Evropska unija ne bi podržala nešto u Srbiji što ide protiv ekoloških standarda EU, kaže za N1 Peter Stano, portparol Evropske komisije za inostrane poslove i bezbednost. Stano, međutim, dodaje da je na srpskim vlastima da obezbede postizanje i poštovanje tih standarda.
Da krenemo od aktuelnih stvari, a to je situacija na Kosovu, zatvaranje kancelarija srpske pošte. Evropska unija je odmah osudila takav potez. Nazvala ga je jednostranim, nekoordinisanim. Možete li nam objasniti kako Vi to vidite, iz ugla Brisela?
„Problem koji sve više vidimo u okviru dijaloga Beograda i Prištine jeste da smo stalno u kriznom modalitetu, u modalitetu rešavanja krize. I to nije dobro. Jer, mi smo se nadali na početku ovog mandata, kada smo inicirali nastavak dijaloga, da ćemo biti napretka, da ćemo moći da pomognemo Srbiji i Kosovu da postignu neki napredak u normalizaciji. Nažalost, vidimo sve više jednostranih poteza i nekoordinisanih akcija. Nažalost, većina njih dolazi od administracije u Prištini. Pretresanje, odnosno zatvaranje osam filijala pošta Srbije na severu Kosova je veoma nesretno i to je kršenje dogovora o dijalogu: jednostrano, nekoordinisano, sa negativnim uticajem na lokalno stanovništvo. Zato tražimo od vlasti da razmotre svoju odluku i da se vrate dijalogu sa konstruktivnim idejama o tome kako da reše problem koji imaju. A oni govore o svojim razlozima da se problemom bave ovakvim akcijama. Želimo da vidimo angažovanje i dijalog umesto jednostranih poteza“, kaže Stano.
Najavljuje se otvaranje mosta na reci Ibar, koja deli Kosovsku Mitrovicu na severni i južni deo. Otvaranje tog mosta srpska zajednica na severu vidi kao ugrožavanje njihove bezbednosti. Da li Evropska unija može da uradi nešto da spreči međuetničke incidente, kojih se svi u ovom trenutku boje i od kojih postoji velika opasnost?
„Mostovi obično spajaju ljude. Nažalost, sitaucija koju imamo na severu Kosova i u Mitrovici je rezultat velikog broja teških političkih okolnosti. Zato i jesmo stalno govorili da je to eksplozivno pitanje, problematično pitanje, i kao sva problematična pitanja mora da se rešava kroz dijalog. Jer ako imate problem, onda ga rešavate dijalogom, a ne preko jednostranih odluka.
Prošle nedelje Evropska unija, cela Kvinta, dakle, svi prijatelji Kosova, SAD, ključne evropske zemlje i Evropska unija otišli su do premijera Kurtija i rekli mu: ‘nemoj to da radiš, nemoj da povlačiš jednostrane poteze, nemoj da otvaraš most. Ali, on je izgleda odlučan da to uradi. Zato smo rekli, ‘ne, to će imati veoma negativne efekte’. Mi molimo vlasti da spreče, i da izbegavaju korake koji će voditi ka većim konfronatacijama i eskalaciji. Jer to šteti ljudima na terenu i šteti i vama, jer je Kosovo pod merama EU i pod nekim merama SAD zbog ponovljenog, dokazanog, povlačenja poteza koji vode ka eskalaciji. Nikome to ne pomaže, već naprotiv, ima jako negativan efekat na veliki broj ljudi“.
Ove stvari se rešavaju dijalogom, ali ovo nije nova situacija. Imali smo ih dosta u prethodnom periodu – ne samo kad je u pitanju Kurtijeva vlada, već i ranije. Setimo se taksi koje je uvodio Ramuš Haradinaj, kada je bio na čelu Vlade Kosova. Da li EU može da zauzme proaktivniji stav, da uradi nešto konkretnije, a da to ne bude optužena za mešanje u unutrašnje stvari?
„Evropska unija nije sila koja inteveniše. Mi ne želimo da namećemo stvari našim partnerima koje bi narod, lokalne populacije mogle da smatraju mešanjem u unutrašnje stvari. Baš zato i radimo kao posrednik u dijalogu. Posrednik je kao dobar učitelj, koji pokušava da dva tvrdoglava učenika postignu neki rezultat. U ovom slučaju, da oni počnu da se normalno odnose jedan prema drugom.
Mi to njima ne možemo da naredimo. Ako ne žele – žao nam je. Neće napredovati, ali će sami sebe kazniti i kazniće svoje narode i neće se približiti EU. Jer oni su sami kazali: „Mi želimo da budemo deo vašeg evropskog kluba“. Onda je Evropska unija rekla: „Dobro. Ovo su uslovi i, molimo, ispunite ih. Ako ih ne ispunite, nećete biti deo kluba“. Srbija i Kosovo su rekli da žele da se priključe. Onda morate da poštujete pravila, a pravila kažu da su potrebni dobrosusedski odnosi. Ako ih nemate, onda morate da radite na pomirenju i normalizaciji. Pomoći ćemo. I nastavljamo da pomažemo, jer verujemo da to može da uspe. Uspelo je ranije sa drugim članicama koje su sada u EU, ali su pre toga ratovale u mnogo brutalnijim ratovima nego onaj između Srba i Kosovara. A uspeli smo. Ali to zahteva hrabrost, zrelost i zahteva političko vođstvo, koje bi postiglo potrebni kompromis. To mi pokušavamo da pomognemo obema stranama da postignu. Ali nećemo im nametati. Zato što, ako oni to ne žele, onda mi ne možemo da želimo pomirenje između Kosova i Srbije više nego što ga Kosovo i Srbija žele, i njihovi lideri. Zato možemo samo da pomažemo i savetujemo, ali ne možemo da ih nateramo ili primoramo da to i urade“.
Dijalog koji pominjete je propao. Znam da se nećete složiti sa mnom, ali da li bi ova poslednja situacija mogla da bude povod i razlog da se Aleksandar Vučić i Aljbin Kurti pozovu u Brisel i da pokušaju, za pregovaračkim stolom, nađu neku vrstu rešenja?
„Ja se pre svega ne bih složio sa izjavom da dijalog nije uspešan. Dijalog je u zastoju, no on je u zastoju jer dva glavna aktera dijaloga ne žele da razgovaraju, a i kada razgovaraju, nisu u stanju da povuku poteze, kako bi postigli neophodne kompromise zarad interesa svojih naroda. Oni, zapravo, nanose štetu svojim narodima. No, ako pogledamo istoriju dijaloga, on traje više od deset godina, i bilo je dobrih i loših momenata. Postoji čitav niz dogovora koji su postignuti, i veliki broj stvari se pobošljao u životima ljudi. Na primer, postigli smo dogovor o telekomunikacijama, dogovor o mnogim stvarima, malim stvarima, koje su imale efekta na ljude na terenu. Naravno, ljudi se uvek fokusiraju na negativne stvari. DA, nije se postiglo puno stvari praktično, ali imali smo zastoj nekoliko godina. A onda 2020. smo ponovo uspeli da pokrenemo dijalog, nakon zastoja. Imenovali smo i specijalnog predstavnika za dijalog, dakle imamo osobu koja posvećuje svoje puno radno vreme pomaganju Kosovu i Srbiji. Dogovorili smo se, pomogli smo Srbiji i Kosovu da postignu takozvani Ohridski sporazum, te sada imamo okvir. To su prekretnice o kojima se niko pre nije usuđivao ni da sanja. Pomeremo se pomalo napred, ili makar, EU čini sve što može da partnerima pomogne da to urade. Opet, ako oni nisu u stanju da primene Sporazum, da ispune ono što je obećano, onda neće ni biti napretka. To, međutim nije, neuspeh dijaloga, već neuspeh onih koji nisu u stanju da razgovaraju“.
Podrška evrointegracijama Srbije u javnosti u Srbiji opada. Pravila igre je promenila situacija oko litijuma i poseta Maroša Ševčevića i Olafa Šolca Beogradu. Od tog trenutka sve se menja… pojedinci i organizacije koji su se zalagali za evrointegraccije sada tu istu Evropsku uniju optužuju da od Srbije želi da napravi sopstvenu deponiju. Kakav je Vaš odgovor na to?
„To nije gotovo. Evropska unija je zajednica sa verovatno najvišim standardima u svetu što se tiče životne sredine, čiste proizvodnje, čiste energije, čistog recikliranja, rehabilitacije životne sredine. To su evropski standardi. I sve što radimo sa Srbijom vođeno je tim standardima, jer Srbija ima obavezu da u toku procesa pridruživanja preuzme te standarde. Evropska unija ne bi podržala nešto u Srbiji, što ide protiv tih standarda. Veoma smo svesni, međutim, svih nelagoda koje su se pojavile u delu populacije vezano za litijum, vezano za projekat Jadar. Mislim da je poruka potpredsednika Ševčoviča, kada je bio u Srbiji, da potpiše Memorandum o razumevanju između EU I Srbije o strateškom partnerstvu o održivim sirovinama bila jasna. U osnovi memoranduma o strateškom parnerstvu je pravljenje okvira, postavljanje standarda. I nećemo odustati od standarda. Dakle, sve što se radi u Srbiji mora da se radi prema tim standardima i uz poštovanje tih standarda. Naravno, mi nismo uključeni u konkretan projekat. To je na nacionalnim vlastima. Uloga je nacionalnih vlasti da osiguraju da su ti standardi postignuti i da se poštuju. I da se vodi dijalog sa populacijom koja je pogođena, kako bi svi bili komfortni, i znali šta im to donosi. Mi vidimo mogućnost da se održe standardi u svemu što se trenutno radi. Ali, naravno, to je uloga vlasti. Mi vidimo i mogućnost da zajednica ima koristi od svega toga u smislu poslova, investicija, ekonomskog rasta, dok se istovremeno održava životna sredina na nivou na kome je, možda i poboljšava“.
Dakle, Evropska unija ima svoj zakon po kome neće moći da uveze baterije, ili bilo koji drugi proizvod iz Srbije, ukoliko nisu ispoštovani svi ekološki i društveni standardi… Te informacije ne dolaze do građana, ili im ne veruju. Šta uraditi?
„Očigledno da je potrebno mnogo više objašnjavanja u zemlji i nije to pitanje koje može da se reši posetom jednog zvaničnika i jednom pres konferencijom. To i jeste zapravo uloga nacionalnih vlasti. Njihova je odgovornost da razgovaraju sa sopstvenom populacijom. Ako dovode projekat u zemlju, onda moraju i da objasne zašto, moraju da uključe sve koji imaju ulog u tome. Da pitaju ljude da li im je prihvatljivo, da prihvate sva pitanja i ponude objašnjenja. Mi možemo da damo zvanični odgovor: naravno, standardi moraju da budu održani, naravno, sve što dolazi na evropsko tržište, ne samo iz Srbije već odasvuda, mora da ispuni određene standarde životne sredine i enegetike. To je nešto što mi pratimo i naši partneri to znaju. Ali, mi ne možemo da bude svuda i da pratimo sve. Evropska unija je zasnovana na principu delegiranja – ne bavimo se pitanjima u Briselu kojima mogu da se pozabave na lokalu. I to je upravo dobar primer za oba: i za odgovornost lokalnih vlasti da komuniciraju sa lokalnim stanovništvom, i za odgovornost vlasti da spreče kruženje dezinformacija. Bilo da ih ne podstiču, ili da im se suprotstave. Vrlo je važno da ljudi dobiju informacije ne samo jednom, već da postoji trajna debata zasnovana na činjenicama, a ne na pogrešnim pretpostavkama i da se posveti pažnja realnim zabrinutostima koje imaju ljudi. Mi smo uvek tu da pomognemo ali kada ja, Borelj, Ševčovič, Von der Lajen, Šolc, Makron kažemo nešto iz nekog od glavnih gradova na engleskom ili francuskom, nikada neće imati takvog efekta, kao kada nešto kaže lokalni guverner, lokalni gradonačelnik, lokalni premijer, ministar ili predsednik na srpskom“.
Jedan od ključnih uslova za evrointegracije je usklađivanje spoljne politike. To nije nov uslov, ali je postao prioritet. Međutim, ministar spoljnih poslova Srbije je rekao da Srbija nema nameru da uskladi svoju spoljnu politiku do kraja, dok ne postane članica… Šta imate da poručite?
„Mi u Evropskoj uniji obično živimo u pravoj realnosti, ne u virtuelnoj ili željenoj realnosti. A prava realnost kaže, proces pridruživanja kaže, da morate da se uskladite pre nego što postanete članica. Nema tu diskusije. Može da bude dosta kreativnosti u interpretaciji toga ali činjenica je, i prava realnost je: Ne možete postati članica sve dok se ne uskladite, ne samo sa spoljnom politikom, već sa svim politikama, jer je proces pridruživanja zapravo usklađivanje sa zakonodavstvom EU, stardarima EU, prinicipima EU i kriterijumima. I tek kada sve to postignete, spremni ste da se priključite, i onda će članice odlučivati da li ćete se priduržiti. Ako niste spremni i pokušavate da nešto odložite, neće ni doći do trenutka kada zemlje članice odlučuju da li žele da ta zemlja uđe u Evropsku uniju, jer će reći da nije spremna. Da maštate o takvim stvarima je u redu, u akademske svrhe, ali, realistčno gledano, nećete ništa postići osim što ćete izgubiti vreme. Poruka iz Brisela je da se fokusirate na rezultate i da ne pokušavate da izmislite stvari na svoju ruku, jer je sve veoma jasno ukazano u pravim Sporazumima, u pravim procesima o tome da se mora uskladiti pre pristupanja, a ne posle“.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare