Pančić: Književnost drži pažnju kad je deo fajta; Pantić: Sve nam je neregularno

Vesti 21. jan 202021:06 > 21:09
N1

"Niko ne može da ostane imun na okolnosti u kojima živimo, zatrpani smo neoborivim činjenicama da je sve neregularno, institucije, čak i fudbalsko prvenstvo, život je neregularan. Književnost može da bude neka vrsta azila, ali čim izađete na ulicu, shvatate u kom se ambijentu nalazite", kaže Mihajlo Pantić, književnik i profesor Filološkog fakulteta u emisiji Pressing. Novinar i kolumnista nedeljnika Vreme Teofil Pančić naglašava da se bojkotu NIN-ove nagrade pridaje značaj koji ne bi trebalo da ima i da, kaže, svako ima pravo da se ljuti.

NIN-ovu nagradu za roman godine u 2019. dobio je roman Saše Ilića „Pas i kontrabas“. Izbor i dodelu nagrade ove godine pratio je i poziv nekih pisaca na bojkot nagrade. Grupa od 18 pisaca, među kojima su dosadašnji dobitnici NIN-ove nagrade Vladimir Tabašević i Miro Vuksanović, kao i neki od autora koji su bili u širem izboru za 2019. godinu, odlučila je da ubuduće bojkotuje to književno priznanje, nezadovoljna članovima žirija, odnosno njihovom stručnošću i, kako su naveli, moralnom kompetencijom.

„Kada bih hteo da budem ciničan, rekao bih da je Ilićeva knjiga dobila NIN-ovu nagradu jer je troje od petoro u žiriju glasalo za nju. Šalu na stranu, imali smo konkurenciju od desetinak romana, to je svake godina tako manje-više, ali smo ove godine imali jaku konkurenciju i u tom obilju dobrih izbora, nije bilo lako napraviti ni uži uzbor ni izabrati onu najbolju. Bilo je više romana koji su zasluživali tu nagradu, Saša je na kraju dobio najviše glasova. I to nije roman koji se lako čita, nije za plažu i razonodu, to je roman o teškim temama, pamćenju, traumama, o raspadu jedne zemlje, kako su ljudi koji su neposredni učesnici to vreme preživeli, koje su to traume i posledice ostale iza toga, od pitanja ratnih veterana pa na dalje…Od pitanja proizvodnje tog nacionalističkog diskursa, proizvodnje nove normalnosti i nove nenormalnosti, ko su ljudi koji žive iza zidova zatvorenih institucija, a ko su oni, možda daleko luđi od njih, koji ne samo da su na slobodi, nego su ljudi koji odlučuju o našim sudbinama. Ovih nekoliko rečenica je samo grebanje po površini, to je složen roman sa mnogo tema i motiva, osetljivih, koji diraju u živac“, kazao je u Pressingu Pančić, koji je bio predsednik žirija NIN-ove nagrade.

POVEZANE VESTI

Dodaje i da očekuje polemike u vezi sa knjigom. „To je jedna od knjiga koje izazivaju polemike, i ja očekujem i da će posle ovog prvog talasa, knjiga izazvati još neke polemike“, kaže.

Pantić kaže da je i ranije govorio da „NIN-ova nagrada liči na ostarelu rok zvezdu“.

„Ja sam bio član žirija NiN-ove nagrade do pre dve godine, i sad govorim iz ‘veretanske pozicije’, uvek je ovako, uvek su u pitanju nijanse, i ja sam često ostajao u manjini…To je vrlo kompleksna pozicija rada u žiriju i sve ono to prati NIN-ovu nagradu…Pre neku godinu sam napisao da NIN-ova nagrada liči na ostarelu rok zvezdu – šta god da kažete, ide njoj u prilog. Jer nju ništa ne može da poremeti“, naveo je Pantić.

Kako je ispričao, on je pre 15 godina predložio, pomalo, kaže, u šali, da se uvede „off NIN-ova nagrada“. „I kao mlad kritičar sam je čak dodelio Voji Nespotovu za roman ‘Mrtvo mišljenje’…I mislim da je NIN-ova nagrada upravo važna da bismo se odredili u svetu književnosti“, kazao je profesor Pantić.

Zbog čega onda bojkot?

„Govorio sam već o tome i čini mi se da samo pridajemo publicitet nečemu što možda to i ne zaslužuje u tolikoj meri. Tu je bilo 18 potpisnika, neke uopšte ne znam ko su, za neke, poput Kusturice, ne znam da se bave pisanjem romana, ima nekih koji se tako, priključuju kad se nešto dešava. U osnovi, to je kombinacija nekoliko uzroka i razloga – to neko tvrdo jezgro potpisnika ima jednu vrstu ideološke agende, kulturno-političke misije, tako oni sebe doživljavaju, i čini im se da je ta NIN-ova nagrada skrenula s pravog puta, da im izmiče sistemski. S druge strane, ti neki koji im se priključuju, to su ljudi koji imaju banalnije, ljudski krajnje shvatljive motive – imao je neko roman u konkurenciji, pa nije prošao, a napisati roman nije lako, ljudski je odreagovati, braniti svoje delo, a sad neki Pančić kaže da to nije toliko dobro…“, kazao je Pančić.

Kako je rekao, kada saberete tih nekoliko motiva, „od ideoloških do ovih ljudskih o povređenoj sujeti, onda dobijete ovaj galimatijas u sadržinskom i u smislu tih potpisanih imena“.

Prema rečima Pantića, koji je bio predsednik žirija u ranijem periodu, smeta što se radi „relacija prema politici“.

„Do sada su prigovori bili uglavnom pojedinačni, ljudi su nezadovoljni i nečiji razlozi su potpuno legitimni, ja do sada nisam sreo nijednog srpskog pisca koji nije imao osećaj da u nečemu nije bio prikraćen i da zbog nečega nije shvaćen…I došli smo do pitanja statusa književnosti u našem društvu, i teško mi je što ću ovo da izgovorim, jer se time bavim ceo život – književnost više nije društveno relevantna! I šta se dešava – kada nije relevantna kao što je bila u mojoj mladosti, raste unutarcehovska tenzija. I kad je puna mala bara previše krokodila, imate nezadovoljstva, javne istupe, ideološke kontekste. Da bismo na neki način odglumili važnost književnosti, šta radimo – neopozivo i krajnje stereotipno, uvek je relacioniramo prema politici. Zato što je govor o politici važan, i knjiga i pisac će dobiti na nekoj važnosti“, smatra Pantić.

Podele i u književnosti

N1

Pantić kaže i da mu se ne dopada u proglasu ove grupe pisaca – upotreba pojma moralnost.

„Nemojte sebi pripisivati tu vrstu moralnih kompetencija da nekog ko radi drukčije od onoga kako ga vi zamišljate, to ne znači da je neki čovek zbog toga moralno pokvaren. I to mi jako smeta. Inače, imate pravo da protestujete i protiv dobitnika, i žirija, i nagrade“, kaže.

Na pitanje da li sve mora da bude podela i da li je i u književnosti podela na „prvosrbijansku“ i „drugosrbijansku“, Pančić kaže da „podela postoji“.

„Do neke mere može da se kaže da postoje. Književnost ne nastaje u laboratoriji, i pisci su ljudi koji imaju ubeđenja, meni to nije predstavljalo problem. Problem je u tome da bilo koja grupa ljudi sebe proglasi za jedino merodavnu, jedinu, gotovo da kaže – mi smo srpska književnost. Vi ostali ste samo podstanari, strani agenti, koji nama oduzimate prirodno pravo da raspolažemo svojim imovinom. Ti ljudi se na taj način ponašaju. A sukob različitih svetonazora nije po sebi loš, loše je ako neko počne da koristi neku vrstu simboličkog nasilja, kada maše nekom ideološkom batinom i kompromituje ljude koji imaju drugačija shvatanja, bilo u književnosti ili nečem drugom“, naglasio je Pančić.

Kaže i da je sa nekim potpisnicima bojkota nagrade bio u vrlo dobrim odnosima.

„Polovina potpisnika apela su ljudi o čijim sam knjigama pisao povoljno, govorio sam im na promocijama, i oni na mojim, to su moji dobri poznanici, i nisu imali nikakav prigovor na moju podobnost i kompetentnost. Ali kada ste u žiriju neke nagrade, pa neko očekuje od vas da pogurate njegovo delo, pa vi to ne uradite, onda imate burnu reakciju…To su ljudi koji su vam se do juče umiljavali. To je do te mere isprepleteno, jer ta književna čaršija je mala sredina, svi se znamo, i jako je žalosno kada se svede na ovu vrstu pompeznog istupanja sa toliko očigledno trivijalnim motivima koji iza svega stoje“, ocenio je Teofil Pančić.

A profesor Pančić i dodaje – književni život je vašar taštine.

„Ne treba ove ljude diskvalifikovati. Neke od njih zaista uvažavam kao pisce, oni su moje kolege, mi diskutujemo o literaturi, i ne vidim problem što se razmimoilazimo u mišljenima, samo mi smeta način na koji se ljudima pripisuje neko zaleđe, da ih prati set glasina ko je čiji čovek, ko je korumpiran. To nema veze s tim da vi čitate knjige i kažete – ovaj je po tome i tome po meni najbolji“, rekao je Pantić.

Najbolje se prodaje književnost „pod znacima navoda“

Profesor Pantić smatra i da književnost nije izgubila legitimitet, ali…

„Nije književnost izgubila legitimitet, prilično je visok standard pisanja, ali društvena refleksija tih knjiga nije više jednaka onome što je bila pre 30, 40 godina. U individualnom smislu, književnost ne gubi značaj. Ali kada je pomerite na društvo, onda vidite da književnosti više nema u javnom prostoru, ili je ima vrlo malo, ili u ovim prilikama, kada se prirodno pojavi neka vrsta incidentne situacije koja je po pravilu politički intonirana“, naglašava Pantić.

Na pitanje ko danas prodaje najviše knjiga, on kaže: „Najbolje se danas, necu da budem ciničan, najbolje se prodaje književnost koja je pod znacima navoda, ono što fingira književnost. Ali, uvek je bilo tako, ta podela je danas ukinuta, na ono što se zvala trivijalna književnost i ono što se zove visoka literatura, koja navodno pripada eliti“.

Dodaje i da u Srbiji čita između četiri i sedam posto stanovništva i da to nije mali broj.

„Svaka umetnost je neka vrsta simboličke reprezentativnosti…Tu ulogu je kod nas preuzeo film, film priča priču, književnost se malo povukla. TV priča priču…i vrlo mali broj će uzeti posle ovog razgovora neku moju ili Teofilovu knjigu, po tome vidite mesto koje danas zauzima književnost“, kaže Pantić i dodaje da je „slaba strana“ književnosti što je to „spora umetnost koja zahteva vreme i koncentraciju“.

O tome može li se politika „ušetati“ među književnost i „odlučivati“ o nagradama, Teofil Pančić kaže da ona „nije uspevala ni u vreme jednopartijskog sistema“.

„Moguće je da Vučić pokuša da dodeli nagrade, pošto se u mnogo toga umešao, zašto ne bi i u ovo. Ta vrsta političko-direktivnog mešanja nije uspevala ni u vreme jednopartijskog režima, te politički indukovane nagrade mogle su da budu obilate finansijski, ali da ne odjeknu u javnosti. NIN-ova nagrada je u startu implicirala neku vrstu nezavisnosti, opuštenijeg, komotnijeg ugla. To je ovoj nagradi pridavalo na značaju i stvarao se mit o NIN-ovoj nagradi. Kako to danas izgleda – ja sam bio 2000, 2001, 2002. godine i sada posle dve decenije u žiriju. Iako su ljudi isti i hiljadama godina, ipak, danas ja doživljavam to drugačije – u međuvremenu su se pojavili fenomeni poput društvenih mreža i vi ste u žiriju kao učesnik nekog rijalitija – svaki vaš potez se gleda, analizira u ‘real time’-u. Mi objavimo širi spisak dobitnika, pa se broji čija su izdanja, pa onda napravimo 10 najboljih, pa se onda pitaju koliko ima žena, a zašto je samo jedna na ćirilici…i tako, mi smo trebali da vodimo računa i o kvotama nekih, i na kraju se pojave ovi majstori – zašto mi nismo glavne baje…I vi ćete da izdemantujete svojim radom pet predrasuda, a pojaviće se još šest ili sedam, i vidite da je uzaludno, jedino treba da radite svoj posao“, kaže Pančić.

Prema njegovim rečima, poražavajuće je što književnost zadržava pažnju javnosti dok je „deo nekog spektakla“, „fajta“, „bojkota“.

A ko su pravi pobednici?

„Ne postoje pobednici, to su dobitnici“, naglasio je Pantić.

„Zašto pobednik? Zašto ne dobitnik? Važna je to nijansa. Upravo nas ova vrsta medijske torture na neki način privodi toj vrsti doživljavanja književnosti kao takmičenje“ kaže Pantić.

„To je neka vrsta igre – čovek koji ne ume da se igra, da u toj igri pobedi ili izgubi, on ima problem sa sobom, ne ume da učestvuje u igri“, dodao je Pančić.

Ozbiljan govor proteran iz najozbiljnih medija

Profesor Pantić kaže i da je „akademska kritika u perfektnoj kondiciji“.

„Nikada nismo imali tako dobre čitaoce u akademskoj zajednici. Ne postoji nijedan relevantan srpski pisac o čijem delu nisu napisane desetine tekstova. Ali, kada uđete u polje produkcije, nailazite na kakofoniju, prostor je smanjen, dnevna kritike nema, na prste jedne ruke mogu da vam nabrojim koji novine i časopisi objavljuju kritike. NIN, recimo, dodeljuje nagradu za književnost a nema književnu kritiku, čak ni iz drugih važnih disciplina. Zašto je ozbiljan govor proteran iz najozbiljnih medija? Zašto kritike imate na kašicicu u najprestižnijim novinama“, upitao je Pantić.

Mediji su, smatra Pančić, transmisija sa dvora, neka vrsta releja, odašiljača, ali oni tu svoju funkciju rade na duboko toksičan način, što, dodaje, možemo svi da se uverimo.

Tabloidi su pisali o otmici devojčice Monike Karamanović na način da su kršili sve novinarske kodekse, a ipak, tužbu će dobiti nedeljnik Vreme.

„Tobože zato sto smo preneli te naslovne strane tabloida, kao da smo ih preneli da bismo ih hvalili i slavili i širili dalje. To je apsurdno, čovek se pita kako je moguće tako nešto nadrealno. Možda je najbilže istini ono što je jedan kolega napisao – da su se u Ministarstvu uplašili, jer su prvo pisali jako strogo prema tim tabloidima, a kako su tabloidi moćni i bliski vrhu vlasti, i da se sam vrh vlasti često vrlo pozitivno izražava o tim tabloidima, možda su se uplašili da su malo preterali, pa da se sada umile dvoru, da udare neku packu, pa da to bude Vreme“, kaže Pančić.

Profesor Pantić, koji je svojevremeno izjavio da će se upisati u „partiju zgađenih“, kaže da se danas nalazimo „u vremenu kada ne možemo da budemo pasivni“.

„I u međuvremenu sam postao nestranački član Političkog saveta DS, zajedno s ljudima koji takođe nisu članovi stranke ali smatramo da treba da se vodi dijalog i da se raspravlja o situaciji u kojoj se nalazimo. Niko ne može da ostane imun na okolnosti u kojima živi, zatrpani smo neoborivim činjenicama da je sve neregularno, institucije su neregularne, fudbalsko prvenstvo je neregularno, život je neregularan. Književnost može da bude neka vrsta azila, ali čim izađete na ulicu, shvatate u kom se ambijentu nalazite“, kaže Pantić.

O tome kako vidi napade na Dragoljuba Mićunovića, zbog izjave da je bojkot nepotreban, Pantić kaže: „Inače je cela opozicija atomizovana i ključni problem je što se ne može napraviti neka vrsta političke alternative sistemu u kome se nalazimo. Ja mislim da je ovaj pravac pokušaja ukrupnjavanja DS dobar put, za sada, kao i priča o bojkotu. Ja ne vladam tim jezikom, ali bojkot je iznuđena stvar, niko ne ide u bojkot sa zadovoljstvom, ali u situaciji u kojima uslovi za fer izbore ne postoje, onda morate u bojkot“.

N1

Situaciju u vezi sa Vesnom Pečić, koja je danas bila na razgovoru u policiji zbog spornog tvita, Pančić opisuje kao stvar koju režim rado koristi.

„Jasno je da će režim svaku ovakvu stvar iskoristiti, zloupotreni da diže moralnu paniku i da proizvodi melodramatski privid ugroženost šefa i gospodara, da mu svako radi o glavi, pa i dugogodišnja mirovna aktivistkinja, koja kao nema druga posla nego da razmišlja o ‘cevi u njegovu glavu’. Radi se o klasičnoj manipulaciji režima. A druga priča, koju bih odvojio od ovog povoda je da se ljudi generalno na tim društvenim mrežama izražavaju relaksirano o svemu i svačemu i ne vode o tome računa…Ta vrsta privatluka, trenutno sam u tom i tom raspoloženju, ta vrsta diskursa na društvenim mrežama, ja to konzumiran u minimalnim dozama, to jako devalvira javni jezik. I voleo bih da se javne ličnosti okanu s Tviterima i Fejsbucima“, kaže Pančić.

Najavu o „eksternoj kontroli“ pravosuđa, Pančić vidi kao očekivanu.

„Svako ko po prirodi svog posla, sudijskog ili tužilaštva, poseduje deo vlasti, mora da bude izložen ljubomori onog jednog ko u ovoj zemlji sme da ima svaku vlast. On smatra da njemu pripada svaka vlast i svaki njen segment i šta ima neki sudija da radi nešto što nije koordinisano s njim. Pre ili kasnije i sudije i tužioci su morali da dodju na red“, kaže Pančić.

Profesor Pantić smatra da brojne afere koje karakterišu ovu vlast pokazuju „tačku do koje smo stigli“.

„Da li je potrebna dodatna analiza, to je samo jedna konstatacija koja dijagnostikuje tačku do koje smo došli – da je napravljena jedna vrsta društvene anomija u kojoj su sve vrednosti relatizovane, sve je dozvoljeno reći, ne snose se konsekvence za delovanje u javnosti. Mi nažalost živimo ovde neku vrstu rđave beskonačnosti, bezideje, polako se vraćamo u vreme Miloša Obrenovića, pogledajte našu istoriju, ona se uvek vezuje za neku jaku ličnost, a ja sam ih proživeo tri, i ne vidim neko svetlo na kraju tunela“, nije optimista Pantić.

Govoreći u univerzitetu, kaže da „univerzitet po definiciji mora da bude žarište kritičke svesti i to svaka vlast treba da zna“.

„Kvalitet vlasti ako se može izvesti takva jednačina, može se meriti u njenom odnosu prema kritičkoj svesti, koliko je u stanju da percipira to što joj se kaže, koliko je korektivna. Ovde vidimo da kritička svest nije korektivma, vi sve što kažete rizikujete da ćete biti stavljeni na stub srama, proći ćete kroz toplog zaca ovih medija“, naveo je.

Međutim, ne misli da je „univerzitet uspavan“.

„Koliko je ljudi, kolega potpisalo podršku proglasima. Univerzitet je uvek slika društva, i tu imate ljude na strani vlasti, oportune ili one koji ćute. Treba ga vidieti kao tribinu u kojima se misljenja sučeljavaju, politički deluje na ovaj ili onaj način. Na kraju krajeva, kvalitet državnog univerziteta nije opas, naša deca koja odu u inostranstvo, dobro prolaze, ja se dopisujem sa studentima koji su otišli na Novi Zeland, svi su negde situirani u struci“, kaže Pantić.