Gosti N1: Vukovar 30 godina posle – sve isto kao i 1991, podele još vidljivije

Vesti 18. nov 202110:55 > 12:03 30 komentara
N1

Pisac i kolumnista Saša Ilić i mirovna aktivistkinja i direktorka Centra za suočavanje s prošlošću Vesna Teršelič saglasni su da, povodom 30 godina ulaska snaga JNA u Vukovar i razaranja, smrti i zločina koji su ostavili duboku ranu u odnosima između Srba i Hrvata, nisu napravljeni značajniji pomaci ka pomirenju i da nema političke volje za suočavanje sa prošlošću, rešavanje problema nestalih i otvaranje arhiva i dokumentacija. "Za sam Vukovar, podele su na današnji dan vidljivije nego inače", navodi Teršelič i dodaje da je suočavanje sa prošlošću proces koji ne može biti okončan i da mi na Balkanu nismo uspeli da završimo ni Drugi svetski rat. Ilić kaže da kod nas postoji "uvreženo pogrešno mišljenje da se suočavanjem sa prošlošću bave NVO, neke nezavisne organizacije, i da je to njihov posao. Suština bavljenja kulturom sećanja i suočavanja sa prošlošću je da se to događa u skupštini, u političkim telima, jedino je to put, ali to nije učinjeno". Dodaje da je godišnjica - jedini trenutak kada Vukovar dolazi u fokus.

„Ne možemo biti zadovoljni izgradnjom poverenja, danas nemamo puno razloga za optimizam… Suočavanje sa prošlošću je proces koji ne može biti okončan, posebno se političari nadaju da će taj proces biti okončan preko noći. U nekadašnjoj SFRJ nismo uspeli da sprovedemo proces suočavanja s prošlošću ni za Drugi svetski rat, a sad ne uspevamo sa ratovima devedesetih. Nema političke volje, veliki problem su neprocesuirani ratni zločini, traga se još za nestalima, vrlo je loša regionalna saradnja, imamo sve goru komunikaciju na regionalnom nivou, kako na političkom planu, tako i među pravosudnim telima“, navodi Teršelič u Novom danu na TV N1.

Povezane vesti

Ističe da rad na ratnim zločinima i u Srbiji i u Hrvatskoj stagnira.

„To su velika opterećenja, nije bilo razumevanja za formiranje zajedničke istražne komisije“, navodi ona.

Ilić se slaže i dodaje da je ono što se očekuje procesuirane ratnih zločina, otvaranje dokumentacije koja postoji za Ovčaru.

„Mi smo u situaciji kada je sud u Beogradu potvrdio neke presude i reparacije, i to samo za porodice čiji su ubijeni identifikovani, ali veliki broj ljudi ostaje i dalje u ičekivanju rešenja. Nema političke volje i zato oni moraju da krenu ka evropskim sudovima, što je loša beskonačnost koja ih ostavlja bez nade“, ocenjuje Ilić.

Ističe da simbolički gestovi političara iz prošlosti, poput susreta bivše predsednice hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i tadašnjeg mandatara za sastav nove vlade Srbije Aleksandra Vučića 2016. godine na mostu na Dunavu, u međugraničnoj zoni kod Erduta, nisu dovoljni.

„Simbolični gestovi su ispražnjeni, neki su i obesmišljeni i ne mogu više da funkcionišu osim kao prazna ljuštura, suština je u otvaranju arhiva i dokumentacija. Kada je u pitanje Vukovar, vreme je da se prekine sa kulturom laži da su nasilje činile paravojne formacije, da država Srbija i JNA nemaju veze sa tim. Ispostavilo se da su svi ti ljudi iz paravojnih formacija bili pod ingerencijom JNA. Kada se to osvesti i kada vidimo da je to rađeno u dubokoj koordinaciji koja se može pratiti preko platnih spiskova i naređenja, kada bi bilo političke volje, mogli bismo da dođemo do otvaranja tih informacija, ali to se ne dešava“, smatra Ilić.

Dodaje da „živimo u jednoj ušminkanoj viziji sveta lidera radikala koji je tada učestvovao u osnivanju tih paravojnih formacija“.

Teršelič ukazuje da ima malih pomaka, ne može se reći da komisije za nestale u obe zemlje uopšte ne komuniciraju, ali je ta komunikacija formalna.

„Tapkamo kao društva u mestu… Suočavanje sa prošlošću je teret i odgovornost koje se ne možemo rešiti“, ocenjuje ona i dodaje da prošlogodišnji i ovogodišnji dolazak specijalnog Vučićevog izaslanika za nestala lica Verana Matića u Vukovar gde je odao poštu žrtvama jeste dobar korak, ali nedovoljan.

„Ni sa hrvatske strane nema puno angažmana, sa tugom pratim kako stagnira saradnja pravosudnih institucija, nije dovoljno da sarađuju samo civilne organizacije“, ukazuje Teršelič i ističe da „radimo što možemo, ali dok se ne uključe institucije, pa i obrazovne institucije, mediji, nećemo napraviti veći pomak“.

Ilić podseća da je bilo individualnih činova nekih ljudi sa nezavisne scene koji su pokušali da naprave most između odvojenih obrazovnih sistema, „to im nije uspelo, stvorila se velika netrpeljivost – takvi projekti nisu podržani“.

Na pitanje može li išta da se desi bez političke volje, on kaže da „svedočimo banalnoj situaciji da ne može da se ukloni jedan mural osuđenog ratnog zločinca za genocid u Srebrenici (Ratka Mladića) usred Beograda bez političke volje, iako ta vlast negira da ima bilo kakve veze sa tim“.

„Ovde se radi o veoma ozbiljnom problemu i ukoliko nema političke volje sa obe strane, on ostaje u toj raspolućenosti. Vukovar ni 30 goodina posle rata nije se vratio u fazu pre rata. Nije se maklo s mesta od 18. novembra 1991“, zaključuje Ilić.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare