INTERVJU Ivan Vanja Alač: Živimo u hamletovskom društvu – od početka drame znamo ko je krivac

Vesti 05. jan 202509:03 9 komentara
Foto: Nebojša Babić

“Živimo u hamletovskom društvu – od početka drame znamo šta treba da uradimo i znamo ko je krivac, ali nikako to i da uradimo. Dok se Hamleti premišljaju, Ričardi vladaju zemljom. Ovo je već peti čin i sada je akcija krenula, samo se nadam da se neće i završiti kao u Hamletu. Nadu za to budi činjenica da su studenti pribrani i da primenjuju samoodbranu, ali nikada ne uzvraćaju nasiljem. To je nešto na šta ova vlast nema odgovor", rekao je reditelj Ivan Vanja Alač u intervjuu za portal N1.

Alač je nedavno dobio prvu profesionalnu nagradu za režiju predstave „Ljudi od voska“. Na okruglom stolu u Užicu je trebalo da govori o predstavi, ali je tragedija koja se desila svega nekoliko dana ranije, sve ostalo stavila u drugi plan.

Stolica je tog dana mogla da bude prazna, jer je planirao da 1. novembra ide vozom. Za Novi Sad.

Ivan Vanja Alač, Užice (5. novembar): „To što ne znam ni jednog od poginulih lično, mislio sam da je olakšanje, ali nije. Obesmislili smo društvo do te mere da je čovek bez ikakve nade. Kada ljudima oduzmete elementarnu sigurnost, oni nemaju čega da se boje. Postaju besni“.

„Sve što se desilo, u meni je pokrenulo bes, a zatim očaj. Pričajući o tome na okruglom stolu, ali i u svakoj prilici od tad, otarasio sam se straha, imam čistu savest i miran san. Emocije su iste kao pre mesec dana, samo sada postoji i nada, zahvaljujući studentima. Hvala im na tome“, rekao je Alač.

O onome do čega će studentske blokade dovesti, kaže da ne razmišlja mnogo. To je posledica nečega što ga je profesor Nikita Milivojević učio – da ne misli o rezultatu, već da se bavi procesom, jer ako se kroz proces prođe iskreno, rezultat će biti neminovan.

„Studenti su pokazali da im ne treba lider, nego sistem. Pokazali su političku zrelost – totalnim ignorisanjem (predsednika) dokazuju da oni ne žele samo smenu, nego promenu, a pre svega odgovornost i institucije koje rade svoj posao. Ove demonstracije su već uspele. Pitanje je samo dokle će taj uspeh još da ide“, navodi.

Smatra i da su pokušaji vlasti da zaplaši narod „toliko jalovi – jer se narod već plaši“.

„Narod se ne plaši njih, nego se plaši onoga što oni rade. Unošenje u lice, pokušaji da se automobilom prođe kroz masu... To je i dalje mnogo više fer borba nego da vam se po sunčanom danu u sekundi na glavu sruči 17 tona betona i na mestu vas ubije. Sve ovo što od tog 1. novembra vlast radi je demonstracija nemoći i panike. Drago mi je što je strah sada prešao na njihovu stranu“, kaže Alač.

Glumci i reditelji su u podršci studentima i blokadama ovih dana među najglasnijima. Alač smatra da bi bilo licemerno da je drugačije, upravo jer je glumački, pa i rediteljski zadatak da se zamisle u tuđoj koži.

„Naš posao je empatija – da sagledamo stvari sa više strana i da ukažemo na probleme. Bilo bi licemerno da se van posla ne bavimo problemima koje kroz umetničko delovanje obrađujemo. Nepravda nas zato najviše boli, ali i inspiriše i motiviše“, dodaje Vanja.

Foto: Nebojša Babić

Pozorište smatra kolektivnom psihoterapijom. Prolazeći kroz različite procese u pozorištu, kaže da je zalečio neke svoje rane.

“Nedavno je neko rekao da bi trebalo otići u pozorište da malo skrenemo misli u ovim teškim vremenima. Pozorište ne služi tome da skrećemo misli, nego da ih vraćamo na aktuelne teme kada sa njih srećemo pogled”, ističe sagovornik N1.

Smatra i da predstava ne treba da predstavlja politički pamflet ili da bude „prst u oko“, jer bi to bilo, kako kaže, potcenjivanje pozorišne publike.

„U pozorište idu ljudi koji su već svesni nekih stvari, ono služi da se suočimo sa problemom, da postavimo neka pitanja. Jedina je nevolja što u pozorište uglavnom idu oni koji su svesni većine stvari. Zato je bitno da se i van pozorišnih sala obraćamo ljudima i pokušamo da dopremo do šireg auditorijuma. Naravno, to ne znači da i predstave koje postavljamo ne moraju biti aktuelne, naprotiv. Jako je važno da se pozorište bavi aktuelnim temama. Deluje mi da je jako teško naći tekst koji nije aktuelan ni na jedan način. Ipak, izgleda da neki i to uspevaju – što reditelji, što upravnici“, kaže Alač.

U Jugoslovenskom dramskom pozorištu, već petu godinu, igra se njegova diplomska predstava „Beogradska trilogija“ koja govori o emigraciji mladih iz Srbije. Priča za predstavu stvorena je kada je shvatio da mladi ne žele da odlaze, već – moraju.

„Priča zahvata period od devedesetih pa do danas i jedino što su ljudi imali kao prednost tada je iluzija da će devedesete da se završe, pa su se mnogi i vraćali dvehiljaditih, samo da bi nakon tri godine ponovo planirali odlazak. Mislim da ovih dana, studenti više ne žele da odlaze. Oni se bore se za to da ne moraju da idu, već da ovde stvore nešto. O tome najbolje govori rečenica studenta – bolje menjati državu, nego menjati državu (seliti se odavde, prim. aut)“, navodi.

Njegov master rad, predstava “Svetionik”, odbijena je u svim novosadskim pozorištima. Ipak, to mu je dalo neku vrstu slobode, iako se susretao sa drugim izazovima, poput neizvesnosti oko prostora u kom će se predstava igrati.

“Ja više nemam nikakav problem da me neko odbije, samo nije fer što mladi retko kada dobijaju fidbek koji bi im bio značajan za neki naredni pokušaj u nekom drugom pozorištu. Ne može se čovek svima svideti, niti predlog predstave, ali je pošteno reći zbog čega. To bi trebalo da bude posao, ako ne upravnika i umetničkog direktora, onda barem dramaturga zaposlenog u pozorištu“, kaže.

Smatra i da se greške ne praštaju mladima, a posebno u njegovom poslu, gde svi mogu da vide i ocenjuju rezultat rada. Predstava za koju je dobio i svoje prve dve nagrade za režiju, “Ljudi od voska”, rađena je po tekstu Mate Matišića koji, kako kaže, u predstavi nema ono što ljudi uglavnom danas imaju – autocenzuru.

“Autocenzura postoji jer se ljudi plaše da ne izgube nešto što imaju, koliko god to bilo malo. To je nešto što im je poznato, na šta su navikli, ne shvatajući da mogu i da zaslužuju nešto mnogo više. Kada se oslobode te autocenzure, ono što dobiju kao nagradu iste sekunde jeste osećaj slobode, koji je neprocenjiv”, dodaje.

Alač kaže da je prava nagrada koja je usledila nakon procesa stvaranja ove predstave – hrabrost koju je stekao, i kao reditelj, i kao čovek.

“Naučio sam da više ne sudim sebi i da sa svetom delim svoje mane. Naučio sam da ne sudim ni drugima. Kod nas se pojmovi razumevanja i opravdavanja mešaju, poistovećuju. Na primer, ja čak i mogu donekle da razumem ove ljude na vlasti, što ne znači da ih opravdavam. Trudim se da im ne sudim, ali bih voleo da im jednog dana sude oni koji su za to najkompetentniji”, zaključuje Ivan Vanja Alač u razgovoru za N1.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare