Gošće N1: Ako gledamo samo fizičko, propuštamo 90 odsto nasilja koje žene trpe

Vesti 07. sep 201911:31 > 11:33
N1

Advokatica Vanja Macanović i Tanja Ignjatović iz Autonomnog ženskog centra rekle su u Novom danu da prijavljivanje nasilja mora da se isplanira, kao i da treba verovati osećaju žene. "Ako gledate samo fizičko nasilje, propuštamo 90 odsto nasilja kome je žena izložena", kaže Ignjatović.

Kako kaže Macanović, kod nas nije problem Zakon, već primena zakona.

„Ako sudija može da da izjavu u novinama da kada vidi da je razvod braka i da žena pominje nasilje, da ona misli da se radi o zloupotrebi… Imali smo slučajeve da su izricane hitne mere, ali šta nekome ko boluje od teške bolesti znači da mu date aspirin“, kaže ona.

Kako kaže, zakon je dao neke odrednice toga koji se rizici ispituju.

„Postoji veći broj rizika koje možete da nađete u policijskom protokolu, postoji nešto što je iskustveno, kada neko dugo proganja žrtvu, kada imate pretnje smrću…“, kaže ona.

N1

Ignjatović kaže da je opasno razmatrati rizike pojedinačno.

„Sam broj rizika ne govori o opasnosti. Treba da se razmotri ne samo događaj koji je prijavljen, nego ceo kontekst u kome ta žena živi“, kaže Ignjatović.

Kako kaže, treba verovati osećaju žene.

„Jer kad stručnjak sedi s jedne strane, njemu ono što žena priča može da deluje nebitno. Ako gledate samo fizičko nasilje, propuštamo 90 odsto nasilja kome je žena izložena“, kaže ona.

Ističe da žrtve nemaju nužno želju da nasilnik bude kažnjen, već da žele da im se veruje, da se njihovo iskustvo verifikuje, da bude bezbedna, da njena deca budu bezbedna…

Macanović kaže da postoje žene koje dobijaju direktne pretnje i to ih drži zarobljenim.

„Preporučujemo da žene probaju da se sklone tamo gde ima dosta ljudi, da ne ostanu nasamo“, kaže Macanović, dok Ignjatović dodaje da se ne treba sklanjati tako gde će ih prvo tražiti.

Kako kaže Macanović, za visokorizične slučajeve postoje sigurne kuće.

„Nama su se nažalost sigurne kuće pretvorile u mesto za sve žene koje naju gde, i onda su pune, a trebalo bi da tu budu visokorizični slučajevi“, kaže ona.

N1

Kaže da, kad nema direktnog nasilja, prijavljivanje mora da se planira.

„Žene ne smeju biti naivne, prijavljivanje nasilja mora da se vrši tako da već postoji plan. Mogu se obratiti ženskim organizacijama, obezbediti sve, videti koja su sigurna mesta. Roditelji nisu sigurno mesto. Napraviti sve tako da se prijavi onog momenta kada je ona na sigurnom mestu“, kaže Macanović.

Ignjatović kaže da su mere napravljene za jedan broj nasilnika, kojima su mere dovoljna opomena institucija, države i društva da je njegovo ponašanje neprihvatljivo.

„Za veliki broj nasilnika hitne mere jesu prva opomena. Neki će ponoviti, neki će dobiti i sledeći put meru, neki put krivičnu prijavu. Hitne mere se određuju prema ženama, a niko ne razmišlja o deci. Ta kontrola nedostaje i ona je ozbiljan problem“, kaže Ignjatović.

Macanović kaže da žene koje su prepoznale nasilje na vreme neće doći do njih.

„Kod nas dođu one koje su, nažalost, dobile lošu podršku institucija ili koje su zaplašene ili one koje su se zaglavile u sudskim postupcima. Imate razvode braka gde ima nasilja, koji traju pet ili više godina, a nasilje i dalje nije zaustavljenoi“, kaže.

Ističe da nasilnici shvate da ženu više ne mogu da povrede, a onda gađaju na decu.

„Jer znaju da majke najviše boli kad gađaju na decu“, kaže.

Gošće kažu da roditelj nema pravo da viđa dete, već dete ima pravo da vidi roditelja, ako je bezbedno.

Ignjatović kaže da su nasilnici češće muškarci koji pripadaju nižim socijalnim grupama, ali da je nasilje vrlo različito.

„Očiglednije i brutalnije je u tim grupama, nego kada ste visokoobrazovani, onda je perfidnije i više psihološko“, kaže, dodajući da nasilnika karakteriše odsustvo svesti da nisu u pravu.

Macanović kaže da se pritisak koji trpe žrtve ne vidi.

„Onda dođemo do toga – ona je kriva, počinje sistem da se ponaša isto kao nasilnici“, kaže.