srbije su njeni građani – zato što vlasti koje se smenjuju neće da nazovu stvari pravim imenom, da se na taj način građani zapravo distanciraju od zločina. Ovako smo svi mi, građani, taoci i saučesnici. Priznanjem genocida, koji je evidentan, ta bi se senka skinula sa ovog društva, društvo bi se distanciralo od politike jednog režima, proglasilo bi zlikovcima one koji su inspirisali genocid, a ne samo one koji su ga izvršili“, navodi Paković.

Kisić kaže da nemačko iskustvo treba da bude izuzetno značajno za nas, „jer ono što se desilo sa nacizmom u Nemačkoj, najbliže je našem iskustvu“. Negiranje genocida, relativizacija tih činjenica bilo bi isto kao kada biste 24 godine posle pada nacizma negirali Holokaust, dodaje.

Paković kaže da je kulturna elita, koja je generator kulture genocida i kulture etničkih čišćenja, ista. „To su ljudi koji su radili za Miloševićev režim i oni su još uvek najuticajniji građani – govorim o akademicima, o pesnicima… Dakle o duhovnicima zločina. Kad dođe do raskida sa tom kulturnom elitom, kad ta kulturna elita bude obeležena kao zlikovačka, doći će do ove distance o kojoj ja govorim… I oslobodiće se građani Srbije tog stida i srama koji nose, a nisu učesnici u genocidu“.

Kaže da je sve tako „da bi ta kulturna elita bila na vlasti i najuticajnija“ dodajući da ona ne može da osudi sebe u vlastitom zlodelu. S tim u vezi, konstatuje – nije došlo do drastičnog raskida u Srbiji, ni prethodna ni ova vlast nisu to učinile.

Kisićeva naglašava da presudom Međunarodnog suda taj zločin nije samo okarakterisan kao genocid, već je za Srbiju rečeno, kako podvlači, da nije učinila ništa da spreči taj genocid, a mogla je to da uradi. „Zapravo se Srbija nikad nije ogradila od te politike koja je vodila genocid. Ono što se desilo, zapravo, u Srebrenici, kako je osvojena, kako su ubijeni, vidi se da je to samo ostvarenje političkih, ideoloških ciljeva, a to je da se ta granica na Drini izbriše, a cena toga je bila ubijanje muslimana“.

Gosti N1 kažu da je mantra to što se može čuti u javnosti i od političara – da bi se priznanjem da je u Srebrenici počinjen genocid zapravo prihvatilo to da je ceo srpski narod genocidan. „Upravo suprotno, time bi se osudili pravi zločinci, to je suština. Dželati, izvršioci su uglavnom osuđeni, kao i organizatori, naredbodavci, ali oni koji su inspiratori, čije su ruke čiste, a koji su svojim rečima izazvali ove druge da kolju, siluju, rasteruju, oni su najugledniji narodi ove države, i u tome je problem. Oni će generisati zločine ponovo“, ocenjuje Paković. On dodaje da je njima trenutno profitabilniji mir, ali smatra da će oni ponovo proizvesti rat, „jer je to kultura mržnje i netolerancije“, koja drži kao taoce građane Srbiji.

U predstavi koja je u nastajanju, kako kaže, govori se o nastojanju da se spreče budući zločini.

Paković kaže da ukoliko bi se proglasio 11. jul kao Dan žalosti, dan genocida u Srbiji – da „to ne bi značilo da je to dan priznanja krivice, već dan slavljena bratstva, sažaljenja i slobode – jer priznajete taj užasan zločin počinjen u vaše ime, a za koji nemate krivicu“.

Kisić: Neodlazak predstavnika je državna politika Srbije kao i negiranje genocida

Premijerka Ana Brnabić izjavila je da neće da ide u Potočare jer „nije pozvana“. Uz „najdublje saučešće svim porodicama svih žrtava sukoba u BiH“ i „užasnog zločina“ u Srebrenici ona je podsetila da niko još nije odgovarao za napad na tadašnjeg premijera Srbije Aleksandra Vučića kada je 2015. došao na komemoraciju u Potočare povodom 20. godišnjice zločina. Srbija od tada nije slala zvanične predstavnike na komemoracije.

N1

  To je cinizam jedan koji proizilazi iz strukture politike, kaže Paković. Kisićeva dodaje da je premijerka pozvana na niz aktivnosti koje organizuju organizacije civilnog društva u Beogradu, ako želi da pokaže solidarnost sa žrtvama.

Gošća Novog dana ocenjuje da to što nema predstavnika Srbije danas u Potočarima, da je to državna politika, isto kao što je državna politika poricanje genocida. Posledice toga su vrlo vidne, kaže, dodajući da je sud u Srbiji dozvolio „ubicama da se brane sa slobode“ u procesima koji se za zločine u Srebrenici vode u našoj zemlji. „Imate bivšeg ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske koji je izdavao naređenja u vreme genocida u Srebrenici, i koji je za to optužen u BiH, taj čovek vodi privatni biznis u Srbiji“, dodaje. Kaže da se ovde ne pominje suđenje Jovici Stanišiću, nekadašnjem šefu DB, koji, kako navodi, takođe u optužnici ima tačke u vezi sa Srebrenicom.

Suština je u saosećanju sa ljudima koji su stradali ni krivi ni dužni, a da ne govorimo o deci, starima, kaže Paković.

„Saosećanje prema žrtvi ma koje vere, nacije ona bila. To su samo ljudi, deca, žene… To je strašno, kad se uvedete u takvo kolo kad gubite osećaj žalosti prema nekome ko je ubijen na najsvirepiji način, to je problem. Ja ne mislim da je ukorenjeno to shvatanje ovde, ja mislim da bi javnost, kad bi se konstituisala, vrlo brzo prekinula sa tom praksom negiranja genocida. Samo je problem što su iste kulturne elite – vlast se menja, ista kulturna elita stoji“, navodi Paković.

I Kisićeva zaključuje da je moguće menjati to što je ukorenjeno. „Imali smo primer kada je pušten film, za vreme Đinđićeve vlade, o Škorpionima, koliko je to krenulo da menja javno mnenje“.