Možda se ne zna ko će biti sledeći premijer, ali se zna ko će biti u vladi

Vesti 14. feb 202308:26 55 komentara
FoNet

Izborni slogan Socijalističke partije Srbije s početka devedesetih „svi smo mi pomalo socijalisti“ mogao bi da bude preformulisan i da glasi „u svakoj vlasti pomalo socijalisti“. Razlog je jednostavan - od obnavljanja višestranačja u Srbiji 1990. godine SPS je učestvovao u čak 13 od ukupno 17 vlada, a sva je prilika da i formiranje sledećeg kabineta u Nemanjinoj 11 neće biti moguće bez socijalista.

A koliki može da bude koalicioni potencijal Socijalističke partije Srbije najbolje ilustruju reči lidera te stranke Ivice Dačića, izgovorene u izbornoj noći 6. maja 2012. godine.

„Možda se u Srbiji ne zna ko će biti predsednik, ali mislim da se dobro zna ko će biti premijer“, nedvosmisleno je poručio Dačić dok se čekao drugi krug izbora za predsednika Srbije.

Povezane vesti:

Da će Socijalistička partija Srbije učestvovati u vlasti i nakon sledećih izbora siguran je i izvršni direktor Centra za slobodne izbore i demokratiju (CeSID) Bojan Klačar, koji u razgovoru za portal N1 kaže da svoju procenu temelji na više faktora.

„Prvi je taj što će naredni parlamentarni izbori biti održani relativno skoro, ne nužno ove godine, ali je vrlo verovatno da će biti prevremeni. Drugi razlog je taj što je za očekivati da će SNS uoči tih izbora takođe biti vodeća stranka u smislu rejtinga i da će se ta saradnja sa socijalistima prirodno nastaviti zato što i jedna i druga stranke imaju politički interes da ostanu u koaliciji, koja je jedna od najdugovečnijih i najotpornijih na političkoj sceni“, smatra Klačar.

Sagovornik portala N1 kao treći razlog ističe hipotetičku situaciju u kojoj bi Srpska napredna stranka dramatično izgubila podršku birača, što se po njemu ne čini realnim. U tom slučaju, navodi Klačar, svi bi morali da se okrenu ka SPS-u jer je, kako kaže, u pitanju partija vlasti sa najvećim rejtingom posle naprednjaka.

N1

„Četvrti razlog je istorijski i on je povezan sa činjenicom da je SPS stranka koja mnogo bolje funkcioniše u i oko vlasti nego u opoziciji. Skoro 33 godine postojanja učinilo je tu partiju jednom od najprilagodljivijih na političkom tržištu, koja je spremna i sposobna da se adaptira na okolnosti koje su se u Srbiji vrlo često menjale od 1990. godine. Ta stranka je i dalje duboko ukorenjena u biračkom telu, prepoznatljiva je, finansijski stabilna i ima infrastrukturu koja joj omogućava da bude dobar partner često suprotstavljenim političkim strankama“, zaključuje Klačar.

S druge strane, opozicija se nada boljem rezultatu na narednim izborima, što bi joj dalo adute u pokušaju da privoli stranku Ivice Dačića da promeni politički tabor. Indikativno je i to da opozicioni prvaci, koliko god bili oštri prema vlasti, ipak biraju reči kada govore o socijalistima.

„Pozivanje SPS u prošlu vladu Vučićev dobar potez“

Govoreći o učešću socijalista u izvršnoj vlasti, politički analitičar Cvijetin Milivojević podseća na odluku lidera SNS Aleksandra Vučića da u vladu 2020. godine pozove SPS, iako je mogao da je formira samostalno jer su naprednjaci imali apsolutnu većinu u parlamentu.

„To što je Vučić tada ubacio SPS u vladu iako nije morao bio je znak njegove dobre volje i ulaganje u budućnost. Eto, ispostavilo se da je to za njega bio dobar potez, jer da to tada nije uradio pitanje je da li bi socijalisti prihvatili da uđu u aktuelnu vladu. Možda bi ulazak u vladu ponovo uslovili premijerskim mestom za Ivicu Dačića“, navodi Milivojević.

Povremeno se, pak, javljaju i šumovi na vezama između naprednjaka i socijalista, poslednji put nakon prošlonedeljne skupštinske sednice o Kosovu. Tada je, prema pisanju medija, lider SNS Aleksandar Vučić na sastanku vrha stranke rekao da je razočaran ponašanjem socijalista. Nedugo zatim sastali su se Vučić i Dačić, tenzije su spuštene, a učesnici sastanka saopštili su da je „dogovoren nastavak saradnje dve stranke“.

Istorijat odnosa SPS i aktuelnog vođstva SNS datira još iz vremena kada je Vučić bio u Srpskoj radikalnoj stranci. Ne računajući devedesete godine prošlog veka kada je SRS jednu (manjinsku) vladu SPS podržao, a u drugoj i učestvovao, do prvog postpetooktobarskog „spajanja“ došlo je nakon izbora 2007. godine.

Tada je radikal Tomislav Nikolić bio izabran za predsednika parlamenta glasovima SRS, SPS i DSS, da bi nakon svega pet dana stranka Vojislava Koštunice odlučila da ipak napravi koaliciju sa demokratama. Nekadašnji partneri iz takozvane crveno-crne koalicije, socijalisti i radikali, ostali su tako kratkih rukava, vrebajući novu priliku da se vrate na vlast.

Povratak SPS u Nemanjinu 11 posle sedam godina

Već naredne godine SPS i SRS mogli su da formiraju vlast zajedno sa DSS, ali su Dačićevi socijalisti 2008. godine odabrali koaliciju sa Demokratskom strankom Borisa Tadića i posle sedam „sušnih“ godina ponovo ušli u Nemanjinu 11. I više je nisu napuštali.

Stranka Ivice Dačića ima ubedljivo najduži staž u vlasti, uskoro će se navršiti 25 godina, a i sam Dačić rekorder je po broju učešća u vladi – čak sedam.

Tanjug/AP Photo/Burhan Ozbilici

Prva vlada nakon obnavljanja višestranačja u Srbiji izabrana je 11. februara 1991. godine, a na njenom čelu našao se član Socijalističke partije Srbije Dragutin Zelenović. Isti saziv parlamenta izabrao je i drugu po redu vladu. Premijersku palicu preuzeo je takođe socijalista Radoman Božović, koji je na tu funkciju došao 23. decembra 1991. godine.

Treća vlada koju su predvodili socijalisti izglasana je 10. februara 1993. zahvaljujući manjinskoj podršci Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, jer je SPS na izborima održanim krajem 1992. osvojio svega 101 poslanički mandat. Za predsednika vlade izabran je visoki funkcioner Socijalističke partije Srbije Nikola Šainović.

Partija Slobodana Miloševića formirala je i četvrtu vladu, iako ni tada nije imala dovoljan broj poslaničkih mandata za samostalno formiranje vlade. Koalicionog partnera socijalisti su pronašli u Novoj demokratiji, koja je bila na izbornoj listi tada najveće grupacije stranaka opozicije. Za predsednika nove vlade, prve od 1990. koju su činili predstavnici različitih stranaka, izabran je socijalista Mirko Marjanović, čiji je premijerski mandat počeo da teče 18. marta 1994. godine.

N1/printscreen

Marjanović je premijersku funkciju zadržao i u sledećoj vladi, koju su, zajedno sa socijalistima i partijom Miloševićeve supruge Mirjane Marković, činili i Šešeljevi radikali. Sve je bilo finalizovano 24. marta 1998. godine, kada je izglasana takozvana Vlada narodnog jedinstva.

Formiranje šeste po redu vlade, koja je imala status prelazne, bilo je uslovljeno Petooktobarskim demonstracijama 2000. godine, nakon kojih su su Socijalistička partija Srbije, Srpski pokret obnove i Demokratska opozicija Srbije potpisali sporazum o kolektivnom upravljanju vladom do prevremenih parlamentarnih izbora 23. decembra. Na osnovu tog sporazuma 24. oktobra izglasana je prelazna vlada, na čelu sa predstavnikom SPS Milomirom Minićem.

Prva vlada od 1990. bez Socijalističke partije Srbije

Sedma vlada od ponovnog uspostavljanja višestranačja u Srbiji, a prva bez socijalista, izabrana je 25. januara 2001. godine. Premijerska palica poverena je tadašnjem lideru Demokratske stranke Zoranu Đinđiću.

Kraj prve vlade formirane nakon decenijske vladavine Slobodana Miloševića označio je atentat na premijera Srbije Zorana Đinđića 12. marta 2003. godine, a šest dana kasnije Skupština Srbije izabrala je novu vladu na čelu sa tadašnjim zamenikom predsednika DS Zoranom Živkovićem. Socijalistička partija Srbije i dalje je bila u opoziciji.

Nakon vanrednih izbora krajem 2003. godine, novu vladu formirali su DSS, G17 plus, NS i SPO, koji su zajedno imali 109 poslanika, a parlamentarna većina obezbeđena je uz pomoć socijalista, koji su podržali manjinsku vladu. Za premijera je 3. marta 2004. izabran Vojislav Koštunica

Novi izlazak na birališta početkom 2007. godine doveo je i do izbora nove vlade, desete po redu, koju je ponovo predvodio Koštunica, ali tada bez podrške SPS. Kuriozitet je da je druga Koštuničina vlada izabrana svega trideset minuta pre isteka zakonskog roka, 15. maja u 23.30, a činili su je DS, DSS, NS i G17 plus.

Jedanaestu vladu od obnavljanja višestranačja, koja je izabrana 7. jula 2008. godine glasovima 127 poslanika, predvodila je Demokratska stranka. Premijer je postao Mirko Cvetković, dok je funkcija prvog potpredsednika pripala lideru SPS Ivici Dačiću, koji je istovremeno bio i ministar policije.

AFP/Andrej Isaković

Cvetkovićeva vlada „izgurala“ je pun mandat, a kada se činilo da će i narednu vladu formirati iste stranke socijalisti su izabrali drugog koalicionog partnera. Uslov lidera SPS Ivice Dačića da dobije premijersku poziciju prihvatila je Srpska napredna stranka, iako je na izborima osvojila znatno više mandata od socijalista.

Dvanaesta vlada od 1990. godine izglasana je 27. jula 2012. godine, za predsednika je izabran Ivica Dačić, dok je Aleksandru Vučiću, koji je postao predsednik SNS nakon Nikolićevog povlačenja sa mesta šefa stranke, pripala funkcija prvog od ukupno četiri potpredsednika.

U periodu nakon 2012. godine izabrano je još pet vlada – dve je predvodio Vučić, a tri Ana Brnabić i u svima je učestvovala Socijalistička partija Srbije.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare