Stanišić i Simatović osuđeni u Hagu na po 12 godina zatvora

Međunarodni mehanizam za krivične sudove proglasio je bivše čelnike Službe državne bezbednosti Srbije Jovicu Stanišića i Franka Simatovića krivim. Oni su osuđeni na po dvanaest godina zatvora, ne zbog toga što su organizovali ili učestvovali u zločinima, već zato što su znali, pomagali i podržavali zločine, u delu koji se odnosi na obučavanje snaga koje su izvršile zločine u Bosanskom Šamcu. Sudsko veće je, naime, konstatovalo da su Stanišić i Simatović odgovorni za pomaganje i podržavanje krivičnih dela ubistva, deportacije, prisilnog premeštanja i progona počinjenih u Bosanskom Šamcu, ali nisu odgovorni za planiranje, naređivanje, podržavanje ili pomaganje bilo kog drugog krivičnog dela iz optužnice. Utvrđeno je da je postojao udruženi zločinački poduhvat na tom terenu, ali sudije nisu mogle da utvrde da su dvojica, sada osuđenih, bili deo tog udruženog zločinačkog poduhvata, iako su, kako su rekli, znali za njega.

„Uzevši u obzir sveoukupne dokaze, razmere i obrazac krivičnih dela koje su srpske snage izvršile tokom i posle operacija na područjima iz optužnice, pretresno veće konstatuje da je van razumne sumnje dokazano da su obojica optuženih znali za kampanju ubistva, progona i prisilnog premeštanja protiv nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH u periodu na koji se odnosi optužnica“, naveo je sudija tokom izricanja presude. Optužnica se odnosila na SAO Krajinu, Baranju, Zapadni Srem, Slavoniju, i nekoliko opština u BiH – Bijeljinu, Zvornik, Sanski Most, a osuđeni su samo zbog Bosanskog Šamca.

Ako se dokazi sagledaju u kontekstu kontakata optuženih i njihovih opsežnih saznanja sa terena, jedino što može da se zaključi je da su optuženi isto tako znali da su učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu delili nameru da se na velikom području BiH i Hrvatske, izvršenjem krivičnih dela iz optužnice, prisilno i trajno ukloni nesrpsko stanovništvo, naveo je sudija.

Pretresno veće, nakon razmatranja dokaza, nije utvrdilo da je jedini razumni zaključak da su Simatović i Stanišić delili nameru da doprinesu ostvarenju zločinačke svrhe. Shodno tome, tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da su optuženi učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, naveo je sudija.

I pored toga, pretresno veće se uverilo da su optuženi pružali praktičnu pomoć, što je imalo značajan uticaj na izvršenje krivičnih dela ubistva, premeštanja i progona i da su znali da njihove radnje pomažu u izvršenju krivičnih dela. Shodno tome, pretresno veće je konstatovalo da su oni krivično odgovorni za pomaganje i podržavanje izvršenja krivičnog dela u Bosanskom Šamcu, ali nisu odgovorni za planiranje, naređivanje, podržavanje ili pomaganje bilo kog drugog krivičnog dela iz optužnice.

Veće je konstatovalo da su Stanišić i Simatović odgovorni za pomaganje i podržavanje krivičnih dela ubistva, deportacije, prisilnog premeštanja i progona počinjenih u Bosanskom Šamcu, kao i da su krivi po tačkama 1 do 5 optužnice. Nakon toga, sudija je izrekao i Simatoviću i Stanišiću po jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Stanišiću i Simatoviću će se uračunati vreme koje su proveli u pritvoru, vreme tokom prvog suđenja i žalbenog postupka.

Inače, kako je navedeno, obojica osuđenih će ostati u pritvoru Mehanizma, dok se ne dovrši organizovanje prebacivanja u države u kojima će služiti kaznu.

To je, podsetimo, druga prvostepena presuda, jer je prva, kojom su bili oslobođeni svih optužbi, bila ukinuta po žalbi tužioca.

Očekuje se da će obe strane da se žale na danšnju presudu, da će se tužilaštvo žaliti na oslobađajući, a odbrana na osuđujući deo presude, a to, kako javlja reporter N1, znači da će još dve i po godine u ovom sudu biti reči o zločinima u bivšoj Jugoslaviji.

Pretresno veće je dalje konstatovalo da je tužilaštvo dokazalo sumnje i navode koji se odnose na ubistvo, zatim zločin protiv čovečnosti i kršenje običaja ratovanja. Pretresno veće konstatuje da su ubistva i prisilna premeštanja vršenja diskriminatornom namerom i da stoga ispunjavaju kriterijume krivičnog dela progona, ali i zločin protiv čovečnosti, naveo je sudija.

Pretresno veće smatra da sistemski obrazac krivičnih dela koje su srpske snage izvršile protiv nesrpskih civila predstavlja najuverljiviji dokaz koji ukazuje na postojanje zajedničke zločinačke svrhe. Iz razloga navedenih u presudi, pretresno veće je, kako je istakao sudija, uvereno da je bar od avgusta 1991. postojao udruženi zločinački poduhvat, sa svrhom da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa određenih područja.

“Tu zajedničku zločinačku svrhu delili su vojni i politički i policijski rukovodioci Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine, Baranje i Slavonije i Zapadnog Srema kao i srpske republike BiH”, naveo je sudija.

Pretresno veće je, kako je rekao sudija, konstatovalo da su u SAO Krajini obojica optuženih u prvoj polovini 1991. godine bili uključeni u neku vrstu pomoći lokalnim bezbednosnim strukturama, uključujući pomoć u obučavanju pripadnika policije Krajine, teritorijalne odbrane i drugih snaga u kampu u Golubiću, a kasnije i u Kninskoj krajini.

Međutim, tužilaštvo nije dokazalo da je zajednička zločinačka svrha postojala pre avgusta 1991. godina, kaže sudija. „Shodno tome, pretresno veće se nije uverilo da su optuženi takvim postupanjem doprineli ostvarivanju zajedničke zločinačke svrhe“, naveo je sudija. Kako je dalje naveo – pretresno veće izvelo je sličan zaključak u vezi sa bilo kojim doprinosom optuženih u odnosu na srpske snage u SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem.

Što se tiče srpskih snaga u BiH, pretresno veće smatra da je Stanišić često bio u kontaktu sa Radovanom Karadžićem, pre i posle formiranja republike bosanskih Srba, ali kaže da nema dovoljno pouzdanih dokaza koji bi van razumne sumnje pokazivali prirodu i vrstu eventualne konkretne pomoći koju su optuženi pružali Karadžiću ili drugim učesnicima udruženih zločinačkih poduhvata, a u vezi sa uspostavljanjem odvojenih srpskih policijskih i vojnih struktura u BiH. Zato, pretresno veće konstatuje da tužilaštvo nije dokazalo da su optuženi doprineli ostvarivanju zajedničke zločinačke svrhe time što su rukovodili, organizovali finansiranje i logističku podršku paravojnim jedinicama, uključujući Srpsku dobrovoljačku gardu ili Škorpione, a u vezi sa izvršenjem njihovih zločina po optužnici.

Jedinica za posebne namene

REUTERS/Piroschka van de Wouw/Pool

Pretresno veće se, kako je dodao sudija, uverilo da su optuženi učestvovali u formiranju jednice za posebne namene, pod ovlašćenjem službe DB Srbije i da su tom jedinicom rukovodili. „Sa tom jedinicom je započeto u leto 1991. u kampu Golubić kod Knina. Najkasnije u avgustu ili septembru te godine Simatović je odabrao oko 28 najboljih polaznika i instruktora kako bi formirao specijalnu jedinicu koja će tajno delovati, pod kontrolom SDB Srbije“, naveo je sudija, dodajući da su bili zatim u Beogradu, pa u kampu na Fruškoj gori i u Hrvatskoj, u Iloku, u kampu Pajzoš, gde su nastavili sa zajedničkom obukom, ali i obučavali druge. Ali tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da su pripadnici te jedinice ili drugi koje su oni obučavali učestvovali u zločinima u Hrvatskoj, koji se mogu pripisati optuženima, naveo je sudija.

Što se tiče BiH i tamošnjih zločina, pretresno veće je konstatovalo da su u martu 1992. pripadnici te jedinice obučili grupu od približno 18 muškaraca iz Bosanskog Šamca. U ovu jedinicu integrisana je još jedna grupa, koja je uključivala bivše pripadnike specijalne policije – Srećka Radovanovića Debelog i Slobodana Miljkovića Lugara. Pretresno veće konstatuje da su pripadnici jedinice, među kojima su bili oni, došli su do jednog sela u blizini Bosanskog Šamca, kojima se pripojila jedna grupa iz tog mesta i ova grupa je bila potčinjena JNA i dobijala je naređenja od lokalnog komandanta, navedeno je.

Ovi ljudi učestvovali su, po optužnici u vezi sa Bosanskim Šamcem, u činjenju krivičnih dela, ali sudija kaže da to nije bilo dovoljno da bi se utvrdilo da su optuženi nad njima imali ovlašćenja ili da su im davali instrukcije i pružali podršku tokom vršenja tih krivičnih dela. I pored toga, pretresno veće smatra da su optuženi, time što su obučavali i rasporedili pripadnike jedinice i lokalne Srbe, kako bi učestvovali u preuzimanju vlasti u opštini, obezbedili im praktičnu pomoć, što je, kako je rekao sudija, „imalo značajnog uticaja na izvršenje krivičnih dela u Bosanskom Šamcu“.

Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo, da su optuženi, osim u Bosanskom Šamcu, korišćenjem jedinica za posebne namene SDB doprineli ili obezbedili praktičnu pomoć za izvršenje krivičnih dela navedenih u optužnici, navedeno je tokom izricanja presude. Kad je reč o nameri, pretresno veće je konstatovalo da je Stanišić imao detaljna saznanja o događajima na terenu u Hrvatskoj i BiH tokom celog perioda na koji se odnosi optužnica, a takođe je i Simatović imao neograničen pristup informacijama na terenu, dodao je sudija.

Uzevši u obzir sveoukupne dokaze, razmere i obrazac krivičnih dela koje su srpske snage izvršile tokom i posle operacija na područjima iz optužnice, pretresno veće konstatuje da je van razumne sumnje dokazano da su obojica optuženih znali za kampanju ubistava, progona i prisilnog premeštanja nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH u periodu na koji se odnosi optužnica, dodao je sudija.

O zločinima u BiH i Hrvatskoj

Dokazi izvedeni na suđenju pokazuju da se dogodio sistematski napad na civilno stanovništvo nesrpske nacionalnosti u Hrvatskoj i BiH, navedeno je tokom izricanja presude. Postoji jasan obrazac zločina i nasilnih radnji koje su činili srpske snage, uključujući JNA i teritorijalnu odbranu Krajine, a posledica toga je bilo raseljavanje stanovništva, čitava sela su sravnjivana sa zemljom, hrvatsko stanovništvo je pljačkano, navedeno je tokom izricanja. Kako je rečeno, kao u Hrvatskoj, sličan obrazac je bio u BiH – civili, bosanski muslimani i bosanski Hrvati, ubijani su i mučeni, izlagani prisilnom radu i seksualnom mučenju. U Bjeljini su terorističke grupe bile Arkanova garda, Beli orlovi i Srpska nacionalna garda, zajedno sa pripadnicima lokalne policije, a terorisali su, pljačkali i mučili nesrpsko stanovništvo, ali i nelojalne Srbe, naveo je sudija.

Tokom i neposredno posle napada na Zvornik, srpske grupe – Arkanova garda, “šešeljevci” i “Žute ose” ubijale su i proterivale lokalno nesrpsko stanovništvo, u lošim uslovima u objektima su držali nesrbe, premlaćivali ih i zlostavljali, pa je većina bosanskih muslimana bila prisiljena da napusti tu opštinu, kazao je dalje sudija.

Zločini u Bosanskom Šamcu

Ovaj obrazac ponovljen je u Bosanskom Šamcu, u aprilu 1992. godine, kada su ga srpske snage zauzele. Hrvati i muslimani su proizvoljno zatvarani u najmanje šest zatočeničkih objekata, gde su zatočenici držani u nehumanim uslovima, zlostavljani i prisiljavani da vrše seksualne radnje i prisilan rad, a takođe su neki od njih i ubijani, rekao je sudija. Većina nesrpskog stanovništva bila je prinuđena da se iseli, naročito posle ubistva 16 ljudi u selu Crkvice.

Isti obrazac desio se prilikom zauzimanja Doboja u maju 1992. godine, kada su formirani brojni zatočenički centri u kojima su civili držani u strašnim uslovima, rekao je sudija i dodao: 12. jula 1992. srpske snage su ubile 16 nesrpskih civila, tako što su ih koristili kao živi štit. Nakon zauzimanja Sanskog Mosta u maju 1992. pokrenuta je kampanja terora, ubijani su i proizvoljno hapšeni muslimani i Hrvati, proterivani su, mnogi od njih zatočeni, njihovi verski objekti su uništavani, navodi se dalje. U septembru 1995. Arkanova Srpska dobrovoljačka garda ubila je veliki broj civila u Trnovi i Sasini, a u julu 1995. Škorpioni su ubili šest muškaraca i jednog dečaka muslimana, rekao je sudija.

Presudom Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću stavlja se tačka na velike slučajeve pred sudovima u Hagu, međutim, to će još da potraje, s obzirom na to da verovatno sledi žalbeni postupak.

Biografije i prethodni postupak

Dvojica čelnika Državne bezbednosti su se pred Tribunalom prvi put pojavili početkom 2003. Obojica su uhapšeni u akciji Sablja, nakon ubistva Zorana Đinđića, a vrlo brzo su isporučeni Hagu. Obojici se na teret stavlja dug niz optužbi – pre svega da su od 1991-95 učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, kako bi nesrpsko stanovništvo bilo uklonjena iz delova Hrvatske i Bosne -i to ubistvima, progonima i nehumanim delima.

Obojica su ovakve rečenici izgovorili dva puta. Naime, prvom presudom iz 2013. oslobođeni su krivice, jer su sudije odlučile da njihova pomoć paravojnim jedinicama – Škorpionima, Arkanovim tigrovima, Knindžama i snagama Crvenih beretki nije bila konkretno usmerena na zločine.

Takva formulacija je pala na žalbenom veću i njima se suđenje ponavlja između 2017 – 2019.

A šta im se još nalazi u biografiji. Dok nisu prešli u službu i ne mnogo. Stanišić nakon završetka fakulteta ulazi u službu Državne bezbednosti i postaje stručnjak za KGB. Na čelo državne bezbednosti dolazi 1991, nakon što je dve godine ranije uspešno organizovao vidovdanski kosovski miting koji je lansirao Slobodana Miloševića. Tu je do kraja 1998, kada mu je državi vrh zahvalio na saradnji, dok se nezvanično pominje raskol sa Miloševićem. Do 1995, njegovo ime se dovodi u vezu sa naoružavanjem Srba u Bosni i Hrvatskoj, zapravo je čovek iz senke bez koga se ništa ne može završiti.

Godine 1995 izlazi iz senke i to, kako navodi novinarka Vremena Tamara Skroza „džejmsbondovskom“ rečenicom: „Ja sam Jovica Stanišić“.

Pred medijima se retko pojavljivao – ostaće zabeležen snimak iz juna 1995. kada je kao predstavnik Slobodana Miliševića učestvovao u oslobađanju zarobljenih mirotvoraca koje su snage bosanskih Srba zarobile nakon što je NATO počeo bombardovanje srpskih položaja.

„Imamo još 15 ljudi i nadam se da ćemo h preuzeti, i da će ovo doprineti mirovnom procesu“, rekao je tada Stanišić.

Špijunske afere, saradnja sa CIA

Stanišiću se pripisuju i špijunske afere. Godine 2009. Los Anđeles Tajms vrlo slikovito opisuje susret Stanišića i agenta CIA u Topčiderskom parku 1992, nakon čega on navodno postaje američki čovek. List čak navodi i da je CIA Tribunalu dostavila dokumente o njihovoj dobroj saradnji koji bi trebalo da Stanišiću ide u prilog. Tako nešto su odbili da komentarišu i Stanišićev advokat, ali i CIA.

Sa druge strane, Simatović je bio Stanišićev učenik, čovek koji se bavio američkim agenturama u Jugoslaviji. Kako početkom 2000-ih piše novinar Dejan Anastasijević, Simatović stiže u Knin 1991. sa lažnim imenom i kao novinar Politike Eskspres. Pod njegovim nadzorom izlazi prva generacija Crvenih beretki, među kojima je i Legija. Prema navodima svedoka Crvene beretke odgovorne su, između ostalog, i za smrt oko stotinu muslimana i Hrvata kod Mostara.

Simatović je preživeo smenu Stanišića i brzo postaje zamenik novog čelnika Službe državne bezbednosti Radeta Markovića. Tokom 1998/99. Crvene beretke deluju na Kosovu, gde se na više mesta vodi istraga o njihovom učešću u zločinima nad civilima. Ti događaji nisu ni uključeni u optužnicu.

Već posle prve oslobađajuće presude stručnjaci su govorili da su tako nešto i očekivali – pre svega zbog njihove saradnje sa stranim službama, kao i u slučaju generala Momčila Perišića.
Njihova ulogu u zločinima u samoj Srbiji, takođe nije rasvetljena.

Držali su pod komandom i kontrolom Jedinicu za specijalne operacije, paravojnu formaciju koja je ubila brojne ljude, zaključno sa premijerom Đinđićem. Postoji i sumnja da počinili niz krivičnih dela: od trgovine narkoticima, preko ubistava, nezakonitih lišenja slobode, pa do carinskih i finansijskih prekršaja.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare