"Biće 10 kandidata za medalje": Pešić u 360 stepeni o OI, nastupu Jokića, srpskoj košarci, počecima...
Selektor košarkaške reprezentacije Srbije Svetislav Kari Pešić izjavio je u emisiji "360 stepeni", govoreći o predstojećim Olimpijskim igrama u Parizu, da je konkurencija ogromna, te da će "biti 10 kandidata za medalje". Na pitanje ima li šanse da Nikola Jokić i Vasa Micić igraju na OI, kaže da misli da ima, ali "treba da se izbore prvo".
Rođen je u Novom Sadu, a sa tri godine se preselio u Pirot, gde je živeo u - Novosadskoj ulici.
"I dan danas živim u Novosadskoj ulici broj 3, kad sam u Srbiji, a sad sam malo više. Taj odlazak iz Novog Sada je najteže pao mojoj majci pokojnoj, koja nikada mom ćaletu nije oprostila što je odveo u provinciju. Ona je iz Kraljeva, moj ćale je Piroćanac, bio je građanska dužnost u JNA. Dosta toga se sećam, naravno, znam u onoj prvoj etapi kad sam bio trener reprezentacije Jugoslavije, pa su radili intervju sa mnom, vodili me u Novi Sad da im pokažem gde sam rođen, u centru iza velike dugačke mermerne zgrade. Ja sam ih tačno odveo tamo, to mi je bio prvi put nakon celog života da sam ušao u dvorište. Uvek sam se vraćao, i dan danas volim Novi Sad, imam mnogo prijatelja u Novom Sadu, ali Pirot je ipak moj grad, jer sam tamo proveo kompletno detinjstvo i stekao obrazovanje", kaže on.
Opisuje da mu je komšiluk veoma važan.
"Ja sam živeo u ulici, bila je tu i oficirska zgrada, gde su ljudi stanovali u stanovima, ali većina u Pirotu je imala kuće, komšiluk, to je meni ostalo, toliko me je taj život sa komšijama inficirao, da ja, svuda gde sam bio, da li sam stanovao u kući ili stanu, uvek mi je bilo bitno da vidim ko je u mom okruženju, iako je moj posao trenera takav da najmanje vremena provodiš u svojoj kući, tako i u Barseloni, Minhenu, trudim se i u Beogradu, Beograd je postao velika metropola, nema komšija, malo", kaže on.
Kao strani jezik, otkriva, upisao je esperanto.
"Ja sam u školi, praktično prvi strani jezik je francuski, to smo učili u školi, ali u lokalnoj biblioteci, kako je to ranije bilo, učili su se strani jezici. Mene je majka upisala na esperanto, zelena petokraka je predznak za esperanto, tačno, svi jezici su tu u pitanju, govorim sve moguće jezike, ali nijedan baš do kraja onako perfektno, čak ni srpski, zato što sam iz Pirota, ali mama je mene tamo upisala. Ja se sećam kad sam se vraćao jednom sa nastave, tu se pije kafa, komšiluk, mene mama pita kako je bilo, kažem dobro, a oni pitaju - kako me je upisala na esperanto, što nije na ruski, nemački, a ona ponosno kaže - moj Sveta će biti međunarodna ličnost, a to je međunarodni jezik", kaže on.
Kako je rekao, naš prvi sport je apsolutno fudbal.
"Međutim, mi smo, možda je to bilo u velikim gradovima, u Pirotu, glavni su bili nastavnici fizičkog. Imao sam sreću da sam imao fantastične nastavnike, koji su nas oblikovali i kroz te sekcije i redovne nastave fizičkog vaspitanja, sve sportove smo igrali, ne ja, nego moja generacija, sve sportove, fudbal, rukomet, odbojku, stoni tenis, ali kasnije kad sam prešao u Ekonomsku školu, ili ranije, nastavnik fizičkog u Ekonomskoj školi je bio moj prvi trener. Da li je neko mene preporučio, on je rekao moraš da se odlučiš, usmerio me i motivisao", seća se Pešić.

U Beograd je, u Partizan, seća se, došao 18. avgusta.
"Moj trener je bio Rajić, a selektor reprezentacije je bio Ranko Žeravica, koji je bio savetnik u Partizanu, kasnije je preuzeo kao glavni trener, Rajić je bio juniorski selektor. Ta je odluka bila otprilike, možda ću igrati u reprezentaciji brže ako odem u Partizan, jer tu je on", odgovara on na pitanje kako je došao u Partizan, a navijao za Zvezdu.
Vratio se, otkriva, nakon dve nedelje.
"Nisam više mogao da izdržim u Beogradu. Već za moj rođendan, 28. avgust, Rajić nam je dao slobodno, nemam šta da radim u Beogradu, nikog ne znam, nostalgija me povukla, dolazim u nedelju tačno u podne, na ručak, oni svi padnu u nesvest, otkud ti sad. Svi oni misle da sam došao na kratko, pitaju otkud ti, ja kažem ne mogu tamo. Opet je mama donela odluku, tata koji me do kraja nije doživeo, njemu je bilo 'pa šta ima veze i ovde se igra košarka, radićeš u Prvom maju'. Mama je rekla 'gde su ti stvari, Sretene, hajde odmah da se kupi karta, sutra u 6.45 ti se vraćaš' i ja sam se vratio", kaže.
To su, dodaje, roditelji koji su imali odluke i usmeravanja.
"Što i dan danas kažem roditeljima igrača mladih, talentovanih, da oni treba da usmeravaju svoju decu i da im pomažu u ovakvim situacijama, ali da se previše ne mešaju", kaže.
Ispričao je i kako je došlo do neslaganja sa Žeravicom.
"Mi smo prva generacija koja je igrala u Hali sportova na Novom Beogradu. Bata Radović odredi prvu postavu, mene nema, to je za mene bilo... Ja sam već stekao neke navike. Ja sam bio i razočaran i ljut i svašta se tu skupilo. Krene utakmica, u petom, šestom minutu, gubimo 16:4, kaže da uđem, a ja kažem 'neka ti igra Latifa'. Sad mi je krivo, ne zbog Bate, nego zbog Latife. Uđem ja na nagovor igrača, ali smo izgubili. Sutra dođe Ranko, nije bio na utakmici, sastanak, kaže 'gde je onaj filozof iz Pirota'. Od tada više nisam ulazio u igru, završeno, ja sam ga tako razočarao. Verovatno je verovao u mene i kao dečka i kao igrača, tu mi je prekinuta, svi moji snovi o velikoj karijeri tu su bili stavljeni sa strane", seća se on.
Ističe da "ne postoji lak put do uspeha".
"Nema prečice do uspeha, slažem se. Iako u Srbiji pre svega uspeh najviše uspeva, moraš da pobediš da bi uspeo u svom poslu, u košarci pogotovo. Košarka je mnogo popularna kod nas, priznaju se samo vrhunski rezultati. Ja smatram da put trenera, svih trenera, ne samo u košarci, ja sam to pisao u knjizi svojoj, život trenera nije bajka. Prepreke su koje trener treba da rešava svakodnevno, svakodnevno rešavanje tih prepreka. Imao sam sasvim drugačiji put, uvek na nekom novom početku, ali to je mene inspirisalo, da baš tamo gde je teško, za mene nije bilo teško, jer je to za mene uvek izazov, jer sam uvek smatrao da je trener taj koji treba da pronalazi rešenja, da te probleme koji postoje kao u svakoj profesiji da to prihvati ne kao probleme nego kao izazov", kaže on.
Nemci, kaže, imaju izraz - nojger što znači radoznalost.
"Ja sam uvek radoznao, evo i sada. Vidim brinu se ovi o mojim godinama, ja se uopšte ne brinem, još me drži ta radoznalost, košarka je fantastičan sport, najbogatiji koga ja znam, toliko ima onih situacija sa kojima se trener sreće, ne samo sa aspekta igre, već da radiš sa mladima, živiš sa njima, od njih ako hoćeš da učiš, možeš mnogo da saznaš", smatra on.
Kad je dolazio u Barselonu, kako kaže, u prvoj etapi, nikad nije osvojila Evroligu.
"Ciljevi su bili unapred poznati, dolaziš i šta sad, doveli su te da osvojiš to što nikad nije bilo. E onda, u nekoj drugoj etapi se desi ta 2018. godina, onda su me zvali, tada je bila 17. na tabeli, i trebalo je da ne budemo poslednji. I nismo bili, nego smo otišli gore, osvojili i Kup. Možda je Žeravica tako mislio kad je rekao da sam išao težim putem, možda je to teško, ili stvaranje Albe... Ja se ponosim poslom koji sam kao trener radio u Nemačkoj", kaže on.
Seća se da je, kad je došao u prvoj etapi kao trener u Beograd, prvo bio bosanski trener, onda nemački...
"Teško su me prihvatili, teško prihvataju u Beogradu, Beograd je otvoren grad, ali nekako 'da li on može to, da li baš on to može', i dan danas... Moram da se požalim ovde, nemam za čim da žalim, ali ja nisam ni sada dobio suštinsku podršku, deklarativnu da, ali suštinsku ne, ne samo sada, nego i ranije, ali to je za mene samo izazov", kaže.
Bilo je tu, navodi, sportskih rezultata, ali se više ponosi procesom koji je dovodio do tih rezultata.
"Ja uživam u tom procesu, radu, saradnji sa igračima, sa ljudima koji su zajedno, u tom kontinuitetu. Evo sada za ovo, bila je konferencija da li Pešić ide u Dubai ili da li Jokić ponovo igra. Ja sam rekao na šta sam ponosan, to su mali rezultati, ali ih mi mnogo cenimo, u novembru 2021. počele su kvalifikacije za SP, igrali smo sa Letonijom, bilo je 1.500 gledalaca, dobili smo, a protiv Finske je bila rasprodata dvorana. Da se previše ne hvalimo, hoću da kažem, možda nije Ranko na to mislio, on je mene uvek podržavao, on je meni verovao, ja sam mnogo naučio od Ranka, Ranko s jedne strane, a sa druge strane, najduže mi je bio Tanjević trener. On je sa 24 godina postao najmlađi trener u toj čuvenoj jugoslovenskoj ligi, ja sam otišao sa 22 godine, bila je fantastična mlada generacija, koja je posle osvojila sve što može da se osvoji. I on je imao ogroman uticaj na mene, iako je moj odnos sa njim bio nekako drugarski, ali se napravio fin odnos uzajamnog respekta, ja sam znao da je on trener, bez obzira što smo bili blizu po godinama", kaže on.
"Imao sam četiri trenera u karijeri, a danas igrači imaju toliko za sezonu"
Ističe da je ponosan na trenere koje je imao.
"Ja sam imao samo četiri trenera u svojoj karijeri u 15 godina, a danas je takva situacija da neki igrači imaju četiri trenera za sezonu", kaže on.
Seća se da ga je Žeravica u Bosnu pustio godinu dana, da "pomogne Boši".
"Jer je Boša bio njegov igrač u reprezentaciji, mnogo je važno da kažemo, Ranko je za mene bio apsolutno, teško je reći ko je danas najbolji, teško je reći ovaj je najbolji, svako je u nekom svom vremenu doprineo da se košarka gradi, razvija i da se prave sportski rezultati, ali najveća razlika između trenera sa prostora bivše Jugoslavije, Ranka i ostalih, doprinosa igre, Ranko je stvarao, ne samo igrače, Ranko je stvarao trenere. Ja sam otišao tamo, ušli smo odmah u prvu ligu, Ranko je tražio da se vratim. Gotovo je bilo, ja sam završio, ne sa Partizanom, sa klubom, nego sam ja imao druge snove, mene je Sarajevo prihvatilo, u međuvremenu sam upoznao moju sadašnju suprugu, dobio sam tamo status baš pravi i od kluba i od igrača, nije mi padalo na pamet. Ranko je došao i rekao da ne mogu da me puste, osim ako Bosna skupi 10.000 tadašnjih maraka, to su bile tri bube Folksvagenove, pošto sam ja kupio to kao svoj prvi auto, pa se sećam, Ranko je rekao neka donesu 10.000 pa ćemo te pustiti. Skupili su, našli su, promenila mi se karijera", kaže on.
Studirao je ekonomiju, a kako je postao trener...
"To su bila druga vremena, malo je tada bilo ljudi koji su se odlučivali, bivši igrači, da budu treneri. Sada je to čim završi ili trener, ili direktor, predsednik, potpredsednik... Ja sam želeo da ostanem u košarci, postavili su me za direktora Bosne. Ponekad u životu je dobro da ti ne doneseš odluku o sebi, jer kad donosiš odluku o sebi, nikad na kraju ne znaš da li je dobra odluka, a kad donese neko drugi, onda nemaš izbora. Predsednik me je zvao kad je Draško odlučio da više ne bude trener, nego da se bavi drugim poslovima u klubu. Zove me i kaže 'Pešiću, jesi našao trenera kao direktor', ja kažem evo biće Maksa Ostojić, pa ćemo da vidimo, kaže on, dok ne nađeš trenera, pošto je to tvoj posao, ti ćeš biti trener, tako sam ja posao trener", kaže Pešić.
Završio je tu sezonu, prvu svoju kao trener.
"Ja sam završio, ali još ne znam da li ću da budem trener, ja bi i ne bi, dolazi Rajče i kaže dolazimo Šaper i ja kod tebe, imamo dobru reprezentaciju. Odem ja kod Profe, rekoh Profo, dobijam i ovde ne znam šta da radim, kaže nema šta da radiš, ti to možeš, pokazao si. Da li bi bio moj pomoćni trener, pitam ja njega, kaže on pa kako ja tvoj pomoćni, ja sam doktor košarke. Prihvatio je i mi smo posle fantastično sarađivali", kaže.
Trener Tonija Kukoča je bio Slavko Trninić, seća se.
"On je isto jedan fantastičan trener bio, njihov prvi trener u Jugoplastici, to je neka '85, Kuki je imao 17 godina, nije hteo da diže tegove, smatrao je mlad je još, bio je kao trska. Međutim, mi smo napravili te stanice napolju, bilo je tu improvizacije, ali već sutra, treći dan, on je već počeo da radi. On je bio stvoren za sve, imao je fantastičnu koordinaciju, to za njega nije predstavljalo bilo kakav napor", kaže on.
"Trener mora da zna da sluša, a ne da govori"
Ističe da "uglavnom zna da sluša".
"I mi treneri, ako želimo nekoga da menjamo, moramo i mi da se menjamo. Ako hoćemo nekoga da učimo, moramo i mi da učimo, sastavni deo i sazrevanje trenera, ono što sam ja, verovatno je i pitanje iskustva, ja uglavnom znam da slušam. Mislim da je to mnogo važno, da, bez obzira da li je to mlad igrač, da li je iskusan, trener mora da zna da sluša, a ne da govori", kaže.
Sa kim je najlakše raditi?
"Uslovno rečeno najlakše, najizazovnije je raditi sa najboljima. Ja znam, ako si spreman da slušaš, onda naravno bolje spoznaš i prednosti i slabosti osobe dotične, da ih ne imenujem, svi su oni različiti, kao i svi mi. Ja uglavnom sa vrhunskim igračima, sa najboljima nemam problem, imam sa ovim dobrim igračima, koji ponekad misle da su mnogo bolji nego što jesu", otkriva on.
Kako kaže, uvek ima problema i ne povlači se iz njih.
"Pokušavam da ih rešim na način šta je najvažnije za ekipu. Ipak sam ja trener i neko je meni dao tu odgovornost, šansu da donosim odluke i snosim odgovornost za to. Čim ti daju, to znači da si ti za to sposoban, nisam uvek donosio dobre odluke, nekad sam se trudio da od tih grešaka nešto i profitiram", navodi on.
Mnogo je, kaže, naučio za vreme SP u Indijanapolisu.
"Sve što se dešavalo za vreme tog SP i posle, to je bilo vređanja, omalovažavanja, na nekom nivou kao sada kad smo izgubili od Italije. Ja sam već tad, to me pogađalo, svi smo mi od krvi i mesa, nije mi bilo dragp, sada više ne, sada verovatno nekako to prihvatiš, a ja sam razumeo da od ljudi od kojih nikad ne bih uzeo nikakav savet i te kritike i omalovažanja me ne interesuju, mnogo su mi važniji ljudi do kojih mi je stalo", rekao je.
Na pitanje odakle crpi energiju, ponavlja odgovor od malopre - radoznalost.
"Mislim da je ta radoznalost nešto što, i treneru treba motivacija da bi druge motivisao", misli on.
Pred Olimpijske igre...
Osvrnuo se i na Olimpijske igre koje se ovog leta održavaju u Parizu.
"Mi još ne znamo protiv koga igramo, znaćemo u martu. Ne bih baš rekao da smo toliko dobri da nam je svejedno protiv koga igramo. Važno nam je, nikad ne bih rekao da nema veze sa kim igramo. Ja obraćam pažnju, zato što znam da je ogromna konkurencija i zato što znam posle puno igara koje su iza nas, ovde će biti od 12 ekipa 10 kandidata za medalje. Svi govore o SAD, ja govorim o Kanadi, ko je prvi favorit, svi kažu SAD, neka budu. Ne smeta mi ako ih proglašavaju, neka i nas proglašavaju, ali ja ne živim u tom svetu", kaže on.
Da li je u kontaktu sa igračima u NBA?
"To mi je posao. Evo sinoć sam se čuo sa Nikolim baš, pre neki dan sa Vasom, kad je hvala Bogu dobio klub gde može da napreduje, da se ostvaruje, sa Bogdanovićem koji se pre utakmice javio da da podršku ekipi i meni, malim Jovićem... Tu smo, ne svakodnevno, ali izmenjamo poruke", otkriva on.
Na pitanje ima li šanse da Nikola i Vasa igraju na OI, kaže da misli da ima, ali "treba da se izbore prvo".
Aco Petrović je na mreži X postavio pitanje da li bi Pešić, ukoliko preuzme Dubai, koji bi trebalo da igra ABA ligu, i dalje "ostao pri ideji da se ABA liga razmontira".
Pešić odgovara - "vidite da smo mi još najbolji, ako ne na svetu, makar u regionu, pa se svi brinu za srpsku košarku".
"To je važno za nas, da malo više nas cenimo, jer vidimo da bi svi voleli da daju svoje mišljenje gde je srpska košarka. Da odgovorimo na pitanje - Dubai ako bi želeo da igra u Evroligi, ili Evrokupu, oni moraju da ispune mnogo uslova. Jedan od uslova je da moraju da igraju još jedno takmičenje, oni su izabrali da igraju ABA ligu, činilo im se, tu su u centru Evrope, mogu da putuju, ja sam im preporučio da uzmu da igraju srpsku ligu. Ja sam rekao zašto igrate ABA ligu, samo povećavate troškove, najbolje da igrate srpsku ligu, KLS. Mogu da igraju u grčkoj ligi, nisu još pitali, možda će da pitaju, odgovor je bio jasan i glasan, želimo da igramo ligu koja je profesionalna, KLS još nije. Da li će Pešić biti trener Dubaija ili ne, ja ne menjam svojstva, ja sam zadužen, ne zbog toga što sam selektor, ja sam odavde, ja znam da mi ne možemo dalje da razvijamo našu košarku bez profesionalne KLS, to je definitivno. ABA liga je naravno bila korisna, i nama i svima ostalima, iz svih bivših republika, ja to nijednog trenutka ne oduzimam, smatram da treba da se okrenemo da formiramo našu ligu. Dve stvari - mi već godinama, nijedna naša ekipa ne učestvuje u međunarodnim takmičenjima osim Zvezde i Partizana, nema napretka ako nisi u Evropi, ako ne igraš sa ekipama iz drugih država. Drugo, ABA liga je jedina liga u Evropi, gde u toj ligi nema ograničenja stranaca. Svih 12 mogu da budu stranci, u svim ekipama, svim nacionalnim ligama postoji pravilo stranaca, da li to 7+5, 6+6, ali postoji ograničenje", kaže.
"Državni projekat može da bude samo reprezentacija i profesionalna KLS"
Prema tome, dodaje, želi da kaže da smo stvorili sportske uslove.
"Imamo ekipe koje mogu da igraju srpsku ligu profesionalnu, imamo ogromnu popularnost košarke, nikad nije bila veća, interes za košarku, čak i država pomaže košarku na različite načine, to je jedini državni projekat, ta košarka, niti je Partizan, ni Zvezda, državni projekat može da bude samo reprezentacija i profesionalna liga", kaže.
Misli da za to imaju podršku.
"Mi ne smemo da čekamo nijednog trenutka. Da li će Pešić biti trener u Dubaiju, pa će da vodi u ABA ligi, može da se desi, ja ne isključujem ništa, sve je moguće. Iskreno da vam kažem, u ovom trenutku stoji ispred samo reprezentacija Srbije, lično i pred igračima i Savezom, samo jedan cilj, a to su OI, a sve ovo ostalo je toliko nebitno, da ja uopšte o tome ne razmišljam", kaže on.
Na pitanje da li je ranije bilo upliva politike u sport odgovara "naravno".
"Sport je delatnost, mi koji smo u sportu ili košarci, smatramo da je najvažnija i važnija od svega, međutim, nije. Nijedna zemlja na svetu nema zakon o nacionalnim priznanjima. Zamislite vi da svi sportisti koji su osvojili i treneri medalje, da li zlatnu, srebrnu ili bronzanu na OI, SP, EP, oni dobiju nacionalno priznanje. To pokušavaju da ga pretvore u neku nacionalnu penziju, ne, to je nacionalno priznanje za koje se dobija i određena novčana suma, ali najvažnije stvar koju je ova država uradila u prošlosti, mislim da je to bilo u vladi Koštunice, doneli su odluku o nacionalnim priznanjima. Najbolja odluka, koja pokazuje koliko je za državu i Srbiju važan sport. Ja od toga ne živim, možda ću kasnije, ali znam koliko danas bivših sportista, čiji sport nije bio takav da si mogao da zaradiš za budućnost, žive od toga. Najvažnije je da ti je neko priznao da ti kao sportista postojiš i za svoju zemlju nešto daješ. To je nešto što je toliko motivišuće i za mene i za mlade generacije. Mi smo osvojili srebro, momci su dobili nacionalno priznanje, dobiće i adekvatnu materijalnu naknadu kad prestanu jednog dana, do kraja života", kaže on.
Misli da je "velika odgovornost njih koji su u sportu da pretvore to što imamo u neki moderan kvalitet".
"Zato govorim koliko je važno da mi u Srbiji imamo svoju samostalnu profesionalnu košarkašku ligu, iz koje će naši timovi da igraju utakmice u svim zemljama u čitavoj Evropi i protiv Hrvatske, Bosne, Slovenije...", kaže on.
Kako kaže, pošto je radoznao, uvek ima nešto novo.
"Nešto bih svaki dan, evo ja sad idem na trening i opet nova situacija, opet će se nešto desiti, što će i mene da iznenadi, moram da pronađem rešenje, da li je to pitanje neko bolestan, neko zdrav, kako da rešimo problem odbrane, napada, svaki dan je nešto novo i to te verovatno održava da pronalaziš ta rešenja, ne da rešavaš probleme, nego da to prihvatiš kao izazov. To je još kod mene prisutno, entuzijazam je prisutan", zaključuje Svetislav Kari Pešić.
Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?
Pridružite se diskusiji ili pročitajte komentare