U Americi još od 1990-ih postoje zakoni da se maloletnim počiniocima zločina sudi kao punoletnim, ali oni nisu doveli do smanjenja nasilja, štaviše - nasilje se povećalo, rekao je u Novom danu profesor na Univerzitetu Karnegi Melon Aleksandar Kavčić.
Kako je istakao, u SAD-u se ovakvi slučajevi viđaju na godišnjem, pa i mesečnom nivou, ali nije mogao da pretpostavi da će se u Srbiji, koja je prošla kroz nasilje i ratove 1990-ih, desiti pucnjava u školi.
„S druge strane, moramo biti svesni retorike nasilja koja se propagira od onog poznatog „tišina tamo“ do retorike u Skupštini gde se ne dozvoljava poslanicima da pričaju i isključuju im se mikrofoni. Ta retorika se propagira kroz sve sfere društva. Sve se to prenosi kroz medije u kojima nema kočnice“, rekao je on.
Kako je dodao, desetak dana pre zločina u OŠ „Vladislav Ribnikar“ prisustvovao je javnoj raspravi na kojoj su predstavnici Ministarstva prosvete „oduvali“ jednog člana sindikata prosvetih radnika koji je postavio pitanje o nasilju u školama.
„Rekli su mu: ‘Ostavite nas da to rešavamo. Rešili smo pitanje tako što će do septembra ocena iz vladanja ulaziti u prosek’. Kao da će se time promeniti godine retorike nasilja, izmicanja stolice, Kristijana Golubovića na času… „, kazao je profesor Kavčić.
Amerika je, prema njegovom mišljenju, primer kako ne treba raditi.
„Amerika ima zakone, koje je donela još 1990-ih, a po kojima maloletni počinioci mogu da se tretiraju kao punoletni. To nije smanjilo nasilje, štaviše – povećalo ga je“, kaže profesor Kavčić.
On smatra da menjati i pooštravati zakone tako što će se maloletnici kažnjavati strože – ne pomaže i da vodi ka tome da napadači ponekad nakon nasilja izvrše samoubistvo.
„Jedino što pomaže, a što je deo obuka kroz koje prolazimo i mi nastavnici, jeste „slušaj, razgovaraj, pogledaj i prijavi“. Rukovodioci školskih institucija moraju da prijavljuju sve – nasilje, suicidalno ponašanje, probleme, vršnjačke nesuglasice. Uvek ih treba prijaviti. Bojim se da kod nas direktori škola nastoje samo da reklamiraju kako je kod njih „dobro i zlatno doba“. U takvoj atmosferi zataškavanja postoji opasnost da se problemi ne prijavljuju i ostaju neprimećeni“, kaže.
Profesor Kavčić istakao je nepostojanje dijaloga između svih strana.
„Žrtvu neko treba da primeti. Rukovodeće pozicije u školama ili državama nisu tu da izdaju naređenja, već imaju i odgovornost“, dodaje.
Kavčić je dodao da se u SAD u medijskom izveštavanju ne iznosi hronologija zločina upravo da bi se izbeglo kopiranje ubistva.
„Kod nas su se mediji trkali u tome da objave što više podataka i što pre. ‘Saznali smo ime počinioca, saznali smo način’, tu treba možda neko čak i da kazni medije. Zašto se to objavljuje?„, postavio je on pitanje.
Advokatica Ljiljana Borović Marjanović rekla je da zakonska regulativa i Zakon o osnovama obrazovanja i vaspitanja solidno reguliše oblast nasilja u školama, ali da je pitanje kako se on primenjuje.
„Ceo prosvetni kadar mora da prođe obuku prepoznavanja bilo kog vida zlostavljanja. Problemi se rešavaju na tri nivoa, na prvom su odeljenski starešina i odeljensko veće (u slučaju čvrga, gurkanja), na drugom se uključuju direktor, roditelji (u slučaju izopštavanja deteta ili uvreda, na primer), dok su na trećem direktori i timovi za zaštitu dužni da uključe nadležne centre, a to su Centri za socijalni rad, policija i zdravstvene službe“, rekla je ona, ističući da ima dosta problema u radu većine Centara za socijalni rad.
Borović Marjanović istakla je da je tajnost podataka veoma važna. Iz suđenja maloletnika isključena je javnost s razlogom i ne može se izlaziti u javnost ni sa slikama, ni sa imenom i prezimenom.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare