Goran Dimitrijević: Vlast medije javno demonizuje i trpa u geto

Vesti 03. maj 202306:40 4 komentara
Nebojša Babić

"Od kovid pandemije, preko američkih izbora do rata u Ukrajini videli smo da, u eri brzih a neproverenih informacija i lakog „primanja“ na tumačenja koja podilaze masovnom mišljenju ili su deo nečije propagande, nije lako odgovorno stajati iza nečega što puštaš u program, barem kad je reč o elektronskim medijima", kaže u intervju za portal N1, Goran Dimitrijević novinar i prezenter TV Nova povodom 3. maja Svetskog dana slobode medija.

Koji su najveći problemi medija danas? Da li su niske plate, nesigurnost posla, uticaj krupnog kapitala, uticaj države, društvene mreže?

– Sve od nabrojanog, ali što se tiče suštine našeg posla, a to je izveštavanje u javnom interesu – uticaj države je presudan. Za informativne medije u Srbiji su teški dani ukoliko niste u službi aktivne podrške i promocije vladajuće politike, posebno lika i dela predsednika države. I svuda u Evropi van javnih servisa gotovo svi mediji su u privatnom vlasništvu, plate su i za tamošnje standarde vrlo različite i zavise od radnog mesta i vašeg ličnog ugovora sa kompanijom. Posao mnogima nije siguran, uticaj krupnog kapitala na slobodnom tržištu je presudan. Društvene mreže su svuda podjednako i koristan izvor informacija i rasadnik lažnih vesti i lupetanja svih vrsta. Ali retki su primeri u današnjoj Evropi da aktuelna vlast određene medije, koji nisu stranačka glasila, tretiraju kao političke protivnike, a to imamo mi u Srbiji.

Koliko je odgovorno novinarstvo važno danas, kada je medije lako pokrenuti, a postoje i društvene mreže gde je mogućnost za manipulaciju ogromna?

– Čini mi se da nikad nije bilo važnije i nikad teže. Od kovid pandemije, preko američkih izbora do rata u Ukrajini videli smo da, u eri brzih a neproverenih informacija i lakog „primanja“ na tumačenja koja podilaze masovnom mišljenju ili su deo nečije propagande, nije lako odgovorno stajati iza nečega što puštaš u program, barem kad je reč o elektronskim medijima. S jedne strane, imaš poriv da budeš blagovremen i aktuelan, a s druge treba proveriti da li je informacija tačna. U današnjim uslovima to često nije fizički moguće, pa se sve svodi na iskustvo, ličnu procenu i obaveštenost o datoj temi. Ako pogrešiš, živiš s posledicama i trudiš se da se to dešava što ređe.

Koliko se novinarstvo promenilo u odnosu na to kada si počinjao? U Srbiji, ali i globalno?

– Promenilo se mnogo, ja sam počeo u analogno doba kada su prilozi montirani na trakama i kad je radio slovio za „najbrži“ medij. Na video snimak nekog manjeg događaja, ukoliko je uopšte sniman kamerom, čekalo se dugo, dok stigne kaseta. Danas je sve brže i digitalno, sve se snima, svaki mobilni telefon je kamera, informativni radio je umro, najbrže su društvene mreže. Gradovi u Srbiji su kablirani, svi imamo po 150-200 TV kanala i mi stariji tek sada shvatamo Brusa Springstina koji je još početkom 90-ih u Americi imao „57 kanala na kojima nema ničega“. Sve nam je sporo ukoliko nije u realnom vremenu. Mreže su istovremeno široko demokratizovale javno mnjenje dajući glas svakom tzv. običnom anonimnom čoveku, omogućavajući debatu i razmenu informacija i mišljenja o svim temama, ali ga i masovno zaglupele i ostrvile lakim i efikasnim širenjem izmišljotina ili poluistina, sajber nasiljem, vređanjem itd. Novinarstvo se menjalo u skladu sa svim tim.

Šta je drugačije u odnosu vlasti prema novinarima u Srbiji tokom 90ih godina i danas?

– Devedesete često pominjemo kad povlačimo paralalele sa današnjicom, ali realno to su bila sasvim drugačija vremena za sve, pa i za novinare. Prvo, u ex-Jugoslaviji su besneli ratovi, imali smo hiperinflaciju, nestašice svega i svačega, bili smo pod sankcijama i izopšteni iz međunarodne zajednice, da bi sve na kraju kulminiralo bombardovanjem Srbije. Ono što je slično u odnosu prema novinarima je da i tada i sada vlast ima „svoje“ medije koji su njena propaganda i da postoje retki nerežimski koje vlast etiketira kao „izdajničke“, što je posebno bilo izraženo u završnici pred krah tadašnje vlasti kada je ministar informisanja bio sadašnji predsednik Srbije. Ta radikalska priča „ko ne misli ovako – taj je državni neprijatelj“ ima svoj kontinuitet do danas. Ono što je različito je da sadašnja vlast za razliku od Miloševića jako pazi na odnose sa Zapadom i ne zamera im se previše, pa ne radi s kritičkim medijima ono što recimo Putin radi u Rusiji. Ne zatvara ih i ne hapsi, ali ih javno demonizuje, ekonomski sputava i trpa u geto.

Mediji koji se finansiraju iz budžeta su godinama kritikovani zbog potencijalnog uticaja države na uređivačku politiku. Istovremeno smo svedoci da mediji u privatnom vlasništvu ne poštuju novinarske standarde. Šta je mera i kako je dostići?

– Iluzorno je govoriti o merama i „potencijalnom uticaju“ u zemlji u kojoj su ključni mediji apsolutno podređeni političkim interesima stranke na vlasti i njenog lidera, umesto da rade u javnom interesu. Veliki privatni mediji u Srbiji su klijenti države koja im omogućava enormne zarade, a zauzvrat od njih dobija otvorenu podršku ključnu za održavanje vlasti – a privatni mediji koji to ne rade su neprijatelji. U današnjoj Srbiji, poboljšanje medijske situacije nije stvar mere, već političke volje. A te volje nema i neće je biti, jer bi slobodna uređivačka politika u najgledanijim medijima iznela na videlo brojne afere, korupciju, manipulacije s pitanjem Kosova, ekonomsku realnost, a ne šarene laže i svakako bi po prirodi svog posla slobodni mediji doprineli klimi za osipanje podrške u biračkom telu i eventualnu smenu vlasti na izborima. Zato sadašnja vlast neće dozvoliti „dostizanje mere“ koja bi podrazumevala sveobuhvatno, objektivno izveštavanje u velikim medijima i zastupljenost različitih mišljenja o aktuelnim temama.

Da li su novinari i javnost učinili dovoljno u slučaju Džulijana Asanža?

– Nikad nije dovoljno, ali mislim da su novinari i javnost učinili i čine sve što se može protestima, peticijama i dizanjem dreke u ime slobode novinarstva i ljudskih prava. Nisam optimista da će Asanž biti oslobođen. Bez obzira na generalno proklamovanje sloboda, istorija nas uči da su zapadne zemlje vrlo striktne kad je reč o stvarima za koje njihovi donosioci odluka procene da „ugrožavaju nacionalnu bezbednost“ i „globalne političke interese zemlje“. Imam utisak da žele da Asanž posluži za primer kako će proći svako drugi ko ubuduće pomisli da objavi nešto slično što je on radio na „WikiLeaksu.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare