"Sifilis nije bolest XIX veka, informišite se, radite na prevenciji i volite se više - i brižnije", poručuje Beograđanin Dušan Maljković.
Dušan Maljković je na portalu Slobodnifilozofski.com objavio intimni i analitički tekst o (svom) sifilisu kako bi i druge upozorio na moguće posledice ove bakterijske infekcije čija je tiha epidemija u toku. „Cilj je da što više ljudi pročita i informiše se“, rekao je za portal Nova.rs kad su ga pitali za saglasnost da podele njegovo iskustvo.
Prenosimo tekst:
Dok nisam na redovnom testiranju na polno prenosive bolesti dobio pozitivan rezultat na sifilis, o njemu sam znao relativno malo: da se lako leči, da je gotovo iskorenjena i da su od nje, navodno, oboljevali Nietzsche i Marquise de Sade, te da postoji verovanje o nastupanju izuzetne kreativnosti u završnim stadijumima bolesti. Međutim, kako sam počeo da se lečim, shvatio sam da su umesto znanosti (ἐπιστήμη) moje poimanje sifilisa zaposele uglavnom netačne i nepotpune informacije (δόξα). Otkrio sam da je široko rasprostranjen, relativno se lako prenosi, te nas „trajno“ naseljava, što za posledicu ima nemogućnost da dajem krv do kraja života. U tom procesu, suočio sam se sa lošim zdravstvenim sistemom koji se oslanja na nevladine organizacije i na privatne klinike. Takođe, ponovo sam promislio svoj odnos prema sigurnijem seksu u doba Grindra i PrEP-a: gej muškarci ponovo postaju „rizična grupa“, te je sve prisutnija erozija upotrebe kondoma i inflacija nesigurnih erotskih praksi – fetišizovanih kroz (gej) pornografiju – što dovodi do povećanja transmisije „ostalih“ (ne-HIV) bolesti. Sve navedeno odvija se na pozadini uznapredovale privatizacije zdravstvenog sistema, ali i još jedne važne posledice ekspanzije neoliberalne ideologije, a to je „sebični“ individualizam gde lični užitak postaje važniji od zdravlja zajednice.
Pre dva meseca bio sam na redovnom testiranju na HIV, hepatitis B i sifilis u nevladinoj organizaciji Potent u Beogradu, specijalizovanoj za seksualno zdravlje MSM populacije, korisnika_ca PrEP-a, trans osoba i seksualnih radnica_ka.
Lažem, jer mi je važno da se u oku javnosti pojavim kao neko ko se odnosi odgovorno prema sopstvenom i zdravlju drugih. Istina je drugačija: poslednji put sam se testirao na navedene bolesti 2017. godine. Ono što sam dobro upamtio tom prilikom jeste dvadesetčetvoročasovna anksiozna „agonija“ čekanja rezultata. Čak su i snovi doneli „strašne“ scenarije života sa HIV-om. Iako sam znao da se sa tim virusom skoro normalno živi, društvena stigma koja iz toga proizilazi i dalje me je plašila: hoće li me bližnji odbaciti jer sada predstavljam izvor zaraze, iako ne mogu da je proširim u prijateljskim interakcijama? Kakav će mi biti seksualni i ljubavni život (u svetu sa sve više pseudo-seksa i sve manje ljubavi), jer čak i kada ste HIV „nedetektabilni“, ova infekcija, sa pretnjom smrti u njenoj pozadini, provocira iracionalno ophođenje i odbacivanje? Na kraju, nisam bio zaražen ničim od navedenog. Laknulo mi je. Obećao sam sebi da neću nikada više ići na testiranje na HIV čiji se rezultat dobija tek nakon jednog dana (2022. godine, brzi testovi – za svega petnaestak minuta – daju 99% tačan rezultat).
Na poslednje testiranje u oktobru 2022. godine odlučio sam se jer mi je blizak prijatelj javio da je HIV pozitivan. Tada sam shvatio da je – nakon pet godina od poslednje detekcije seksualno prenosivih bolesti – zaista krajnje vreme da to uradim. Do tada sam dugo netestiranje racionalizovao praktikovanjem sigurnijeg seksa.
I opet sebe hvatam u laži, jer me sramota da priznam: moja upotreba kondoma polako se proredila. Zapravo, sve više sam pristajao na to da moji partneri donesu odluku hoće li koristiti zaštitu. Zašto? Sve je manje ljudi pribegavalo sigurnijem seksu, čak su insistirali na tome da ne upotrebljavaju kondom, obrazlažući da im to smanjuje užitak ili ga čini nepostojećim. Prosto, prilagođavao sam se opštem trendu. S jedne strane, diktirala ga je (gej) pornografija – jedna od boginja-uobličavateljki naših telesnih htenja i vrenja, duboko užlebljena u kapitalističku industriju seksa, dominantno patrijarhalna i rasistička – gde je NO CONDOM postalo opšte implicitno ili eksplicitno geslo, pretvoreno koliko u normativ, toliko i u dodatni fetiš. S druge strane, sa dolaskom PrEP-a, ljudi su postali „opušteniji“ – čitaj nemarniji – jer se danas sa HIV-om, uz adekvatan tretman lekovima, relativno normalno živi. Kako tema ovog teksta nije AIDS, sa njim ćemo stati, uz podsećanje na konsekvence zapostavljanja sigurnijeg seksa – druge polno prenosive bolesti su u ekspanziji, između ostalog i (moj) sifilis:
„Mnogi ne znaju da u Hrvatskoj vlada epidemija sifilisa zbog čega Iskorak provodi kampanju ’Sifilis je opet in’ kojom želi podići svijest o ovoj pomalo zaboravljenoj bolesti. Sifilis se prenosi tijekom seksa bliskim fizičkim kontaktom, stoga je preporučljivo smanjiti broj seksualnih partnera, koristiti zaštitu i redovito se testirati jer sifilis često zna biti bez simptoma zbog čega zaražena osoba lako može prenijeti bolest na zdravu osobu.“
I tako je započela moja duboko telesna veza sa sifilisom. Nakon „dobrog“ rezultata glede HIV-a i hepatitisa (vakcine za hepatitis A i B su takođe dostupne, ne oklevajte da ih uzmete!), osoblje Potenta uputilo me na Gradski zavod za kožne i venerične bolesti, gde mi je analizom krvi potvrđen rezultat „brzog“ testa, te je ustanovljeno da infekciju „nosim“ manje od godinu dana. Zbog toga se moj tretman sveo na injekciju depoa penicilina i naknadnu kontrolu. Međutim, dežurni lekar obavestio me da tretman ne mogu da dobijem u Zavodu, već da samostalno moram da kupim lek i obezbedim davanje injekcije. Ponovo sam se vratio u Potent i za 800 dinara (oko 7 evra) pribavio depo penicilina.
Takođe, upućen sam u obližnju privatnu kliniku „čije se ime ne spominje“ jer ne bih da reklamiram preskupi privatni klinički sektor koji decenijama unazad urušava javno zdravstvo, dovedeno i zbog toga na rub propasti. Reč je o preuređenoj predratnoj vili na Vračaru, „elitnoj“ centralnobeogradskoj opštini, gde se u čekaonici tj. salonu sa kičastim stilskim nameštajem služi kafa i čaj, a u dvorištu parkiraju „bahati i besni“ džipovi privilegovanih bogataša. U kontrastu sa Gradskim zavodom za kožne i venerične bolesti, gde smo se tiskali nas desetine nervoznih pripadnika_ca radničke klase u uskoj čekaonici, ovde je atmosfera bila opuštena i fancy, te sam – uz delikatno utišane klavirske sonate Mozarta i Art Nouveau ornamente na plafonima – na trenutak zaboravio svu stravu i užas (svog) prekarnog života u Srbiji. U njega me vratila cena davanja posebnih injekcija, nedostupnih u državnom zdravstvu: morao sam da platim 2750 dinara (oko 24 evra) da bi medicinska sestra dva puta zabola metal u moj levi i desni guz. Da sam se odlučio za državno lečenje, tretman bi trajao dve nedelje i podrazumevao svakodnevno injektiranje, povećanu mogućnost pucanja igle zbog 14 uzastopnih injekcija (koja jeste zanemarljiva, ali se može desiti) i oštećenja mišićnog tkiva.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare