Majić za N1 o pritisku na sudije, predsedniku, podršci građana, promeni Ustava

Vesti 23. sep 202108:30 > 11:21 76 komentara
N1/arhiva

Prorežimski mediji utrkuju se u optužbama da je izdajnik i strani plaćenik, proglašavaju ga državnim neprijateljem, predsednik Srbije ga svako malo javno prozove spočitavajući mu „političko lupetanje“, a ništa manje „popularan“ nije i među poslanicima vladajuće većine. Nisu retke kolege koje se plaše čak i toga da budu viđene u njegovom društvu, ali mu zato svakodnevno prilaze nepoznati ljudi i poručuju mu da „samo nastavi tako“. Miodrag Majić, sudija Apelacionog suda u Beogradu, pisac, bloger, tviteraš, u slobodno vreme i pasionirani fotograf amater, za portal N1 otvoreno govori o stanju u pravosuđu, pritiscima na sudije, želji običnog sveta da ga vidi u fotelji na Andrićevom vencu, suđenju Srbima za ratne zločine, oslobađajućoj presudi Gnjilanskoj grupi, karijernim političarima, ali i o knjizi koja mu je promenila pogled na svet.

Na naše pitanje kako je nositi se s ulogom „neomiljenog predsednikovog sudije“, kako je sam definisao svoj status kod šefa države, Majić odgovara da mu se čini da se „saživeo s tim“, što naravno, kako kaže, ne znači da je to dobro.

Povezane vesti:

„Donekle sam dobrovoljno prihvatio taj krst, koji uz negativne ima čak i svoje pozitivne strane, pre svega zbog toga što nikome u ovoj zemlji apsolutno ne moram da objašnjavam da od mene ne mogu ništa da traže. To umesto mene čini predsednik države stavljajući me na stub srama, govoreći da sam neprijatelj, da idem po stranim ambasadama… S druge strane, naravno da sve to nije prijatno, kolege počinju da vas izbegavaju, shvataju da ste vi na neki način i problem za sud. Svoju karijeru sam svesno stavio na stendbaj, meni ne pada na pamet da za bilo šta u bilo kojoj varijanti konkurišem, jer me je predsednik i toga oslobodio“, ironičan je Majić.

Upitan da li zbog odnosa vrha vlasti prema njemu strahuje za ličnu bezbednost, ali i za bezbednost svoje porodice, sagovornik portala N1 odgovara da „ne ide tako daleko“.

„Biću iskren, o tome ne razmišljam jer to onda vodi raznoraznim strahovima i potencijalnim paranojama, iako je bilo situacija u kojima su mi bliski prijatelji sugerisali da i time treba da se pozabavim. Jedino što svojim sinovima uporno savetujem da moraju da se ponašaju drugačije od svojih vršnjaka, bez obzira na to što ih vuče mladost i što su adolescenti. Meni mogu da zagorčaju život, ali ja već imam dovoljno godina i naučio sam da se nosim s tim. S decom je ipak drugačije, pa onda imam tu vrstu bojazni da bi i njima mogli da zagorčaju život“, pribojava se Majić.

„Posao sudije je gospodski, ne planiram da ga menjam“

Pominjanje svog imena u kontekstu poželjnog kandidata za predsednika države naš sagovornik pripisuje tome što su ljudi u Srbiji „predugo gladni za pravdom”.

„Nisam ja neko ko se femka, niti neko ko peca komplimente, zaista mi to ne treba. Mnogo nepoznatih ljudi mi prilazi i ohrabruju da krenem tim putem, da bi, kako kažu, konačno imali za koga da glasaju. Jedini sam od tih ‘kandidata‘ koji svoje potencijalne pristalice razuverava, pa dok svi ostali objašnjavaju da su bolji nego što jesu, ja im govorim da sam lošiji nego što me oni vide i da to nije posao za mene“, podvlači Majić, kao da i nas pokušava da uveri u to.

Kako kaže, da bi se uopšte i kandidovao, morao bi najpre da „raskrsti sa svojim sudijskim poslom i da podnese zahtev za razrešenje“.

„U našem pravnom sistemu ne bih mogao istovremeno da budem i sudija i neko ko se kandiduje za drugu granu vlasti. Dakle, sudija ne može da se kandiduje za funkciju u druge dve grane vlasti. Mogu se kandidovati samo za drugu poziciju u okviru sudske grane vlasti. Mislim da je to potpuno opravdano, kao što bi bilo dobro i da se druge dve grane vlasti ne angažuju u okviru sudske vlasti“, poručuje Majić.

N1

Sagovornik portala N1 navodi da ne planira da se kandiduje za predsednika niti da menja svoj posao, osim ako ga „na to ne prinude“.

„Smatram da treba da radim sudijski posao i ne mislim da svi treba da se isključivo bave politikom u ovom društvu. I dalje sam uveren da sa mesta sudije mogu da pružim društvu daleko više nego da budem još jedan od hiljada naših karijernih političara. Mislim da je posao sudije gospodski u punom smislu te reči, da ga zavređuju ljudi koji su obrazovani, koji imaju stručnost. Nasuprot tome, za druge dve grane vlasti to nije nephodno i ima mnogo kandidata koji mogu da obavljaju taj posao“, ocenjuje Majić.

Kaže da sebe ne vidi u politici i dodaje „pogotovo ne u našoj“.

„Ne želim da govorim o sebi, ali imam neku biografiju, nešto sam radio u životu, predavao, pisao, pa ne vidim sebe kao političara, jer su to uglavnom ljudi koji ništa drugo nisu uradili. Jedini način da se to dogodi jeste da u nekom trenutku shvatim da moja borba za ideale u ovom društvu više nema ni jedan drugi kanal. Da me bukvalno prinude, jer bi to za mene bila vrsta prinude, da se uključim u politiku. To je ‘ultima racio‘, kako mi pravnici kažemo, kada bih shvatio da je sve drugo izgubilo smisao“, naglašava Majić.

„Nisam doživeo ni dan slobodnog pravosuđa“

Odgovarajući na pitanje može li da oceni u kom periodu njegove 25-godišnje karijere je uticaj politike na pravosuđe u Srbije bio najveći, Majić sa žaljenjem priznaje da za sve to vreme nije doživeo „ni dan slobodnog pravosuđa“.

„Pritisak izvršne vlasti uvek je slično funkcionisao, menjali su se samo modaliteti, s tim što sada po prvi put imamo pojavu da se to na neki način legitimizuje u javnosti. Sada od predsednika, pa sve do njegovih nižih izvršilaca, vidimo ljude koji otvoreno govore šta treba u kom predmetu raditi, kako pravosuđe treba da postupa. To čine uz permanentne napade na pojedine nosioce pravosudnih funkcija, kroz žigosanje, stavljanje na stub srama i njihovo pretvaranje u nekakve narodne neprijatelje. To je nešto što ranije nije postojalo, barem ne u tolikoj meri. Siguran sam da time žele da drže u pokornosti ne sudije na koje se atakuje već ostale sudije, pokazujući im kako će proći ako se eventualno usude da nešto zatalasaju“, uveren je Majić.

Ističe da je naše društvo „i dalje nezrelo“, dodajući da to posebno otežava posao ljudima koji se bave ratnim zločinima.

„Kad sam počinjao da se bavim ratnim zločinima, čak su me i mnogi poznanici pitali da li ću ja stvarno da sudim Srbima. Moj odgovor bi obično bio sledeći: ‘Prvo moram da vam objasnim da ja Srbima sudim u 95 odsto slučajeva. Inače, to su uglavnom ljudi koji dolaze u sud za ista ta dela, silovanja, ubistva i slično. Pa, zašto mislite da bih tu bio komotan da im sudim, a samo zato što su to učinili u okviru rata, to postaje problem?‘. Plašim se da smo se od tada pomerili samo unazad, da nas ta dešavanja i dalje dele, pa čak i klince koji tada nisu bili ni rođeni“, opominje Majić.

Umesto da smo vaspitavali društvo da su ratni zločini užasna stvar, ko god da ih je učinio, mi smo radili potpuno suprotno, navodi naš sagovornik i dodaje da je „to bila uloga ozbiljnog društva koje to nije uradilo, a to nisu uradila ni društva u okruženju“.

„Da bih denacionalizovao priču o ratnim zločinima, često u razgovoru sa običnim ljudima iskoristim to kao argument, pa im kažem ‘dobro, vi sad navijate za njega zato što je Hrvat, Srbin ili Bosanac, a da li biste voleli da taj čovek, koji je recimo osuđen za silovanje, iznajmi stan od vas ili da vam dođe u komšiluk?‘. I uglavnom dobijem odgovor ‘e, pa to ne bih‘. ‘Pa, zašto, vaše je nacionalnosti? Podržite ga, iznajmite mu jeftinije stan, pustite svoju ćerku da izađe s njim na dejt‘. I tu se obično priča o tome završava”, kaže Majić.

N1

Objašnjava da svakodnevno sudi ljudima koji, ako čitaju samo provladine medije, mogu opravdano da se zapitaju ‘ko je ovaj čovek koji je primao novac od albanskih terorista?‘.

„Ili će verovati da sam američki čovek koga finansiraju opozicioni lideri, tajkuni… Ali paradoksalno je da to kod građana proizvodi sasvim drugačiju reakciju. Od kad je krenula čitava ovaj hajka na mene, na ulici mi prilaze ljudi koji žele da se upoznaju sa mnom, da mi stegnu ruku i kažu ‘samo nastavi tako‘. Očigledno je da većina ljudi ipak ne veruje u ono što im serviraju“, smatra naš sagovornik.

„Šta si ti sve Majiću radio, od puštanja na slobodu Gnjilanske grupe i političkog lupetanja svakodnevnog i je l’ te pomerio neko?“, poručio je predsednik Srbije Aleksandar Vučić u jednom od brojnih javnih obraćanja sudiji Apelacionog suda, optužujući ga da je jedan od sudija koji „svoju nesposobnost i neefikasnost kriju time što govore da su politički progonjeni“. Iznošenje takvih tvrdnji, ocenjuje Majić, problematično je iz više razloga, ali i veoma opasno:

„Ni predsednik ni bilo ko drugi, osim članova sudskog veća i zapisničara, po zakonu ne može znati kako je glasao sudija Majić ili bilo koji drugi sudija. Dakle, on ili obmanjuje javnost kada to priča ili su njega obmanuli ili je pak takva izjava na podlozi nezakonitog postupka, što je možda i najgore. Možda je neko tajno otvorio taj zapisnik o većanju i glasanju, ali onda je to krivično delo. U svakom slučaju, to je nešto što naročito predsednik Republike ne bi smeo sebi nikada da dozvoli, a pogotovo predsednik koji je pravnik i koji nam saopštava da je jedan od boljih pravnika.“

Sagovornik portala N1 podseća da se sudske odluke donose većinom glasova.

Povezane vesti:

„Konkretna odluka je doneta većinom glasova, što znači da su neke sudije glasale za tu odluku, a neke druge nisu. I, ponavljam, potpuno je nemoguće znati kako je ko glasao. Međutim, predsednik nas uverava da to nije tako i da on baš zna za šta je glasao sudija Majić. I ne samo to, nego predsednik tvrdi da zna da je sramotno to što je sudija Majić glasao kako je glasao ili nije glasao. Ta odluka, kao uostalom i druge odluke, ima svoje obrazloženje i svako ko je zainteresovan mogao je da pročita to obrazloženje koje je vrlo detaljno. I ukoliko nije saglasan s tim, mogao je u jednom civilizovanom diskursu da kaže ‘smatramo da ovo što nam je sud rekao zašto je oslobodio te druge ljude nije dobro zbog toga i toga‘. Sudske odluke jesu podložne kritici, ali to nije kritika“, podvlači Majić.

Kako kaže, to nam praktično govori još opasniju stvar – svako ko oslobodi albanske državljane biće kriminalac.

„Ne postoji mogućnost da neko ko je Albanac bude oslobođen u srpskom sudu, a da to bude urađeno zakonito. To je, nažalost, poruka koju nam predsednik stalno šalje, a onda to razrađuje poslanik Rističević koji se stalno bavi tom odlukom. To su jako opasne poruke, jer nama onda ne treba sud. Onda mi znamo – ako je neko srpske nacionalnosti pred domaćim sudom optužen za ratni zločin tada je oslobađajuća odluka u redu, a ako je za ratne zločine optužen neko albanske ili druge nacionalnosti, tada je oslobađajuća presuda apsolutno nedopustiva“, ističe Majić.

Upozorava da se na taj način vrši „strašan pritisak na sudska veća“.

„I ne samo to. Istovremeno se kreira javno mnjenje koje posredno vrši dodatni pritisak, jer je javnost ubeđena da je svako ko oslobodi Albanca za ratni zločin kriminalac koji dobija novac od Albanaca. Onda nama sudije nisu potrebne i onda možemo zaista da idemo ka onome što ja već dugo cinično zagovaram, a to je da se i sudimo pomoću SMS-ova i da se opredeljujemo prema našim afinitetima, ko koga voli, ko koga smatra kriminalcem i slično“, poručuje Majić.

„Obrazovanje moramo da promenimo iz temelja“

Sudija Majić ukazuje i na problem koji se tiče formalnog obrazovanja, koji je prepoznao čitajući knjigu „What’s Really Wrong with the Middle East“. Pisac se bavi Bliskim Istokom, a analizu počinje problemom obrazovanja, anketirajući ljude iz različitih bliskoistočnih zemalja o tome kako su bili školovani, pokušavajući da izvuče paralelu sa ustrojstvom tih država.

„Pisac zatim analizira kako se kasnije odvija ponašanje u kući, gde uvek postoji jedan pater familias, kao i u crkvi, religiji, na čelu države… Takvo obrazovanje prilagođeno je kulturi jednog i potpuno je suprotno zapadnom sistemu, gde se kroz debate, kritičko mišljenje, najmanje dva različita pogleda na stvar, razvija čovek koji sumnja, koji do svog stava dolazi slušajući suprotstavljene argumente. Čitajući to štivo shvatio sam da je naše obrazovanje zasnovano na identičnim podlogama, jer mi vučemo tu kulturu i nasleđe Istoka, taj patrijarhalni model. Zato smatram da iz autoritarnog društva ne možemo postati demokratsko društvo ukoliko ne promenimo temelje obrazovanja“, poručuje Majić.

Komentarišući predloženi model akata o promeni Ustava Srbije u oblasti pravosuđa koji je izradio Centar za pravosudna istraživanja (CEPRIS), Majić kaže da je CEPRIS pokušao da ponudi model koji je, po shvatanju stručnjaka iz radne grupe, najbliži onome od čega se krenulo u ustavne amandmane.

„Podsetiću da je osnovni razlog zbog kojeg se krenulo u tako obiman posao kakav je promena Ustava bio taj što je prepoznata mogućnost jasnog političkog uticaja na pravosuđe. Upliv politike se prvenstveno ogleda kroz predstavnike izvršne i zakonodavne vlasti u najvišim pravosudnim telima, koja biraju i razrešavaju sudije i odlučuju o njihovoj odgovornosti. Nažalost, deo naše političke kulture je stav da onaj ko je pobedio na izborima postaje vlasnik čitavog državnog aparata, čime je, ako ne formalno onda barem neformalno, osvojio pravo i da sudi“, naglašava Majić i dodaje da je to „fundamentalno suprotno ideji pravne države, podele vlasti i uopšte ulozi pravosuđa u savremenom društvu“.

Prema njegovim rečima, idealan model je onaj koji apsolutno sprečava mogući uticaj politike na pravosuđe, ali takav model – ne postoji.

„Tu rečenicu će i naši aktuelni političari vrlo rado upotrebiti, pa će reći ‘eto, i on vam kaže da nigde nije idealno‘, ali od tog ‘nigde nije idealno‘, pa do ‘ovako je kod nas‘ je ogromna razlika. Ono što nama dodatno otežava stvari jeste to što mi dolazimo iz jedne tradicije i kulture u kojoj pravosuđe nikada, pa čak i od samih sudija, nije prepoznato kao nezavisna grana vlasti, a kamoli od građana koji ga doživljavaju kao produženu ruku izvršne vlasti“, primećuje Majić.

„Neistina je da sudija ne sme da razgovara s medijima“

Protiv ideje o nezavisnom pravosuđu, kako kaže, radi i naše kulturno nasleđe.

„Zato je vrlo jednostavno objasniti većini građana kako nije ništa strašno to što predsednik države rešava ko će biti kriv, a ko ne. Ili kad kaže ‘ne dam taj dokaz‘, ‘ovo možete da vidite, a ovo ne‘ i slično. Da imamo drugačiju pravnu tradiciju, kao što je imaju, na primer, Francuska ili Engleska, to bi izazivalo ozbiljan revolt“, ukazuje sagovornik portala N1.

Na pitanje da li mu je potrebno nečije odobrenje za razgovor s novinarima, Majić odgovara odrično.

„To je još jedna od brižljivo plasiranih neistina. Svaki sudija u državi je ovlašćen da razgovara s medijima, ali ne sme da daje izjave o predmetu u kojem postupa, pa čak ni o predmetu u kojem postupa njegov kolega. Sudijska etika nalaže da sudije ne govore javno ni o predmetima koji su završeni, jer bi to moglo stvoriti određeno nepoverenje u javnosti. Ali je apsolutno netačno da sudija ne sme da govori o temama kao što su problemi u pravosuđu, ustavni amandmani ili zakoni“, ističe Majić.

Dodaje da to „ne samo da nije zabranjeno, već bi po evropskim standardima bila i obaveza sudija da se uključe u debatu o stvarima od značaja za pravosuđe, vladavinu prava i slično“.

„Našim političarima to ne odgovara, pa vešto koriste sveopšte neznanje o tome šta je dozvoljeno, a šta nije. Većina građana razmišlja po matrici ‘kako sme da priča kad mu gazda nije dozvolio?‘. Sudije nemaju gazdu. Predsednik suda nije nikakav šef sudijama, on je samo prvi među jednakima“, zaključuje sudija Apelacionog suda u Beogradu Miodrag Majić.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare